Pjesma počinka

Kamo god da krenem iznenada,

pronaći ću si budućnost i svoj kraj.

Svaka misao mi poput stakla pada,

svaki korak unazad se kreće, znaj.

„Samo stoj ti tu gdje jesi”, Isus reče.

I na bdijenje poziva me noćima i danju;

moje slutnje kao trsku siječe.

Ipak mi ne dopušta život u neznanju.

Gdje si, Grade, ostavio tragove i Krv?

Nevidljiva rijeka napaja mi tlo,

ali ne znam čemu sva ta strv,

rane, patnje, boli i to nepotrebno zlo.

Lječilišta potrebna su, bolnice i grob

da izađu duše na slobodu i svježinu,

inače svi ostajemo kao jedan rob.

Dvosjekli me mač nebeski ošinu.

Tko sam ja sa svojim krpama

i sa svojim bolestima, ludošću?

Što ja imam sad s tim žrtvama

koje ukrašavaju me Tvojom mudrošću?

Grade, Grade, kao žena postala sam siromašak,

kao majka želim samo Tebe sljedovati.

Kao ljudsko biće ostala sam samo dašak,

kao pozemljarka želim pravo Tebi vjerovati.

Nije dovoljno mi sve što radim,

ma i kad bih vjerovala bolje.

Griješim dok Ti kuću gradim,

nemam postojane dobre volje.

Bližnjima sad često smeta svašta,

i sve boli, i starost i patnja.

Izobličila se ljudska mašta

i pokazala se, iskvarena, ratna.

Kako Ti je bilo kada Te razoriše,

kada puk Tvoj bacili su ždrijebu?

A sada se od nasilja razgoriše

što ga učiniše Janjetu i Hljebu.

Kruše moj nebeski, duhovno mi Piće,

ni za milost ne znam zamoliti.

Ipak, Oče blagi, Milosrdno Biće,

nikada se za Te ne bih umoriti.

15.03.2022. 01:40