Ista količina, veća množina

 

Ti, najdraža mi ljubavi od meda

što se košnicama uzaludno išće

jer prohujala su ta vremena reda,

jer je drugo sjeme, nije isto lišće;

jedina mi svijetla zrako

što se tminama zrcali

kad je tijelo slabo, a srce je jako,

položit ću jedan račun mali.

Dužna sam ti neke molitve za sreću

jer mi nismo zbog toga se sreli,

jer vojnici uvijek u pohode kreću,

umirući napuštaju mrzak život cijeli.

Dužna sam ti mjesto žrtve bezbroj poljubaca

jer se traži igara i krvi,

i na tenkove se baca mnogo cvijeća i rubaca;

zemlja ledena je, svijet se mrvi.

Ipak, ništa dužni ne možemo biti

jer smo blagovali Krista

koji nas je poželio takve poroditi

da smo uvijek Crkva ista.

Umire u meni na tom križu svome,

križu našem što ga pokora donese

da bismo i poživjeli uskrsnuću tome

kad se duša milošću istrese,

kad se okovi raskinu

i kada se gladuje zbog posta,

kad se žeđa vinu

i kada se pomazuje gosta.

Ostani mi ljubav moja radi mene,

radi sebe, svetih, radi molitve ustrajnosti

što se postojano vrti poput sjene

koja postoji zauvijek u toj tajnosti.

Možda sada moram se ispričati

jer mi ljubavna balada ni sebi ne sliči.

Nisam željela se isticati,

duša mi se samo Istinitim diči,

i u misli, i u slutnji, propustu i djelu.

Znaj da ostajem u Riječi,

da sam pratila Ljepotu cijelu;

takvo stanje nikad se ne priječi.

Još za dana uvijek u tom križu se ogledam,

ali sve je manje mrtvila, a više života.

Što sam bliže želji da se predam,

to mi lakše šapuće ta božanska divota.

Znaš li da me davno izabrao,

još se dobro sjećam toga.

Mene oduzeo i sa mnom je sabrao

vjeru što se množi radi svoga Boga.

05.03.2022. 00:29