Pašnjaci

Vraćam se. Ulazima, izlazima
pašnjake pohodim Tvoje;
nespretna u svojim izrazima,
nudim soli, nudim Tebe, svjetlo moje,

odlazim pronaći, Bože, Tvoju volju;
na kratko izgleda kao da je gruba,
nalazi se na visinama, u dolju,
vodi me do samog ruba

kraljevstva u kojem stanuje.
Iz mog srca pršti na sve strane
pa se stisne kada Te ne čuje;
ona kuša, ona krasi moje dane.

Teško li je od Tebe otići, uzmaknuti,
sol bi sva mi brzo obljutaviti,
svjetlo bi me riječi Tvoje smaknuti,
svijet bi rado srce moje smlaviti,

ali kad se vratim, pašnjake nalazim,
u Tvom domu izobilje mira, sreće.
Rado čak i tome svijetu ja zalazim
jer u mome srcu s Tobom se susreće.
‎28. ‎veljače ‎2019. 06:07:34

Razgoreno srce

"Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave (2 Kor 4,17)."

U ljudskom životu najvažnija je duša, stanje čovjekove duše.
Duša je zarobljena, kao stisnuta i mala, a stvorena je za rasprostiranje.
Za dušu postoje tehničke zapreke da se oslobodi, može se usporediti s potisnutim zrakom, a tehnički postupak koji duši pomaže u oslobađanju je Zakon Kristov.

Duša kao da je nešto puno veće, nešto puno šire od tijela. Nešto puno gušće, materijalnije; nešto što je sposobno mijenjati se i dinamično postojati; kretati se blizu i daleko, a ostati u mjestu, na istom položaju i mjestu iz kojega se pokrene. Istovremeno, duša ne zauzima prostor, ne krade nikome zrak, ne gura se nikamo. Ona samo komunicira, nađe se uz drugu dušu. I ne razdvaja se u sebi, ona je i ovdje i tamo daleko.

Tijelo Kristovo, kojim se čovjek vjernik hrani duševno i tjelesno, drugi je postupak koji oslobađa dušu.

Duši slobodnoj nije u tijelu tijesno jer kad je slobodna, postaje življa, lepršava; ne mora biti kao neka gusta magla što se valja poljima i gradovima već ona, kao slobodna, pokreće tijelo s manje napora, s ljepšim nadahnućem.

Isuse, Ti želiš moju volju izvježbati koja bi rasplamsala moje srce jer u toj vatri moja duša postaje sposobnijom za primanje Tvojih darova, Tvoje božanske naravi; postaje sposobna više za istinu i pravednost, za ljubav i razboritost, za povjerenje i pouzdanje. Kada očekujem Tvoje uslišanje, kada molim nešto ili za nekoga, Ti me ostavljaš u neizvjesnosti i očekivanju, a tada Te molim bolje, više, jače, usrdnije, sve toplije i toplije i u tome ognju spoznajem uslišanje koje se događa u Tebi, Gospodine, i ja se nađem u Tebi; Ti dolaziš kao Kralj, susrećemo se u kraljevstvu nebeskom.

Ognjem koji se rasplamsava u mojoj duši, stvara se u mom srcu veća žeđ, bolja i jasnija volja i raspoloženje vršiti Zakon i propise, slijediti Tvoje savjete jer, konačno, nalazim se više u Tebi jer se Ti nastanjuješ u mom srcu.

I kako dolazi kraljevstvo nebesko, tako mi duša postaje lakša i više slobodna.

Ništa mi to vrijedilo ne bi da mi nisi svoga Duha dao; sama od sebe nikada ne bih mogla zamisliti kraljevstvo Tvoje jer ga ne bih mogla pojmiti kao nešto poznato, ne bih ga imala s čime usporediti.

Moja Te duša žeđa, moje Te tijelo želi kao zemlja suha kišu.

Da me nisi oprao od grijeha, da mi nisi Duha dao, da mi ne opraštaš propuste, grijehe koji se množe u mome srcu; da me ne blagoslivljaš; da mi ne hraniš um, tijelo, dušu i srce, ništa ja ne bih postigla mojim dobrim djelima i namjerama, molitvom, postom, žrtvama, darivanjima, milostinjom, znanjem, hrabrošću, ustrajnošću, jakom željom i voljom, raznim sposobnostima i talentima, pobožnim obredima, samom vjerom i nadom, svojom ljubavlju ljudskom, a niti svojim strahom od pakla i od kazne.

Ponekada pomislim da smo mi, ljudi zli i da je život ovaj naš život paklenski pa kad si se u tome našem paklenskom životu i svijetu toliko borio za nas, za svaku dušu i mučio se zbog nas, ponio sve naše grijehe i nesavršenosti naše te dao život da bi nas spasio od zla i od smrti, kako tada ne bi čuo naše vapaje da spasiš sve ljude, kako ne bi vidio kolikom ljubavlju težimo i molimo da se svima smiluješ.

Ipak, ljudima se ne da iz toga pakla.

O, kako bi svi pojurili u spašavanje sebe i drugih kada bi znali kakve divote nebeske čekaju na njih jer nikakve žalosti nisu niti sjena onoj radosti i slavi koja nas čeka ako samo poželimo stići u Tvoje kraljevstvo nebesko, ako samo čujemo kada nam rekneš da osluhnemo i ako samo progledamo ako rekneš da vjerujemo Radosnoj vijesti, ako Ti tada kažemo "Da". ‎26. ‎veljače ‎2019. 23:18:24

Zrelo vrijeme

Hladni navališe vjetrovi silni,
mrzlo se ptičje dršćući trese,
a iz visina se čuju glasi umilni
kakve taj vjetar ponekad donese.

Nestade one topline doma
za koju se duša za stalno veže
da ju prostrijeli poput groma
i da je muči sve teže i teže.

Vjetar šumi, fijuče, divlja
dok zvijeri skloništa traže,
a nebesa postaju sve to sivlja,
što više se čuju riječi najdraže:

"Ja sam ti Nebo tvoje i Bog,
a ti si koju sam pozvao kći
da me pronađe okolo vjetra tog
jer vrijeme ti stiže, vrijeme ti zri."

Zaboravljam sidrišta djetinjstva moga,
u srcu mome kopne davnine;
slijedim taj glas mojega Oca, Boga
koji me vodi u svoje nebeske daljine.
‎26. ‎veljače ‎2019. 10:41:40

Jutarnja

Evo ga, dolazi dan,
prije svjetla sav je siv,
prije sunca nebeskoga;
i tako je pouzdan,
i tako je svjež, nov i živ;
to je dan Gospodina moga.

Otvaram srce ranoj svježini,
nebesima nudim svoju dušu
da me sačuvaju i ne odbace;
uživat ću u toj mladoj toplini
iako vjetrovi jaki okolo pušu
i bure lome sve jače i jače.

Moja će barka mirno ploviti,
sigurno znam za to obećanje
jer više me Nebo ne ispušta;
vrane će plijen svoj loviti,
a ja ću od srca vježbati okretanje
ka Bogu gdje čeka me ljubav gusta.
‎26. ‎veljače ‎2019. 06:35:07

Istina u srcu

"Usta puna laži – to ja mrzim (Izr 8,13b)."


Mudar čovjek ne laže i boji se laži, onih malih, onih koje nam pomažu da preživimo i opstanemo. Nema bezazlenih laži, nema takvih laži koje nisu očigledne. Laži stvaraju trajno nepovjerenje bez kojega se zaista ne može opstati. Za preživljavanje nije dobro varati, lagati, zavaravati se, glumiti, izigravati, izmišljati opravdanja. Laž se izbjegava tako da se čovjek upita koji su i kakvi pravi razlozi koji ga navode na izmišljanje nečega što ne postoji.
Svi mi ljudi smo ljudi koji lažu. Ljudi koji lažu nisu sposobni nikome vjerovati, niti su od sebe sposobni davati, odricati se jer laganje navodi čovjeka na grabež, čovjek koji laže u takvom je stanju da se neprekidno boji i strahuje za svoj opstanak, zazire od svih ljudi, nastoji prigrabiti neku osobu koja bi mu bila oslonac i koja bi mu pomagala da preživi.
Ljudi koji lažu moraju lagati sve više i više.
Ljudi koji lažu nisu sposobni prepoznati istinu, ne znaju što jest, a što nije; žive od trenutka do trenutka, okreću se kao vjetrokazi.
Sve to počinje od male laži, bezazlene, ali kobne.
Prva laž u kojoj ljudi žive je laž starijih koji govore za djecu da su nevina zato jer nisu "još" pokvarena dok istovremeno, mjesto da razumiju tu nevinu djecu, zahtijevaju da im djeca žive poslušno pod izlikom da je to za djecu dobro. Uče djecu da se bez laganja i varanja ne može živjeti, ali zahtijevaju od njih da lažu kako im kažu oni koji su odrasli. Ako dijete izgovori neku "samostalnu" laž, tada se srde i kažnjavaju djecu.
Ljudi koji lažu, nikome ne vjeruju. Zbog nepovjerenja u druge ljude takvi ljudi koji lažu postaju slijepi, slijepi za život i životne istine, slijepi za istinsku sreću i zadovoljstvo, slijepi za svoje vlastito i tuđe dostojanstvo, slijepi za sve istinsko i trajno dobro u svijetu, slijepi za vrednote i kreposti kao što su razboritost, pravednost, pouzdanost, umjerenost, pristojnost, ljepota; postaju slijepi za Boga, mudrost, ljubav.
Ljudi koji lažu, nikamo ne stižu. Neprekidno maštaju o nekakvom napretku, o nekakvoj suvremenosti gdje su ovi ljudi koji su živi po nečemu bolji od onih koji su živjeli nekada, a sada su pokojni.
Ljudi koji lažu, ne vide trajne vrijednosti koje postoje vječno i oduvijek su na svijetu, i zauvijek.
Ljudi koji lažu, misle da su bolji od onih koji su živjeli prije dugo vremena i da će ljudi koji se rode u budućnosti biti bolji nego ovi danas.
Ljudi koji lažu, uvijek misle da nekamo putuju, putuju u bolje sutra, ma kako se ono zvalo, ali ne znaju na koji način se to putovanje odvija pa dižu pobune protiv svega i svačega, ne prihvaćaju ništa, ni dobro, ni zlo, a uglavnom niti ne razlikuju što je dobro, a što je zlo; ne razlikuju što je lijevo, a što desno; ne razlikuju što je mudro, a što je ludo.

