Srce koje sluša Boga,
najsretnije na bjelini,
ljubi kao nekog svoga
tko je stao u mrklini.
Dozivam Te istim stilom,
uvijek bijasmo mi jedan trag
što sad plovi nam po nebu milom,
što je srcima nam tako drag.
Pozivaš me službenicom svojom,
u mom uhu, Kriste, Riječi, odjekuješ.
Vjeru, djela, govor istom bojom,
poput Repatice, od mene očekuješ.
Živim za taj čas u Tebi,
za to doba uskrsnuća naših lica.
Makar ljubim, spoznala Te ne bih
da Ti nisi kao Duha golubica.
Ime sveto pliva mi u grudima,
vlada razumom i slutnjom
još od kada sreli smo se na tim sprudima
gdje smo jednom prozvali se šutnjom.
05.03.2022. 21:23
No comments:
Post a Comment
just do it