Kako je nezgodan križ odvajanja,
kako je žuljava čežnja Tvoje svojine,
Kriste što ne daješ narodu zdvajanja
koji Te doziva sred najveće tmine.
Kako su teški dani bez Dvora,
zarobljeništvo u trnju što zahvaća sve,
pa makar u blatu bilo i lovora.
Kako se duša u molitvi raduje
što skorijem susretu vjenčanog para,
bliskosti usana, govora kratka,
dok velika briga dušu razara
što puštaš je Ti da bude i slatka.
Kako su nespretne utrnule ruke
zbog rada što prikriva božansku slavu
mjesto da prinese proljetne struke
kojima uljepšavaš zemaljsku opravu.
Kako je sretan povratak na Tvoja vrata
koja su rijetko otvorena širom
jer Ti ne očekuješ onoga svata
koji ne dolazi s blaženim mirom,
mada u Tebi se samo nađe ta pića.
Jer nemir su grijesi što nema im puta
koji bi vodio dušu pred stope Ti bića;
nemirom puk Tvoj sada Ti luta.
Teško je boraviti gdje duša ne pripada
sve dok ne nađeš je u tome trnju
kako Ti čavle na zglobove pribada,
dok ne pozoveš je imenom, krnju.
A duša što čezne za Tvojim glasom,
donosi stope što lagano gaze
i vode je ravno za Tvojim spasom,
pripravlja Tebi najljepše staze.
28.03.2022. 05:59
No comments:
Post a Comment
just do it