Otac i roditelj laži je sotona, on se zove Lažac. Lažac ne postoji sam od sebe. Lažac traži nešto što postoji da se na tome ugnijezdi i nastani, a pritom ruši i uništava ono što zaista jest i što postoji uvijek, oduvijek i zauvijek. Lažac je matematička negativa, Lažac je minus, a to je ono čega nema, to je ono što nedostaje, to je odsustvo postojanja. Kad čovjek laže, uništava si granu na kojoj sjedi, propada u nepostojanje. Ako se čovjek potrudi da ne laže, tek tada vidi kako je Lažac pohlepan za čovjekom i koliko je strašno željan uništavati sve dobro. Lažac traži ljude na kojima će se nastaniti, a kada propadnu, Lažac traži druge, nove ljude da se pokuša na njima nahraniti jer drugačije bi nestao iz postojanja. Dokle god postoje ljudi koji ne žele vidjeti Boga koji je jedini Istina, koji su skloni lažima, posotjat će na njima i Lažac. Tako ljudi koji lažu često i umiru u lažima, a tada Lažac ode na druge ljude.
Ljudi koji lažu misle da je bolje da nestanu ljudi s lica zemlje zato jer svi ljudi lažu umjesto da jednostavno krenu tražiti Istinu i prestanu živjeti u lažima. 
Ljudi koji lažu misle da na zemlji ima previše ljudi, da nije dobro rađati nove ljude, da će svijetom zavladati glad i nemir zato što će svijet postati pretijesan za sve.

Lažac je Tužilac ljudi pred Bogom, ali teži u svojoj mržnji prema ljudima i potajno se nada da će ljudi pred Bogom podleći napastima njegovim i tome se raduje, on je Tužitelj koji ne traži pravdu i pravednost već je ljubomoran na čovjeka te se zbog toga izobličuje i pretvara u pravog protivnika nauma Božje ljubavi (Dufour, str. 1225); da bi narod Božji bio spašen, anđeo Gospodnji mora prvo Sotoni naložiti šutnju u ime samoga Boga: "Imperet tibi Dominus - Neka bi ti Gospodin zapovijedio" da umukneš i šutiš!
"1

Četvrto viđenje: Jošuine haljine
Potom mi pokaza Jošuu, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Gospodnjim, i Sotonu, koji mu stajaše zdesna da ga tuži. 2Anđeo Gospodnji reče Sotoni: »Suzbio te Gospodin, Sotono! Suzbio te Gospodin Bog koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?« 3A Jošua bijaše obučen u prljave haljine dok stajaše pred anđelom Gospodnjim. 4Anđeo se obrati onima koji pred njim stajahu i reče im: »Skinite s njega te prljave haljine!« I reče mu: »Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!« 5I nastavi: »Stavite mu čist povez oko glave!« Oni mu staviše čist povez oko glave i odjenuše ga u dragocjene haljine u nazočnosti anđelovoj. 6I anđeo Gospodnji upozori Jošuu: 7»Ovako govori Gospodar nad vojskama: ‘Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba, ti ćeš biti upravitelj u Domu mojemu, čuvat ćeš moja predvorja i dat ću ti pristup među one koji ondje stoje.’« (Zah 3,1)."



U početku Lažac se javlja kao zmija koja je zavidna čovjekovoj sreći:
"A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet
i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju (Mudr 2,24)."

Pobijeđeno čovječanstvo već od davnina nazire pobjedu nad lažima i nad svojim Tužiteljem, to i jest cilj Kristova poslanja:

"Tko čini grijeh, od đavla je
jer đavao griješi od početka.
Zato se pojavi Sin Božji:
da razori djela đavolska (1 Iv 3,8)."

"Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on (Isus Krist) tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla (Heb 2,14)."

Tužitelj ljudi i Lažac nad Kristom nema nikakve vlasti:
"Neću više s vama mnogo govoriti
jer dolazi knez svijeta.
Protiv mene ne može on ništa (Iv 14,30)."
Upravo u času kad misli da mu je pobjeda osigurana, Knez ovoga svijeta, Lažac i zloduh biva "bačen van" (Iv 12,31; usp. 16,11; Otk 12,9-13); vlast nad svijetom koju se on nekoć osmjelio ponuditi Isusu (Lk4,6) odsad pripada Kristu, umrlom i proslavljenom (Mt 28,18; usp. Fil 2,9).

Ljudi koji lažu tvrde da ne lažu; to je najveća Tužiteljeva pobjeda, uvjeriti ljude da on uopće ne postoji.
Čovjek koji ne laže mudar je čovjek.
Čovjek koji ne laže, bori se protiv Napasnika čitavoga svoga života u Kristu.
Anđeo Gospodnji, sveti Mihael imao je hrabrosti ostati uz Boga kada se dio anđela pobunio protiv Stvoritelja. On je vođa anđela koji se bore protiv pakla i Sotone. Bezgrešma Djevica Marija, Majka Isusova i Majka Njegove Crkve ujedino je i Kraljica anđela i svih svetih. Njezina poniznost užasava i izluđuje Sotonu koji je pred njom i njezinom malenošću i ustrajnošću nemoćan. Zato se okreće od Marije, Kraljice neba i zemlje, Majke Crkve i traži lakše žrtve:
"Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre (1 Pt 5,8)!"

Sveta Knjiga, Biblija, upozorava nas i uči kako je već od pradavnina Bog odredio da će Evino potomstvo, porod Žene iz Otkrivenja, Isusove Majke Marije satrti glavu onoj zmiji iz raja koja je zavela Prvoga čovjeka, Adama i Evu.

"A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se nalaze i Zvijer i Lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova (Otk 20,10)."

Niti jedna laž nije mala laž, ali svaka je laž jednostavno besmislena. Ljudi se često nesvjesno zavaravaju i time si truju život koji bi im mogao postati nezamislivo kvalitetniji kada bi upoznali Smisao do kojega se može doći samo tražeći Boga koji je Istina. ‎25. ‎veljače ‎2019. 08:44:35


"Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju, budi nam u pomoći protiv zloće i zasjeda đavla. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, a i ti poglavico Vojske Nebeske, sotonu i druge pakosne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom krijepošću u pakao protjeraj i strovali. Kroz bezgriješnu Djevicu Mariju. Kroz Njezino bezgriješno začeće. Amen. Oče naš…"

Magdalenka

Gospodin moj i Bog moj
nije tamo gdje Ga dođoh pohoditi,
netko mi Ga, mrtva, sad odavde uze.
Ostao je prijatelja neveliki broj
s kojima mi duha  poroditi,
ostale mi silne suze.

Tko zna kamo stavili su moje Tijelo
koje razapeše oni ljudi
pa da odem Njega dohvatiti,
da Ga uzmem i ponesem cijelo,
da se u meni taj duh pobudi,
da Mu ljubavi još mognem uzvratiti.

Sada gotovo je, ništa nije jasno,
hoću li Ga, ako umrem, naći,
kada stići će mi moje doba?
Zar već mrak se spušta, zar je kasno
zar ne mogu k Njemu zaći,
leći dolje usred Groba?

Ne znam kamo stavili su Boga
koji dade život svoj za mene,
uplakana ištem Njega i uzdišem 
jer su oteli mi Učitelja moga,
Duha od božanske zjene
što Ga sada srcem si udišem.

Učitelju sve zemaljske moje srži,
sad otkloni Ti od mene strah
da Te opet gledam, da se opet vratiš,
da me Duh Tvoj, Tvoja ljubav drži,
da udišem Ti nebeski dah
da se opet radujemo i da nikada ne patiš.
‎24. ‎veljače ‎2019. 20:23:23

Hladna zimska noć

Najhladnija noć,
ledena kao moj dah,
prazna kao moj san.
Gubim snagu i moć,
moj san kao prah.
Čeka me nebeski stan.

Ta ledena tama
sjećam se ljudi,
a sebe ne pamtim.
Nemoć me slama
i Bog me kudi
da preslabo plamtim.

Progutaj suze,
ostavi ih za mene,
nosi ih u svoj nebeski stan
gdje ću ti skinuti uze.
Neka ti sud ne krene,
neka ne dođe ni san

jer je teška ova noć.
Vidim tvoju žal,
čujem tvoj jad
i dat ću ti moć
da pregaziš kal,
da prebrodiš pad.

Znam sve što činiš i osjećaš,
čime ti se duša mori,
ali gledaj moje Drvo.
Želim da se mene sjećaš,
da u tebi moja riječ izgori
jer si moje obećanje prvo.

Ti siromašna si žena
koja sebe i sve veže
za topao, rajski dom,
tvoja tanka sjena
sve do mene seže,
u Svjetlosti ona je lom.

Ovaj ti se slavan dan
kroz dušu provlači
u tajnom životu
kao nebeski san
koji privlači
moju dobrotu;

to ljubav je, znaj,
nije kazna
već blagoslov mira.
Moj pravorijek taj
sama je pažnja
što dušu dira.

Ti samo šuti
u tišini i tami,
mene se sjeti
i blago oćuti
da nismo sami,
s nama su sveti.

‎23.‎02.‎19. 21:57

Kap Milosti

Duh se bori
dok se ne isprazni
sva ta nakupina
koja stihom gori;
da se i sablazni,
da ostane olupina

što bi potom primiti
samo čiste kapi
koje iz nebesa prođu.
Ne postoje limiti
jer Milošću hlapi
kad joj slike dođu,

kad proživi sve te susrete,
nadnaravne u svom biću,
kad se sva ražali
nad ljepotom kobi svete,
kada raduje se piću
što ga dade zaziv mali,

tako snažan, jak
u jednom trenu,
da bi grijehe polomio
koje čini svak',
da bi dušu snenu
od svega za Boga odlomio.

Tako malo tražiš,
Isuse, Ti, Svjetlo moje,
tako daješ izobilje;
u sebi me snažiš
da sam sluga volje Tvoje,
čisto milje.

‎23.‎02.‎2019. 08:39

Duhovnost koja pokreće sve

"Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« (Mt 16,16)."


Gledala sam u Tebe, Isuse, i kroz Tebe; vidjela sam mnoge nesavršenosti ovoga svijeta, konkretno ljude s duhovnim manama. Dugo, dugo vremena gledala sam svakog čovjeka s velikom nadom, predavala povjerenje svakoj riječi i stavljala na raspolaganje djela svojih ruku. Ljudi su se cerekali, odmahivali rukama, iščuđavali se mojoj naivnosti, omalovažavali svaku moju riječ i ostali slijepi za moju dobru volju prihvaćajući moja djela kao da se sama po sebi razumiju: zar tako naivno stvorenje može svjesno činiti dobro; i pravo je da mi ta spodoba služi i da nije svjesna da mi je bila korisna njezina poslušnost, razumijevanje, povjerenje.

Kada sam savladala malo čitanje lektire, počela sam tražiti te junake iz književnosti, spisatelje, pjesnike, filozofe. Mislila sam da su svi ljudi takvi kakvi su oni. I jesu, ali ih nisam susrela izvan korica knjiga. Nisi mi tada još pokazao sebe, ni tada, ni poslije kada sam počela intenzivno tražiti barem jednu osobu koja bi me prihvatila takvu kakva jesam.

