Duše Sveti mojih svetih puta,
moga duha Dušo, nemirna i čedna,
što mi raznosi sve rubove od skuta
u dubine svog života medna;
kralju posvećenja moga,
nevinoga srca i bez lika,
sjaj si slavljenika, Boga.
Zar da ja Ti budem slika?
Tvoje slovo meni riječ je stiha,
ali ništa mi ne govori o patnji
koja doziva me kao dječja vika,
koja nudi neki oklop zlatni
iza kojega se sakrivaš, Ti svijetla sjeno.
Drukčije Ti ne mogu ni stići,
moja čežnjo, moja ljubavi i uspomeno,
vječno želim bliže prići
onim istim putevima tih dubina
kojima od mene činiš lice,
umiveno krvlju kao Križa trina,
poletno i lako poput golubice.
Eh, da mi je spoznati tu viječ,
bilo sada, bilo poslije smrti,
pa da nađem određenu riječ
kao vapaj na zemaljskoj crti!
Tada svi bi znali gdje im leži spas,
ali ne bi mogli iz duše si ispustiti
niti jedan jasan, pravi glas,
zadnje Tvoje riječi izustiti.
Tvoja odanost je tako snažna,
Tvoja ljubav ne vidi se kakva jest.
Zemlja misli da je jako važna,
ali samo Nebo može dati onu Čest.
Samo muke Tvoga križa i života,
koje mogu postom se zadužiti,
molitve su kršćanskih divota,
inače Te ničim ne mogu zaslužiti.
07.03.2022. 23:34
No comments:
Post a Comment
just do it