Gruba vremena

 

Kada prođu vjetrovi sa sjevera

i kad grubo trnje olabavi,

ne znam što je moja nevjera,

ne znam koji stav je pravi.

Ne znam tada se poniziti

kao duša koja izlazi iz pelena

pa bi nježno se približiti,

bilo kome ide milost njena.

Blagim se vremenima sva zbunim,

rastopim se poput voska

kojim svoje vatre punim.

Duša ostane mi kao troska,

sva je ostarjela, gruba,

svima naokolo smeta,

izgleda mi kao guba

i ne vidi nikad bolja svijeta.

I ne vidi nitko poniznosti

na toj crnoj mrlji i bez šava

u prevelikoj zahvalnosti

Bogu što me ljubi, štiti i spašava.

Zar bi dao, Kriste, izobilja svoga

nekoj šuši koja ne zna slutnju,

pogled ili stisak dlana protiv Zloga?

Ti bi ostavio samo šutnju,

Ti me ne bi pustio u bitke,

uvijek iznova gdje klija loše sjeme.

Ne bi dao takve vode svježe, pitke;

ne bi nikada mi dao grubo vrijeme.

14:03.2022. 21:57