Budući da sam već bila zašla u zrele godine, a nisam našla nešto od onoga što bi mi bilo blisko onome za čime čeznem i što tražim, počelo mi se sve jače pogoršavati zdravstveno stanje i vidjeh da mi se povremeno događaju nemogućnosti, nerealnosti, halucinacije, sve popraćeno teškim duševnim stanjem; dobila sam neke blage medikamente. Kako sam spoznala da mi se može dogoditi da završim na paklenim mukama, ne znam i kako sam shvatila da mi se sve događa kao zlo, a da je Bog jedino Dobro za koje znam; i da Ti, moj Bože, jedini možeš spriječiti da zalutam u pakao, u Zemlju sjena, ipak si mi otkrio.

Pristupila sam sakramentu Krštenja u Rimokatoličkoj Crkvi. U svojoj izoliranosti naišla sam na Tvoj poziv u literaturi, u Katekizmu. Poslije sam se dokopala još mnoge slične literature. Počela sam Te moliti kako su me uputili.
Tek tada, nakon nekoliko godina, totalno mi se pogoršalo stanje duše i tijela. Bili su mi potrebni novi medikamenti, hospitalizacije, liječenje; bilo mi je potrebno veliko i ozbiljno obraćenje. Činilo mi se da je riječ "obraćenje" preslaba riječ da bi označila muke kroz koje sam prolazila i koje nisu vidljive, bila sam u stanju liječenja i pročišćavanja temeljnih životnih stavova i uvjerenja.
Nisam se izliječila od duševne bolesti, doživotno sam psihijatrijski pacijent. Genetika je takva, a i okolina. No, ne mogu, a da se ne upitam zašto mi se događa sve što mi se događa. Riječi koje čujem slaba su utjeha, to su riječi koje za bolesnike imaju samo jednu poruku: tvoja bolest je zato da se poistovijetiš s Kristovim patnjama. Zar je to sve, zar Bog moj želi da ja čitav život patim, a da Mu se ni malo ne približim? Ili bi Mu bilo draže da ozdravim? Naravno da bi Isus više volio da sam zdrava i sretna, ali što bih činila tada i kako bi izgledao moj život da sam otišla na liječenje i da sam sada sama, izolirana i bolesna, da nisam primila sakramente Potvrde, Pomirenja, Euharistije? Zar bih morala sjediti doma besposlena, jadikujući? Zar bih morala otići u društvo i tražiti dalje nekoga tko je duhovno zdraviji od mene u ovom izgubljenom svijetu? Zar bih morala izmišljati večernje izlaske u kafiće ili kazalište kako bih sve ono o čemu sam čitala sada vidjela na pozornici? Zar bih se morala proveseliti na maskenbalu, zar maskenbal ne bi bila idealna zabava za mene? 
Što bi činilo moje umorno tijelo? Kakav bih mir mogla ostvariti za svoje pokidane nerve? Koji razgovori i koja literatura bi meni donijeli tumačenje života? Što bih danas mogla čitati, koje spisatelje, koje pjesnike, koje filozofe kad ne mogu usredotočiti pažnju na banalnosti i nevažnosti, nebitne stvari za čovjekovo zdravlje i kvalitetan opstanak? Zar bih morala zapisivati svaku praznu riječ koju sam čula, zar bih morala gledati filmove o nasilju i bludu? Zar bih morala izmišljati što sočnije psovke? Zar bih morala opterećivati obitelj i susjede svojim blebetanjima o novom dobu i propasti svijeta ili, još gore, razgovarati o politici, naoružanju, ratovima, progonjenima, gladnima, migrantima? Zar bih morala visiti na društvenim mrežama koje su prepune lažnih profila i otužne propagande i agitacije? I čime bih nahranila svoju poremećenu duševnost, čime bi se održavala? Zar bih morala pasti na teret nekome, bilo kome, ovakva nemoćna, siromašna, nesposobna, gladna?
Ne, Ti mi daješ, Isuse, Bože moj, hranu koju jedino mogu primiti, a to što jedino mogu, to je sve što je i zdravom čovjeku potrebno.

Zar nije bolje znati u tome košmaru modernih vremena da postoji dobro, da je dobro jače od zla; da su svi ljudi načinjeni rukom Boga i da su načinjeni dobrima; da postoji zlo u Gospodinu koje Bog ponekada pušta, a pušta ga zato da bi stvorio priliku za obraćenje; da postoji to zlo u obliku ljudskih grijeha; da to zlo i taj grijeh uđe u srce i duh ljudski i da iz duha i srca čovjekova izlazi, da se očituje na tijelu i duši, da se očituje u djelima ljudskim; da postoji izlaz iz tako "velikih" i "strašnih" nevolja kao što je nezaposlenost, gripa, nezadovoljsto, svađa i prepirka, dosada, panika, obaveze koje spriječavaju čovjeka da uživa koliko hoće i kad hoće; da postoji stvarni izlaz iz košmara i muka paklenih kao što su teške bolesti, progoni, siromaštvo, glad i bijeda, ubojstva, preljubi, ratovi, neredi, ludilo i bezumnost; da je izlaz za svakoga čovjeka pojedinačno upravo u mislima toga pojedinca kojima se čovjek truje i čini suicid jer neprekidno sudi i ne oprašta, jer neprekidno traži pravdu i čini zlo, jer neprekidno želi slavu i čini gluposti, jer neprekidno čezne za lijepim i dobrim, a čini ružno i nesvjesno zlo; da se neprekidno žali na nedostatke, a ne kritizira svoje vlastite postupke?

Zar nije bolje reći Bogu da je jedini Bog i zamoliti Ga da spasi čovjeka, njegovu dušu, njegovo tijelo, njegovu psihu, njegove živce, njegovu pamet, njegov duh da prosvijetli, zar je to tako teško? Nije to teško, ali je nestalnoj ljudskoj prirodi teško u tome ustrajati. 

Zato su čovjeku potrebni sakramenti, da ustraje u svome vlastitom spasenju, da nađe izlaz i da ga opet ne izgubi iz vida. Sam čovjek, niti jedan, to ne može, ali može jedini Bog koji daje Tijelo svoje vlastito za dobar život svakome, koji oprašta sve za što Ga upita čovjek da mu oprosti i koji obdaruje čovjeka spoznajom, rasvjetljuje ga i rađa mu duhovnost, jedinu istinsku duhovnost koja pokreće sve, i čovjeka, i njegov život i čitav svijet, koji otkriva čovjeku smisao svega, daje mu i otkriva vrijednosti za koje se isplati živjeti i disati, koji daje savjet za svaku priliku, koji rješava probleme i oslobađa čovjeka njegovih suvišnosti zbog kojih je duša slijepa, koji daje  svakom tijelu novu krv, svakoj duši ljubav istinsku, svakom čovjeku mir Božji, rajski, nebeski mir usred ovoga svijeta u kojemu grešan čovjek vidi samo zlo i nepravdu. ‎22. ‎veljače ‎2019. 12:35:14

Sveti Živote

Ti si ušao u sve moje pore,
u mome životu svaki si dan,
moja Ti djela služe.
Ti nudiš mi sve odgovore
u duhu mome i kroza san
kad moje se ruke pruže

daleko k Tebi u vis
da Te svom snagom slave.
Ti si mi sveta baština,
Ti si u srcu mom klis,
Tvoje se riječi uvijek jave
kao pustinjska dina

da me zaštite i osokole.
Hvala Ti, Bože, svjetlosti moja
što u sebi me nosi.
Slijedit ću propise, protokole,
slijedit ću sva djela Tvoja,
duša Te moja slavi i prosi.

Kralju života, uskrsli Bože
u svjetlu i tami moga duha,
po Tebi znam da živim.
U meni se Tvoji plodovi množe,
Ti dade mi najfinija ruha
da bolje Te slavim, da Ti se divim.

Gospodine moj, smiluj se meni,
grijehe odnesi moje i spriječi,
od svih zala me oslobodi.
Sveti Živote, ja Te molim u sjeni,
ne uzmi od mene plod svoje Riječi
koja me bliže k Tebi dovodi.
‎22. ‎veljače ‎2019. 09:03:48 

Pokora

"Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40)."

Bog poziva ljude da uđu u zajedništvo s Njime.
Ali ljudi su nesavršeni, ranjeni grijehom od rođenja i svojom osobnom krivnjom prodani u ropstvo grijeha i dobrovoljno su prihvatili  jaram grešnih strasti (Ps 51,7).
Čemu nas uče stari spisi?
Opće nevolje su prilika da se dozovu u svijest počinjeni prijestupi (Dufour, str. 884).
Dok traje nevolja (Dufour, str. 885), trapljenjem i pokorničkim bogoslužjima zaziva se Božje oproštenje: posti se, razdiru se haljine i oblači vreća, liježe se u pepeo. Na bogoslužnim sastancima čuju se uzdisaji i bolni jauci; stvoreni su obrasci tuženja i prošnje; obavljaju se obredi i žrtve pomirenja. Nadasve se pak vrši javno priznavanje grijeha te se ponekad traži i zagovor nekog starješine ili proroka. Takvi su postupci potvrđeni u svim razdobljima (Mojsije zagovara narod koji je sebi načinio zlatno tele radi štovanja; Jeremija nosi jaram na sebi kao znak ropskoga položaja svoga naroda), ali postoji uvijek opasnost u tome što mogu ostati sasvim izvanjski, a da njima ne bude zahvaćeno čovjekovo srce i da čovjek potom ne provede svoje kajanje u djela.
No, pokornička slavlja, izvršavanje zadane pokore, posta, molitve, davanja milostinje uče i poučavaju narod i pojedince kako će se ponašati i što će činiti kad im se dogodi da se kaju zbog svojih grijeha i grešaka te kako će ispoljavati svoje kajanje, a tada i umilostiviti, to jest raznježiti Gospodina kojega svaki ljudski grijeh vrijeđa.




"5Zar je meni takav post po volji
u dan kad se čovjek trapi?
Spuštati kao rogoz glavu k zemlji,
sterati poda se kostrijet i pepeo,
hoćeš li to zvati postom
i danom ugodnim Gospodinu?

6Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;
7podijeliti kruh svoj s gladnima,
uvesti pod krov svoj beskućnike,
odjenuti onog koga vidiš gola
i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
8Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost,
i zdravlje će tvoje brzo procvasti.
Pred tobom će ići tvoja pravda,
a slava Jahvina bit će ti zalaznicom.
9Vikneš li, Jahve će ti odgovorit’,
kad zavapiš, reći će: »Evo me!«
Ukloniš li iz svoje sredine jaram,
ispružen prst i besjedu bezbožnu,
10dadeš li kruha gladnome,
nasitiš li potlačenog,
tvoja će svjetlost zasjati u tmini
i tama će tvoja kao podne postati,
11Jahve će te vodit’ bez prestanka,
sitit će te u sušnim krajevima.
On će krijepit’ kosti tvoje
i bit ćeš kao vrt zaljeven,
kao studenac kojem voda nikad ne presuši."
Iz 58,5-11


Bez obzira što čovjek pogriješi protiv bližnjega, njegov je grijeh uvijek grijeh prvenstveno protiv Boga i Božje ljubavi koja je neograničena i usmjerena na sve i svakoga pojedinačno.

"Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom (Ps 51,6a)."


Poziv na pokoru bitan je vid proročkog propovijedanja.
Naglašavanje unutarnjeg raspoloženja koje treba razviti prema Bogu ubzo postaje opće mjesto proročkog propovijedanja: pravednost, bogoljubnost i poniznost prema Bogu, iskrenost. 
No, razvija se tema obraćenja, vraćanja Bogu iz kojega proizlazi promjena praktičnog ponašanja te unutarnji okret pokajanja, pokore (metanoia). Odgovor na Božji poziv i na Božju objavu uvijek je to obraćenje koje je u prvom redu pokajanje zbog Istočnog, nasljednog grijeha kojime su svi zahvaćeni, a potom i zbog vlastitih propusta.
Kad proroci naviještaju nesreće koje prijete narodu, to je zato da bi se "svatko vratio sa svoga zlog puta (Jer 36,3)", pozivi na povratak povlače se kroz čitavu povijest izabranog Božjeg naroda. Narod, odnosno čovjek mora priznati svoju krivicu kada uvidi svoj grijeh ili kada nasluti da je u težem grijehu zbog nevolja koje su ga snašle. Priznavanje krivice ublažava Božji gnjev, srdžbu Božje zahtjevne pravednosti. Nije dovoljno jadikovati već je neophodno potrebno učiniti napore koji nisu mali već oni najteži ljudskome srcu koje se odmetnulo i iz kojega izlazi zlo, čovjek mora promijeniti govor, ponašanje, djela pa tada i mentalitet svoj: čovjek mora načiniti obrezanje srca, srce svoje mora obrezati (Jer 4,1-4).
No, obraćenje je vrlo teško izvedivo. Zato proroci ne mogu drugačije nego navješćivati kaznu Božje pravednosti iako uvijek postoji i nada, naročito nakon izdržavanja kazne, to jest nakon ropstva.


Narav je grijeha takva da se produbljuje nauka o obraćenju (Dufour, str.888). Neki se iz naroda obrate, ostatak je mali dio onih koji teže za pravdom i koji traže Gospodina (Iz 51,1).

Bogoslužje pokore i obraćenje srca rezultat je proročkog propovijedanja i plod iskustva ropstva i kušnja izgnanstva iz domovine nakon kojega je osjećaj pokore tako duboko zasađen u duh čovjeka. U knjigama Staroga zavjeta čuvaju se obrasci u kojima zajednica priznaje sve nacionalne grijehe počinjene od iskona i zaklinjući moli Boga za oproštenje i nastup Njegova spasa. Kroz dugi, dugi niz godina narod se nalazi u naporu dubokog, uvijek obnavljanog obraćenja, a također se razvija i bogoslužje pomirenja.

Poruka Ivana Krstitelja konačno je zgusnuta u jednoj rečenici:
"Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko (Mt 3,2)."
Ivan Krstitelj nadasve naglašava da prije mora doći Sud (Dufour, str.990). Nitko ne može umaći Srdžbi koja će se očitovati u Dan Gospodnji. Svi ljudi moraju priznati, sve nas to čeka, da su grešnici i uroditi plodom dostojnim pokajanja (Mt 3,8), moraju prihvatiti novo ponašanje, već prema svom staležu. U znak tog obraćenja Ivan dijeli krst vodom koji mora pripraviti pokornike za onaj slavni i jedini djelotvoran živi krst, krštenje ognjem i Duhom Svetim što će ga dati Mesija, Božji Sin i Pomazanik Isus Krist.




Isusu se potrebno obratiti jer On ima vlast opraštati grijehe.

Kad Isus traži obraćenje čovjeka, On ničime ne podsjeća na pokornička bogoslužja. On naglašava kako je važan preokret srca kojim  čovjek postaje kao malo dijete; zatim naglašava da je čovjeku potreban stalan napor da se najprije traži kraljevstvo Božje i njegova pravednost (Mt 6,33), a to znači da se vlastiti život uredi prema novom i sažetom Zakonu, ispunjenim zapovijedima, a taj Zakon uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj koji je čin pouzdanja u Boga: "Bože, smiluj se meni grešniku (Lk 18,13).
Obraćenje je milost Božja kojoj prethodi Božji korak prema čovjeku, Bog kao pastir ide u potragu za svojom izgubljenom ovcom i, kao milosrdni Otac, prima svoga rasipnoga sina natrag u svoj dom i svoje naručje. Isus iskazuje svim, a posebno težim grešnicima susretljivost koja sablažnjuje farizeje, ali pobuđuje obraćenja grešnika (Dufour, str. 892).

Isus izabire učenike i daje im poslanje koje ponavlja nakon svoga uskrsnuća: propovijedati obraćenje  radi oproštenja grijeha i navješćivati Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom (Mk 6,12). Isus daje vlast svojim učenicima opraštati grijehe u Njegovo ime (Iv 20,23).

Evanđelje nalazi velikoga odjeka po čitavoj ekumeni, svima se propovijeda iako ne znaju svi o Isusovom zemaljskom porijeklu i o starim spisima koje je Isus ispunio do kraja, pružajući na taj način neoborivi znak i dokaz svojega poslanja, pravoga boštva i pravoga čovještva. Čitavo čovječanstvo postaje onaj izabrani Božji narod kojemu se  s moralnim pokajanjem (metanoia) propovijeda obraćenje od mnogoboštva, od lažnih bogova ka Bogu istinskome, pravome, jedinome i živome, stvarnome i djelujućemu u sakramentima Katoličke Crkve.

Samo pokora pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim prema komu ide povijest ljudskoga roda. Ako se čini da on kasni sa svojim dolaskom, to je samo zato što Bog sve strpljivo podnosi jer neće i ne želi nikoga izgubiti, da se niti jedan čovjek ne izgubi od Boga i ne završi u smrti nego da svatko i svi pristupe obraćenju (2 Pt 3,9).
Prema Knjizi Otkrivenja ljudi će ustrajati u neshvaćanju smisla nesreća što remete njihovu povijest (Dufour, str.894) i najavljuju Dan srdžbe: oni će otvrdnuti u okorjelosti (Otk 9,20sl), huleći na Božje ime mjesto da se kaju i da ga slave (Otk 16,9.11). Stoga je jako hitno da se kršćani pokorom spase od ovoga pokvarenog naraštaja (Dj 2,40). ‎21. ‎veljače ‎2019. 22:24:31

"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju (Mk 1,15)!"

Gorko voće

Ponekad samoća 
kao izobilje
nastane u slutnji
kao plod od voća
komu svako milje
odaje se šutnji

prije nego što ću okušati
što mi nova daje.
Miri kao vedar dan
pa me nuka pokušati,
dok se duša kaje,
kao neki sladak san.

Ponekada samovanje
ima slatku koru,
a kiselu srču
kao tamnovanje
koje nema zoru
nego samo hladnu mrču.

Ponekada sjećanje me hladi,
zebe kao vjetar mlad
i tada mi nema stiha
dok ne prestanu mi jadi,
dok ne popusti taj hlad
i mrzlina tiha.

Ponekada voće nije zrelo
da se rano kuša,
da se dalje nudi
kao da je mrazom uvelo
pa mi gine duša
kojoj se gorčina budi.
‎
Ponekad je okus te gorčine
jedino što godi
u tom samotnome plodu
jer mi srce tad počine,
jer mi duša zrelo rodi,
jer mi daje svu slobodu.
‎21. ‎veljače ‎2019. 20:10:28

Unutarnji neprijatelj

Kušnja, život je velika i mala, česta i neprekidna kušnja.
Zašto nas Bog stvori znatiželjnima, zašto postavi Prvoga čovjeka u vrt gdje bijaše stablo spoznaje dobra i zla?
Imao je Gospodin u vidu što će se dogoditi s čovjekom kada ogrezne u grijehu, da će ga morati spašavati, da će dati svoga Jedinorođenca da ne pogine ni jedan čovjek nego da ima, kao i u početku, svoj život vječni; da će doći Riječ na zemlju, Sin Božji i utjeloviti se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne, da će, obličjem čovjeku nalik, Svetac Božji naučavati sve ljude kraljevstvu nebeskom. Jer lako ti je u dobru dobar biti, lako ti je bez kušnje životne doći nevinome u raj, ali što vrijedi tada život tvoj ako ne poznaš prijetnje zla i grijeha, ako ne odolijevaš kušnjama pa, onako, što više prokušan u svojoj vjernosti Bogu, uđeš u Počinak Božji?
Isus svoga predragog apostola Petra, koji Ga je prepoznao kao Pomazanika i obećanoga Spasitelja i kojemu je predao ključeve kraljevstva nebeskoga, jednom prilikom naziva sotonom.

"A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8,33)."

Dakle, i zlo i dobro nalaze se u čovjeku. Čovjek nije lađa na moru dobra i zla već je grešnik od početka. No, iako grijesi izlaze iz srca čovjekova, čovjek ne može biti đavao. Sotona napastuje duh čovjekov, duha u čovjeku, duh ljudski njegova je meta.
Svejedno, Bog, potpuno svjestan zloće ljudske, ali i čežnje za dobrim, odlučuje već poslije Potopa objaviti Noi da više nikada, u srdžbi svojoj pravednoj prema čovjekovim grešnim riječima i djelima, neće opustošiti zemlju bilo kakvim potopom već Gospodin sklapa savez s ljudima da bi ljudi mogli biti sigurni u Njegovu riječ i obećanje. Znak toga prvoga predsaveza bila je duga na nebu.
Poslije će Bog ponoviti svoja obećanja o spasu čovjeka od đavolskih rabota, sklopit će savez s Abrahamom, pa s Mojsijem i izabranim narodom, pa s Davidom i Salomonom. No, ljudi u početku svoje vjere još uvijek gledaju na sotonu kao na vanjskog neprijatelja. Tek će Sin Božji, Isus iz Nazareta, jasnije tumačiti o kraljevstvu nebeskom koje je također prisutno u čovjeku, u ljudskom duhu u kojega zalazi i sotona. 

Mnogi su u doba kada je Isus hodao zemljom očekivali kraljevstvo političko, opipljivo, materijalno, čak i učenicima Isusovim nije bilo puno toga jasno, ali su, kao i Marija, prebirali u srcu sve što su čuli, vidjeli i doživjeli kako bi onoga dana kada je Bog poslao Duha Svetoga na Crkvu svoju, nakon Muke Isusove kojom je Isus namamio sotonu u smrt i nakon uskrsnuća i uzašašća Kristova na nebo, uvidjeli da čovjek nije lađa na moru na kojem se miješaju dobro i zlo već da čovjek vjerom svojom mora primiti Duha Božjega, u novom savezu i sakramentima koji su sam živi Isus, Gospodin, i da mora otvoriti srce nebeskom kraljevstvu od kojega sotona bježi i nestaje; da duga mora zasjati u čovjeku, a ne samo na nebu. ‎21.veljače ‎2019. 08:57:05

Stijena istinskoga povjerenja

"I podiže Noa žrtvenik Bogu; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice (Post 8,20)."


Čovjek onaj koji ne gleda u smjeru Boga jest čovjek koji Boga ne može vidjeti, ne može Ga čuti, ne može svoju potrebu za povjerenjem ostvarivati. Za tu potrebu za povjerenjem potrebna je neka osoba s kojom se istinski odnos povjerenja može živjeti; te osobe su najčešće dobri prijatelji, roditelji ili bračni partneri. Često je neki čovjek usamljen iako ima mnoge ljude oko sebe jer ni s kime ne ostvaruje taj odnos istinskoga povjerenja koje mu je puno važnije nego što je čovjek toga svjestan. Potreba za istinskim povjerenjem ne ostvaruje se lako i bez veliki nevolja i kušnji.
Čovjek koji nema prema kome gajiti istinsko povjerenje je slijep. Njegov pogled na svijet je prazan kao što je prazna zemlja koja nije plodna. Također se može reći da mu je duša prepuna svega, ali da ništa od svega toga što mu se nakuplja u nutrini čovjek ne ispoljava, a kada to sve ne ispoljava, čovjek ne zna ni o čemu se radi, niti zna kako se naziva to što mu se događa. Jednom riječju, prazan je čovjek iako mu je nutrina ispunjena svim i svačim, emocijama, iskustvima, težnjama, znatiželjom, tugom i sjetom. Duša je stoga na određeni način nevina, nedirnuta, bilo nečim dobrim, bilo nekim zlom iako se sve duboko u duši nakuplja. Čovjek ne zna čini li dobro, misli li dobro, je li pogriješio, kada i gdje. Ne zna uopće da može biti u grijehu, ne zna što je grijeh. Bog je taj koji daje takvom čovjeku da sve na svijetu nazove nekim imenom, da označi po svojoj savjesti i po svojim mjerilima što je što, ali čovjeku koji Boga ne vidi, nije jasno ni kako se što naziva jer mu nije jasno gdje se nalazi, kamo ide, odakle potječe. Zato je važno nadjenuti neko ime i naziv svemu što se čovjeku događa, ali on mora znati po nekom svojem mjerilu da je ispravno nadjenuo nazive, da je nazvao stvari pravim imenom u svojoj savjesti. To je moguće samo ako se čovjek nađe u odnosu, u relaciji i komunikaciji istinskoga povjerenja.

Stari mudri ljudi znaju da nema čovjeka koji bi zaslužio istinsko trajno povjerenje ljudi. Stoga od davnina ta potreba za odnosom istinskoga povjerenja nalazi svoje ispunjenje u vjeri prema Onome koji nije običan čovjek, kojega zovemo Bog. U katoličkoj vjeri Bog prvi prilazi čovjeku, ima inicijativu jer čovjek sam po sebi nikada do Boga ne može doći, ne može Ga vidjeti ako mu se Bog ne objavi i pokaže ili čak predstavi mnogim imenima koja označavaju tko je i kakav je Bog i zašto Mu se može pokloniti povjerenje. Bog je čvrst u svome povjerenju prema čovjeku kojega je stvorio, zajedno sa svime što čovjek zna, zajedno s čitavim svijetom, nebom i zemljom. Trojedini katolički Bog je Stijena kakva je svakom čovjeku potrebna, Stijena od povjerenja, Stijena istinska.


Kad se Bog objavi čovjeku, čovjek više nije nevina, nedirnuta, neplodna zemlja. Nije više čist jer poznaje dobro i zlo, grešan je i svet u isti čas. Još neiskusnom čovjeku grijeh lako ulazi u srce. Tako bijaše na početku svijeta, ljudi bijahu toliko grešni, iskvariše se do te mjere da se Bog udostojao nasrditi na ljude srdžbom očinske ljubavi i načiniti opći potop na zemlji, to jest oprati ljude od zla, očistiti ih od mnoštva grijeha.

Kad je čovjek, koji se zvao Noa, preživio tu anticipaciju krštenja u Kristu, postao je opet čist kao suza. Vjeran Bogu i čist. Onoga trenutka kada je Noa vidio da je preživio potop, prvo što je učinio bilo je žrtvovanje Bogu od svih žrtvenih životinja koje bijahu idealne i najčišće žrtve jer preživješe potop kao čiste i očišćene od svih mana i biljega. Bog nije zahtijevao nikakve posebne žrtve, ali odnos istinskoga povjerenja između Boga i čovjeka zahtijevao je izražavanje najveće moguće zahvalnosti.

Bog omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«
Post 8,21-22

Bogu je izuzetno drago kada neki čovjek progleda, a čovjek koji je progledao je izuzetno sretan i zahvalan Bogu svome.
‎20. ‎veljače ‎2019. 08:15:00

Svaka suza

Kad sam pitala te da li znaš
za sve ponore i jaze
koji prate duše na ovome svijetu,
odgovorila si da je sve to šaš,
da im stope trnje gaze,
da su one samo pupoljci u letu

i da nisu svjesne svoje tragičnosti,
da njih to ne boli.
Zašto ranjavaju Sina tvoga,
da li znaju za sve nesličnosti
i za pot i suze što ih proli
zbog toga što ne poznaju Boga?

Još su duše nevine, a griješe,
zarobljene kao ulje 
svjetlu koje čuvamo od vjetra
pa sve vrdaju i samo se smiješe,
a ponekada ključaju te vrulje
jer ne znaju sebe, jer se boje svjetla.

I što više pate, to je za njih bolje,
ali vape Bogu kao djeca prava;
tek tada se sjete
da je život ovaj protiv njine volje
kada venu kao trava
i kada nebesima polete.

Svaka suza Isusova, svaka kap na licu,
svaki uzdah Boga ima svoje ime, 
ima svoju određenu dušu
koja sebe tamo nađe k'o promrzlu pticu
koja drhti usred zime
sve dok po njoj njeni grijesi pušu.

Svatko ima svoje mjesto, svoje vrijeme,
križe svoje i svoj čas,
svakome izgleda svijet na dlanu,
ali istinsko i stvarno breme
najlakši je dio sviju nas;
nitko nema Muku u svom planu,

samo Sin moj za tu svrhu siđe
i ponudi riječi brza spasa.
Niti jedna duša nikada to neće znati
kakvom ognju paklenome priđe
još i prije nego duša stasa
da bi mogla čovjekom se zvati.
‎19. ‎veljače ‎2019. 18:56:33

Stala plačuć tužna mati

"Moje Ti riječi omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem Tvojim.
Gospodine, Hridi moja, Otkupitelju moj!"
Ps 19,25

Stala plačuć tužna Mati,

gledala je kako pati

Sin joj na križ uzdignut.

Dušom njenom razboljenom,

rastuženom, ražaljenom,

prolazio mač je ljut.

O koliko ucviljena

bješe ona uzvišena,

Majka Sina jedinog!

Bol bolova sve to ljući

blaga Mati gledajući

muke slavnog Sina svog.

Koji čovjek ne bi plak'o

Majku Božju videć tako

u tjeskobi tolikoj?

Tko protužit neće s čistom,

kada vidi gdje za Kristom

razdire se srce njoj?

Zarad grijeha svoga puka

gleda njega usred muka

i gdje bičem bijen bi.

Gleda svoga milog Sina,

ostavljena sred gorčina,

gdje se s dušom podijeli.

Vrelo milja, slatka Mati,

bol mi gorku osjećati

daj, da s tobom procvilim.

Neka ljubav srca moga

gori sveđ za Krista Boga,

da mu u svem omilim.

Neka dođu i na mene

patnje za me podnesene

Sina tvoga ranjenog.

Daj mi s tobom suze livat,

Raspetoga oplakivat,

dok na svijetu budem ja.

U tvom društvu uz križ stati,

s tobom jade jadovati

želja mi je jedina.

Kada dođu smrtni časi,

Kriste Bože, nek me spasi

Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi,

dušu onda uzmi ti mi

u nebeski blažen dvor.

Pretilina od prvina

"A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu (Post 4,4)."

Riječ je onaj znak,
Riječ na križu.
Riječima se može ubijati
i stoga ubojice tijela nose na sebi znakove poput Kajina kako se ubijanje tijela ne bi slobodno nastavljalo u beskonačnost.
Razapni riječi svoje na križ, pošalji svoje misli, za koje su tvoje riječi jedini i savršeni znak, na put križa.


Riječ je znak za misao, ona otkriva tvoje srce onomu tko zna slušati.
I tko čita, taj čuje.

Kome ja govorim? Gradu i svijetu, sebi samoj. Jer Božja riječ se želi ispoljavati, želi se izraziti u neograničenom bogatstvu ljudskih riječi. Božja riječ zove moje ljudske riječi da ju slijede, da pronalaze i iznalaze što sličnije riječi, što bolje misli da izraze. Slijediti Krista ne znači oponašati Ga, ponavljati Njegove riječi, a ne razumijeti ih.

Život u duhu i istini nije vidljiv ako nema riječi, ako je šutljiv jer tada to nije istinski duhovni život jer duh se ne vidi nego se mora reći. Istina nije vidljiva iako ju neprekidno nastojimo dokazivati. Život u istini ne može postojati bez riječi. I životinje žive u istini, i biljke cvatu i obnavljaju se u istini, i ledenjaci postoje u istini, bregovi i brežuljci su istiniti, stvarni, mora se gibaju u istini. Nije dovoljno živjeti i postojati u istini jer kakva je to istina ako čovjek, koji ima dar razmišljanja i dar govora, neprekidno šuti ili, još gore, zaobilazi istinu i zavarava sebe i druge?

Riječ Božja ti je, čovječe, jedini znak koji može obrisati pečat ubojice na tvom čelu. Kajinovi zemaljski plodovi zadovoljili su Gospodina, ali Ga je Abelova žrtva pretiline od prvina oduševila. Kajin baš ne bijaše oduševljen dok je Abel pun radosti, dao bi i puno više, a ne samo sve najbolje što je imao i stekao, dao bi sebe samoga i svoju radost u Gospodinu. Namrgođeni Kajin ne bijaše uživatelj svojih i Božjih plodova koje mu dade Bog i ne bijaše zbog svoga rada radostan, ne bijaše od plodova svojih sretan. Abel prinese Gospodinu sebe i svoju sreću, svoju nemjerljivu i neizrecivu zahvalnost dok je Kajin pred Gospodina donio svoje nezadovoljstvo plodovima iako je to bio dar Kajinu, dar Božji. Kajin Bogu sebe nije dao, nije Mu prinosio zahvalnost već nezadovoljstvo i zavist prema bratu Abelu. Što god Bog daje, uči nas i Job, zahvali Gospodinu, čovječe, zahvali Mu radosno na svemu jer ako ti je dao obilje, sretan si, a ako ti je dao siromaštvo, još više si sretan jer ti Bog uze najbolje od tebe za svoju stvar, kao tvoju žrtvu. Bog često, jako često sam izabire ono što ćeš Mu žrtvovati, naročito u doba Korizme kada izmišljamo pokoru i razne žrtve, žrtve ljudske, privremene, nestalne, nepotpune. Radije prihvati sve što ti je Bog uzeo, sve čega te je lišio jer to je žrtva zahvalnica koja je najpotpunija i najdraža Bogu: prihvati što ti Bog daje, sve što ti daje.

Ako ti je dao vidjeti život u duhu i istini, zar Mu nećeš to prinijeti na dar kao žrtvu zahvalnicu, žrtvu u kojoj si neopisivo sretan i koju od radosti prinosiš, a ne zbog dužnosti i kajanja. Kaješ se dovoljno zbog toga što ne možeš ispoljiti više i ljepše, bolje i istinitije sve ono što u duhovnom životu imaš i jesi. Takav budi, takav prinesi sebe takvoga, u radosti i žaljenju i pokajanju što uvijek daješ najviše od sebe, a uvijek je premalo.

Kajinov znak je upozorenje koje nam Bog stavlja pred oči. Tko ga ne bi vidio? Pazi, čovječe, da ne budeš kao Kajin.

Mnoge znakove dade nam Bog po patrijarsima i prorocima; mnoge znakove dade nam Isus svojim djelima; apostoli, posebice sveti Ivan evanđelist, dade nam doslovno pojašnjenje znakova, reče nam jasno da je Bog Ljubav i da je Bog naš Riječ. Svi znaju to. Riječ je, dakle, Ljubav i Ljubav je Riječ. Najslađa žrtva koju čovjek može dati njegova je riječ ljubavi, njegovo "Da" i njegovo "Volim Te" u pregrštu ljudskih riječi; riječ ljubaznosti, riječ blagosti, riječ najljepša koju znaš, riječ koja otkriva ono što ne zna nitko, ono što drugi nisu primijetili, riječ koja prosvjetljuje onoga kome je upućena. Najljepša žrtva i to pretilina od prvina: kad čuješ u srcu, viči s krovova, prinesi odmah kako ne bi stigao krzmati i provjeravati što to govoriš, viči s krovova ono što čuješ i onako kako čuješ, kako god znaš i umiješ, spontano, iskreno jer to je od Boga ljudima i od tebe ljudima, ali prvenstveno Bogu tvome.

Iskaži svoju ljubav koju "preobilno u nas uli Gospodin,
    zajedno sa svom mudrošću 
    i razumijevanjem (Ef 1,3-10)",
traži u svom rječniku najbolje riječi, pogledaj Psalme, čitaj Sveto pismo, zaboravi na drugu literaturu, zaboravi na televiziju i na portale, čak i one vjerske, uči lijep govor, govor Smisla, uči iznova govoriti kako bi Kajinov znak psovke, depresije i ubojice duha nestao i ispario s tvoga namrgođenoga čela na kojemu će tada zasjati radost, radost, radost.
‎18. ‎veljače ‎2019. 07:53:25

Tajna

Nešto puno veće od mene,
Netko puno snažniji i jači
sada vladati bi ovdje doći.
Ponizan je poput sjene,
molitva Mu puno znači.
Kako ću Ga primit' moći

svojim srcem zatvorenim,
umom koji već ne prima,
niti štogod mudra daje,
glasom svojim okorjelim
što gorčinu samo ima,
dušom koja već ne haje

ni za mladost, ni za ljude?
Molim Ga da srce mi otvori
jer ja toga nikad ne znam,
jer su naokolo vijesti hude,
jer me kaplja Riječi sad obori,
kaplja i ognjeni Duha plam.

Kako da Ti prazno srce predam,
ono što je već od prije Tvoje bilo
i nad kojime ja nemam vlasti?
Kako da sad u Te već ne gledam
kad se preda mnom već zbilo
sve od čega živim, što mi daje rasti?

Pusti sad odmarati mi dalje,
pusti i ne budi opet kosti ove
što su jedva mir pronašle;
nek' ta ljubav drugoga pošalje
u sve bitke i pobjede nove
koje k mojim nadama su zašle.

Predajem se ispred Tvoga trona,
ne znam, neću i ne mogu
izići iz rajske sobe ove
gdje me tješi ista ljubav ona
koju spoznadoh u Tebi, Bogu,
gdje me opet ona k sebi zove

da i ja poklecnem ispod drva,
da mi netko rubac možda pruži,
da mi preda novi život gorak;
da ja ipak tamo krenem prva
da me većom ljubavlju zaduži
i da načinim još jedan korak.
‎17. ‎veljače ‎2019. 22:14:20

Novi duh

Obraćenje pameti najteže je obraćenje i, po nekim prilikama, potpuno neizvedivo za čovjeka ukoliko se Milost ne prospe po njemu koja se izobilno prosipa kada čovjek kvalitetno moli Boga, ne mora biti puno, ali redovno i kvalitetno jer tada i čuje Riječ, a onda je može i vršiti.
Bez mozga se ne može, bez donošenja malih i većih odluka, ne živi se nego umire i postaje se potlačenom žrtvom. Bez dosljednosti zadanom cilju, unatoč posrtanjima, ne može čovjek puno primiti od milosti Božje, a za takvu odlučnost i dosljednost potreban je pravilan rad mozga, potrebna je mentalna usredotočenost.
Mi se često ponašamo kao drogirani, prečesto; dopuštamo da nam tuđa mišljenja budu draža nego naše osobno mišljenje. Već u ranim godinama školovanja djeca radije pitaju kolege i kolegice o onome što bi morali samostalno učiti, a oni koji samostalno uče, više vjeruju svemu što moraju naučiti nego sebi.
Ponašamo se bezvoljno, vjerujemo osjećajno. Rišemo srce do srca i naglašavamo emotivni život jer ne znamo da se srcem razmišlja na prvom mjestu, a potom se i osjeća. Reagiramo emotivno na druge, a kada drugi nastupe bez emocija, uopće ga ne razumijemo, ostajemo tupi. Ljubav nije samo emocija, štoviše, ljubav je emocija samo kad je posljedica razmišljanja, razumnog sagledavanja i promišljenoga promatranja. Samo emotivnošću se ne postiže ništa, emocije su posljedica umne djelatnosti, a budući da mi našim srcima ne razmišljamo, prihvaćamo tuđe riječi bez razmatranja i tuđe riječi tada utječu na naše emocije i na naše postupke. Iako emocije djeluju na razmišljanje, a razmišljanje djeluje na emocije, mi uporno naglašavamo samo osjećajni život, a kada dođu prilike u kojima je potrebno razmišljati, tada si dopuštamo samo to da osjećamo nešto neodređeno i ne mislimo.
Iza nas je dugo vrijeme u kojemu se nije smjelo razmišljati. Posljedice su toga dugoročne. Malo smo počeli razmišljati, ali sva naša umna djelatnost je usredotočena na gospodarenje, na brojanje novaca, na mjerenje ekonomske situacije, a malo smo počeli razmišljati i o pravdi za kojom čeznemo. To znači da smo na razini kada smo neuki i podložni zlodusima. Novac nam je božanstvo, socijalne prilike i neprilike su nam povod za srdžbu, osuđivanje drugih za naše loše socijalno i ekonomsko stanje nam je svakodnevno razmišljanje gdje svrstavamo vjerske osjećaje u političke sfere, a naročito učimo od novinara i političara o "istinama" naše vjere jer biti katolik za nas je političko opedjeljenje.
Ti nemaš bogatstvo u materijalnom smislu ako si katolik; ti nemaš krvno srodstvo ako si katolik; ti nemaš domovinu na zemlji već u Gospodinu ako si katolik. Ne, reći ćeš, to je nemoguće, čak ćeš reći da je nelogično jer si emotivan, jer ne rabiš mozak. Ti živiš u uvjerenju da je Bog tvoj ovdje da bi ti živio kao u bajci, da je Bog za tebe tu da bi ti imao novaca, djecu, obitelj, domovinu, materijalno blagostanje. Ti misliš da ti je Bog sve to dužan dati. Ti se za dane Korizme odričeš slatkiša koji su ti suvišni, odričeš se alkohola kojega i dalje konzumiraš kao prehrambeni proizvod, odričeš se psovanja, ali samo mijenjaš objekt kojega psuješ, tvoj jezik ostaje pogrdan i tvoje korizmene "žrtvice" nemaju smisla i pozadinu. Učiš djecu da sakupljaju sitniš za gladne mjesto da ih učiš dobrobitima posta. Učiš djecu da te moraju slušati mjesto da ih učiš samostalnom razmišljanju; govoriš djeci o politici i ratovima, govoriš djeci da je dobro dijete ako sve čini kako mu roditelji kažu; učiš djecu da bez roditelja ne mogu opstati.
Zar ti nije logično da te bračni partner voli jer i ti si s njim jer voliš njega?
Kako onda misliš biti katolik koji očekuje da ga Isus ljubi, a da on sam ne mora Boga ljubiti?
Zar ti nije logično ljubiti Boga iznad svega?
Zar ti nije logično da daruješ nešto voljenoj osobi kao znak ljubavi, nešto što će tu voljenu osobu obradovati? 
Zar ti nije logično reći "volim te" više puta dnevno?
Zar ti nije logično da će ti brak, djeca, domovina i obitelj propasti ako ljubavi nema, ako je Bog za tebe Bog političara i filozofa?
Zar ti nije logično da ti je draža neka sitnica koja je učinjena iz ljubavi nego sva bogatstva ovoga svijeta?
Zar ti nije logično da prva ljubav hlapi i nestaje jer je bila plod samo emotivnosti, a ne i razmatranja u ljubavi?
Zar ti nije logično da je Bog, koji je Ljubav, sve u svemu?
Zar ti nije logično da te roditelji nisu učili razmišljati već su te učili da  
budeš poslušan režimu za svoje dobro i da stoga u slobodnoj domovini prvo moraš sebe i svoju djecu odviknuti od toga nerazmišljanja jer u slobodi se prvo mora razmišljati kako bi čovjek bio samostalan i odgovoran?
Uzalud kažnjavaš djecu zato što te ne slušaju, uzalud im, kad odrastu, govoriš da nisu samostalni, da je sloboda temeljena na odgovornosti kad si ih učio da je odgovornost zapravo poslušnost starom, prastarom režimu, režimu u kojemu smo bili mentalni robovi?
Zar ne vidiš tu razliku između svetosti i grešnosti, zar ne vidiš taj ponor grijeha i provaliju koja zjapi između ljubavi i ropstva?
Zar ne učiš to na vjeronauku, da čovjek mora biti slobodan od ropstva grijesima, slobodan za ljubav prema Bogu, a tek onda prema drugima, prema sebi, prema domovini? Zar ne vidiš da je domovina u svijetu, a da ti nisi od svijeta?
Zar ne vidiš da je ljubav odgovornost, a ne trgovačka nagodba? 
Ti u emotivnom životu rađaš djecu, a onda se, pod izgovorom da je to dobro za djecu, nagađaš i pogađaš s bračnim partnerom kako biste sačuvali obitelj. I kada djeca odrastu, ta nagodba se pretvara u takmičenje u borbi za naklonost svoje odrasle djece. Mjesto da priznaš da ti je ljubav bila emotivni zanos; mjesto da priznaš da se ljubav samo djeci ne može komunicirati u nagodbi s partnerom već samo pokazati u ljubavi s partnerom. Ne možeš ljubiti iskreno svoju djecu ako s partnerom živiš u nagodbi, ljubavi je potreban onaj koji ljubi i onaj koji je ljubljen, ljubav može svjedočiti samo onaj koji iskreno ljubi nekoga i to je za primjer djeci; ljubav se ne može naučiti dugim razgovorima i zabranama, savjetima i darovima - to je sve samo nagodba.
Zar ne vjeruješ da je Bog nešto drugo, nešto više, nešto što se osjeća, ali se i razumom mora označiti?
Zar ne vidiš da, ako imaš ljubavi, nagodba nije potrebna? Reći ćeš da dogovor kuću gradi. Da, ali nagodba je drugo, ona je samo dogovor bez ljubavi. Zar je potrebno ljubiti trgovca koji te pljačka? Zar je potrebno na prvome mjestu ljubiti onoga koji ti plaću daje?
Zar ne znaš koliko je otac naše vjere, Abraham, morao patiti i žrtvovati za Boga; koliko je Mojsije morao podnašati neprilika i to bolnih neprilika u pustinji s narodom kad su izišli iz ropstva; koliko se napatio sveti Pavao i apostoli za Boga; koliko je Marija morala proživljavati muka, odricanja, boli i mentalnog obraćenja jer sve je"prebirala u srcu svome", morala je razmatrati čitav život u svojoj bezgrešnoj majčinskojh ljubavi.
Zar nije Krist morao na križ jer je ljubio?
Što misliš ti, da je ljubav sporedna emocija ili čak da je samo privremeni zanos osjetila?
Znaš li da ti je duša besmrtna, vjeruješ da jest i da mrtvaci nemaju osjetila. Dakle, što je to što je u tebi besmrtno?
Ti vjeruješ da je ljubav prolazna. I što kada staviš ljubav na sporedno mjesto, što ti preostaje?
Ti vjeruješ da ljubav traži žrtve. Ne, ljubav žrtvu daje.
Ti vjeruješ da voliš onoga koji se žrtvuje za tebe iz ljubavi. Ne, ljubav se rađa u slobodi, a ne u žrtvi; ona se rađa u tvome srcu, a ne u tuđem. Ne moraš ljubiti Boga samo zato što si negdje čuo da Bog ljubi tebe. Moraš razumijeti da Bog svakoga ljubi jedinstveno, da ljubi i tvoje neprijatelje.
Ljubav se rađa u srcu, ali i grijeh izlazi iz srca. Ali Svetac je Bog naš, Bog tvoj i moj, zove se Ljubav i vječna je ljubav Njegova.
Ljubav čovjeka prema Bogu dobiva izobilje milosti, dobiva od Boga samoga mudrost.

"9Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu, pravednost
i sve staze dobra,
10jer će mudrost ući u tvoje srce
i spoznaja će obradovati tvoju dušu (Izr 2,9-10)."

 "Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,19)."

"U srca svoja usadite sve riječi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas (Pnz 32,46a)."

"Jer, srca si njina lišio razuma
i dopustiti im nećeš da opstanu (Job 17,4)."

"Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost,
objesi ih sebi oko vrata,
upiši ih na ploču srca svoga (Izr 3,3)."

"Tko je mudra srca, prima zapovijedi,
dok brbljava luda propada (Izr 10,8)."

"Sine moj, kad ti je mudro srce,
i ja se od srca veselim (Izr 23,15)."

"Ne opiri se strahu Gospodnjem
i ne pristupaj Gospodu dvolična srca (Sir 1,28)."

"I na savjet srca svoga pazi,
jer nemaš nikog vjernijeg od njega (Sir 37,13)."

"Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta mi je tajna objavljena samo zato da njezino značenje saopćim kralju i da upoznaš misli svoga srca (Dn 2,30)."

"Zakone ću svoje staviti u dušu njihovu
i upisati ih u njihova srca.
I bit ću Bog njihov,
a oni narod moj (Heb 8,10b)."


Istinsko obraćenje zahtijeva potpuno obraćenje, mentalno u prvom redu.
Nije dovoljno reći i pripovijedati o ljubavi kao o nekom prolaznom osjećaju jer ljubav je, na žalost, ljudima prolazan osjećaj; stoga često govore da je prava ljubav rijetka, ali nikad ne znaju reći kakva bi to bila prava, istinska ljubav. Ona je vjera u Jednoga Boga i veliki napor u toj vjernosti Bogu.
Kada vjernik, molitelj Božji kaže da mu je Bog u srcu i na srcu, njemu ljubav Božja daje misliti i promišljati dubine svoje, širine i visine. Ali ako kažeš da vjeruješ u Boga, ako si pristupio sakramentu Krštenja, a ne dolaziš konzumirati sakramente Pomirenja i Euharistije, ostaješ otpadnik, neznalica tvrda i bezumna srca. 
Karnevali počinju gdje se nerazumno slavi i luduje pa se "pobožno" spaljuje Zloduh i Krivac za sve. Zar nije krajnji čas da se odmaknemo malo od tih pučkih običaja jer Bog naš nije pučki običaj već je Gospodar nad vojskama, život i smrt.
Karnevali počinju, a potom doći će blagoslovljeno vrijeme Korizme, vrijeme kada se Bogu izjavljuje ljubav Njegovih vjernika i molitelja.
Slavit ćemo Muku i patnje Isusove jer znamo da je u mukama svojim Isus izražavao svoju ljubav prema nama; slavit ćemo ljubav istinsku, pravu, božansku ljubav koju nam Bog može usaditi u srca ako to želimo. Slavit ćemo ljubav jer u toj ljubavi krije se jedinstvena Žrtva Boga čovjeku, a to je žrtva iz koje se rađa Uskrsnuće jer ljubav Boga prema nama čezne dati nam isto to, ni manje, ni više, nego uskrsnuće na vječni život u Ljubavi. Istu tu Žrtvu možemo konzumirati svaki dan ako želimo, u sakramentima Pomirenja i Euharistije. ‎17. ‎veljače ‎2019. 04:31:05

"Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa (Ez 36,26)."

Tvoja žetva

Ti što imaš Boga svoga, imaš sve,
ti si svjetlo, ti si pripravljena sol
da ukrasiš nebo poput zvijezdice,
da odneseš svaku sumnju, svaku bol

od kakve se ruši zemlja, svijet
i od koje, ne znajući, mnog' ispašta.
Nikom' stalo nije, nitko neće mrijet,
nitko se ne sjeti da oprašta.

Kada dođe Bog naš kao konjanik,
slavno kad ispusti na nas mač,
ti ćeš biti rado viđen uzvanik
jer kraj tebe ne uspijeva samo drač

dok se lati plode, dok se žito klasi.
Žetva Njegova će biti žetva tvoja
jer ćeš moliti Ga da sve spasi,
jer si uslišanik svaka ljudska boja.

Ti što moliš Boga našega za mene,
za sve zločince i sramotnike, siromahe,
tebe pronaći će Isus kada krene
suditi nam, praštati nam i oteti uzdahe.
‎16. ‎veljače ‎2019. 07:07:57

Slatko trnje

Da ti pjevam, da te jutrom ja pozdravljam,
ne bi bilo slatko kao sada.
Rumenom se suncu zalazećem javljam
da mi s njime putuje i nada.

Opet počela sam pretjerivati, moja slabosti,
opet gusto trnje čeka na me,
ti, simpatijo sve draža, uzročnice radosti,
uzročnice prikrivene tame.

Da te ljubim, da ti stihom ja predočim
koliko si draga srcu mome;
kako značaj da ti sada još bolje uočim
nego da se molim Bogu svome.

Zlodusi me napustili, a zbog tebe sve,
novi još će naići mi skoro,
a ja tebi pjevam, sanjam proljeće,
ti, noći moja, moja gusta zoro.

Budi moje trnje, moja slatka neizvjesti,
da me manje boli, da me manje tište
slatka Riječ i lovorike Radosne vijesti,
da mi slađe duša moja Boga ište.
‎15. ‎veljače ‎2019. 17:28:19

Novo sjeme

Gluho doba noći,
palim svijeću
dok počiva mir na meni.
Stih me traži, pjesma mora doći
da utaži sreću
dok se Duh uzdiže i rasipa, i sjemeni.

To je znak dobrote, Boga
što me budi
na još jedan, ali sasvim novi dan.
Nisam plodna zemlja od sjemena toga,
srce moje ludi,
a moj duh je u smiraju, nije razlistan

kao što bi listalo drveće
koje cvate ili plodi.
Vrijeme je upijanja
svega onog što u meni se pokreće.
Možda jednom rodi
sve to sjeme što prijanja

jer još sada hladna sam, oklijevam;
duh je još u počinku,
ali prima, prima sve.
Zbog i radi Boga sada pjevam,
a u mojoj duši, kao Božjem posinku,
sad polako klija sveto sjemenje.

Nitko ne zna hoću li ga dočekati,
nitko ne zna do li slavan Bog,
kakva ploda nosim,
ali nitko neće ljepše, bolje zasijati
ovu dušu, željnu Boga svog
što Ga neumorno prosim.
‎15. ‎veljače ‎2019. 04:17:26

Sveti grešnici

Gledam te kako svijetliš, puna topline, i kako mi se smiješiš i tiho, ali jasno progovaraš: "Mi smo tijelo Kristovo, mi, sveti grešnici, grešnici veliki koji su svojih grijeha bili svjesni, koji smo bili svjesni i onoga najmanjega grijeha što ga zovu lakim grijehom, a koji vodi u propast, u grešnost nepovratnu.
I to je plod Milosti sjajne, milosti božanske, milosti Isusove jer tko čuje riječ, a vrši je, ne može ne biti svjestan težine tih lakih grijeha.
Zar nije mala i nesmotrena isprika povod za navikavanje na izbjegavanje iskrenosti?
Zar nije lagani umor povod za navikavanje na lijenost?
Zar nije vatra Krista živa, koja djeluje na čitavoga čovjeka, povod za žeđ tijela koja navodi na misli o tjelesnome, koja navodi na promatranje materijalnog i koja neprimjetno izvodi dušu iz duhovnih prostorija?
Zar nije nabrajanje molitava povod za odvikavanje od predivne kreposti umjerenosti; zar nije samo ljubavi dopušteno biti neizmjernom jer dok ponavljaš molitve, jedne te iste, lako ćeš zaći u prazninu svoga vlastitoga govora, čak i dok brojiš zrnca, pretvaraš se u brojača, a zaboravljaš kome se obraćaš, zaboravljaš na onaj povod u kojemu si počeo moliti Boga i tvoja molitva se iscrpljuje, a jezik melje dalje jer moraš još izmoliti sva otajstva do kraja? Moli radije manje, ali moli bolje. Pa što ako si promašio i deseticu izmolio jedanaest puta, zar je to grijeh? Zar je taj put jedini put za sve?
Zar se u tebi ne javlja osjećaj ugroženosti kada čuješ kako drugi psuju, kada vidiš da ih Bog umilostivljava, a izgledaju tako, tako strašno grešni? Zar se ne javlja ljubomora i zavist kada vidiš da je nekome bolje u životu nego tebi, a znaš da je nepravedan?
Ne, nismo svi Kristovi iako ćemo se svi spasiti. No, je li spas ono što tražiš? Ili je Krist Onaj koga žudiš? Nije li siromaštvo tvoje povod za tvoju skrupuloznu savjest da postane još stroža kako bi Milost izobilovala u tebi?"
Kad sam te vidjela, a bilo je to prije nekoliko godina, nisam te tako shvatila. Ali sada znam.
Nikada mi nije bilo sasvim jasno kako mogu tražiti zagovor od nekoga tko nije bio u svome životu grešan i svjestan svoje grešnosti, tko nije bio običan čovjek, a Milost ga je ispunjavala.
To je nalik mojoj psihoterapiji. Psihoterapije u svijetu nema, postoje samo određeni savjeti, univerzalni. Psihoterapija mora biti individualna jer kako može netko drugi znati što se u meni krije, osim mene same, kako drugačije može netko simboliku moje podsvijesti protumačiti ako ne znam ja osobno ništa o tome, ako se ja nisam angažirala i potrudila oko sebe same. Psihoterapija je nalik onim okolnostima kada sit gladnome ne vjeruje. Ne može netko poznavati moju dušu, dubine moje nutarnjosti ako ja sama ne ponirem u sebe. Ne može netko iskopati iz mene što je značajno za moje ozdravljenje kad moja duša stavlja naglasak na takozvane nevažnosti i uporno ih predočava mojoj svijesti. Kako mogu poslušati psihoterapeuta kada mi kaže: to zaboravi, to nije važno kada me svaka nedomišljena misao proganja sve dok se s njome ne suočim na miru i strpljivo. Važne stvari svi znamo, svi znamo što bi to bilo etičko poslovanje, što bi to bio moralan život, što znači biti dobar. Ali kako postati bolji nego što jesam? Nije dovoljno samo moljakati Boga. Boga možeš redovno moliti Očenaš, ali Ga ne možeš zamoliti da odlučuje umjesto tebe, da razmišlja umjesto tebe i da ljubi umjesto tebe jer tvoje ljubavi Bog je uvijek žedan, tvoje ljubavi, tvoga vlastitog ljudskog i grešnog pokreta volje. Ako ti je dao strogu savjest, tada moraš biti strog, a ne moliti Bezgrešnu da umilostivi Gospodina jer ako se na taj način spašavaš, tvoj život ostaje i u vječnosti bljedunjav. Važno je samo da nisi propao u pakao. 
A što ako živim dobro i moralno godinama i odjednom sagriješim na smrt? I što ako se ne stignem ispovijediti, ako umrem u smrtnom grijehu? To je nemoguće? Gdje piše, tko kaže da je to nemoguće, zar nismo grešnici, zar se ne ispovijedamo za laži, prevare, blud, ljubomoru, zlobu, zavist neprekidno i opetovano? Nije važno samo umrtviti tijelo, omamiti dušu i čekati tako do kraja života, nije samo to važno, a tko nam jamči da i takvi nećemo sagriješiti smrtno? 
Mnogi čine dobra djela opakim dušama i grešnom naravi. Nije li važnije da se riješavam grijeha nego da činim nešto što je univerzalno dobro djelo? Smijem li ostati nesvjesno biće, mogu li nesvjesno uživati Ljubav Božju? Ne. Zato smo puno veći grešnici nego što mislimo jer ako ne vidiš Gospodina, nisi spašen, ili nisi čist za raj. Vidjeti detaljno svoje grijehe znači napredovati, znači napojiti Boga koji je žedan. To ne znači da ne moraš davati milostinju, da ne moraš moliti, da ne moraš činiti dobra djela. To znači da moraš usmjeriti misli na dobro. Čovjek misli i razmišlja neprekidno pa prema tome ne smije se praviti nesvjesnim i ostati na dječjoj vjeri.
Uzmi što ti Bog daje, nemoj Ga neprekidno moljakati da otkloni tu čašu od tebe uz Marijin siguran zagovor; zar nije bolje ostaviti te molitve za onaj čas kada više ne možeš izdržati neku nevolju? Molimo za svaku sitnicu, a kad molimo za sve ljude, nikada ne pomišljamo koji su to ljudi i za koga molimo, za diktatore, za ubojice dok nismo sposobni moliti u trenutku kad netko kraj nas opsuje jer odmah ga osuđujemo, imamo svoje kriterije. Ali mjerom kojom mjeriš, mjerit će se tebi.
Sada vidim, to si bila ti, sveta Terezijo Avilska, nitko drugi.
Sada vdim, to si bio ti, Oče Antiću, časni slugo Božji.
Sada vidim, to si bio ti, sveti Antune Padovanski.
Sada vidim, to si bio ti, sveti Josipe.
Sveta, bezgrešna Marijo, to si ti i uvijek je ta molitva u tebi. 
Svi sveti i svetice, molite za nas.
‎14. ‎veljače ‎2019. 05:03:41

Litanije svih svetih:

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli (molite) za nas!
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Sveti Mihaele, Gabriele i Rafaele,
Svi sveti anđeli,
Sveti Abrahame,
Sveti Mojsije,
Sveti Ilija,
Sveti Josipe,
Sveti Ivane Krstitelju,
Svi sveti patrijarsi i proroci,
Sveti Petre i Pavle,
Sveti Andrija,
Sveti Ivane i Jakove,
Sveti Toma,
Sveti Mateju,
Svi sveti apostoli,
Sveti Luka,
Sveti Marko,
Sveti Barnaba,
Sveta Marijo Magdaleno,
Svi sveti učenici Gospodnji,
Sveti Stjepane,
Sveti Ignacije Antiohijski,
Sveti Polikarpe,
Sveti Justine,
Sveti Lovro,
Sveti Ciprijane,
Sveti Bonifacije,
Sveti Toma Beket,
Sveti Ivane Fišer i Toma Mor,
Sveti Pavle Miki,
Sveti Izače Žog i Ivane Brebefski,
Sveti Petre Šanel,
Sveti Karlo Luanga,
Svete Perpetuo i Felicito,
Sveta Janjo,
Sveta Marijo Goreti,
Svi sveti mučenici,
Sveti Leone i Grgure,
Sveti Ambrozije,
Sveti Jeronime,
Sveti Augustine,
Sveti Atanazije,
Sveti Bazilije i Grgure Nazijanski,
Sveti Ivane Zlatousti,
Sveti Martine,
Sveti Patriče,
Sveti Ćirile i Metode,
Sveti Karlo Bartolomejski,
Sveti Franjo Saleški,
Sveti Pio Deseti,
Sveti Antune,
Sveti Benedikte,
Sveti Bernarde,
Sveti Franjo i Dominiče,
Sveti Toma Akvinski,
Sveti Ignacije Lojola,
Sveti Franjo Ksaverski,
Sveti Vinko Paulski,
Sveti Ivane Marija Vijaneju,
Sveti Ivane Bosko,
Sveta Katarino Sijenska,
Sveta Terezijo Avilska,
Sveta Ružo Limska,
Sveti Ljudevite,
Sveta Moniko,
Sveta Elizabeto Ugarska,
Svi sveci i svetice Božje,

Milostiv budi, oprosti nam Gospodine!

Od svakog zla, oslobodi nas Gospodine!
Od svakog grijeha,
Od zasjeda vražjih,
Od srdžbe, mržnje i svake zle volje,
Od smrti vječne,

Po utjelovljenju svojem,
Po rođenju svojem,
Po krstu i svetom postu svojem,
Po križu i muci svojoj,
Po smrti i pokopu svojem,
Po svetom uskrsnuću svojem,
Po čudesnom uzašašću svojem,
Po poslanju Duha Svetoga,
Po slavnom dolasku svojem, Mi grešnici, Tebe molimo, usliši nas!

Da nam oprostiš, Tebe molimo, usliši nas!
Da se dostojiš na pravu pokoru nas privesti, -II-
Da se dostojiš nas same u svetoj službi ohrabriti i očuvati
Da sve dobrotvore naše vječnim dobrima nagradiš,
Da se dostojiš plodove zemlji dati i očuvati,
Da se dostojiš svoju svetu Crkvu ravnati i uzdržati,
Da se dostojiš apostolskog poglavicu i sve crkvene redove u svetoj vjeri sačuvati,
Da se dostojiš svima, koji u Krista vjeruju, jedinstvo podijeliti
Da se dostojiš sve ljude k svjetlu Evanđelja privesti,

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Pomolimo se:

Bože, utočište i snago naša, prikloni se pobožnim molitvama svoje Crkve i daj da ono što vjerom molimo stvarno postignemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Obećana zemlja

Nekad sam Te znala, nekada davno,
kao cvijeće u polju vidjeh Ti slavu,
a sada me miluje Tvoje ime slavno,
sada Te gledam kao svjetlost pravu.

Utjeho stoljetnih dana, melemu umora mog,
krijepiš me bolje od mlijeka medena;
narodi čekaju pravdu, a to je moj Bog
koji plamti za mene sred svijeta ledena.

U snu mi daješ, u mukama dnevnim,
u prekrasnom danu i nesvjesnoj noći;
dušu mi budiš, duhom ravnaš mi revnim
da mognem Ti tijelom jutrima doći

opremljena dobro poput vojnika,
ovjenčana hvalom za Tvoj grad,
da pjevam Ti ljubavlju svakog stiha,
da uzmem od Tebe žeđ i glad,

da se naužijem Tvoga siromaštva
kako bih kraj Tebe uvijek bila,
kako bih vladala žezlom Tvoga bogatstva,
kako bih služila trpezu i dom sebi svila.

Ti ćeš me odvesti slobodi još krasnijoj,
u meni prebivaju Tvoji potencijali
jer divim se zemlji Tvojoj sve slasnijoj
kojom su sinovi Tvoji u blaženstvu sjali.
‎14. ‎veljače ‎2019. 02:50