Okovi

Okovi su moji zagotovo spali,
kližu lanci nevjere i sumnje
što su mome srcu vječnu ljubav krali,
što su remetili moje skromno umlje.

Vezice se pokidane razbacale,
zgaziše ih stope moje tihe
što su mekoj travi sebe obećale,
rijetka rasta na kamenju psihe

pred kojom sam dugo bila nemoćna
kao siromah na velikom sudu
kad izjedala me gorka rana noćna,
kada peklo me za dana, ludu.

I u tome košmaru ona Ljubav zbori,
razgovara sa mnom i ja s njom
kao da to nije ništa. Anđeo govori,
Djeva bajna obećava dom,

Bog mi neki drugi život pripovijeda,
a da ipak to su bile sve godine moje
i svi znaci što su sada roj od reda.
Nalazim ih kako meni i taj život kroje

kako nalaže im to Providnost slavna
jer su moje srce, moja duša sretni
tamo gdje ne stiže riječ mi pravna
već mi samo Ljubav daje darak sjetni.

Sada anđela razumijem i sveto ga primam,
svaku stopu moju nosi k oblacima
od kojih ja ništa ne uzimam
nego sastajem se svijetlim tracima.
‎31. ‎siječnja ‎2019. 19:57:49

Kraljevanje

Imam puno razloga ja za Tvoj dvor,
sve je moje u Tebi mi razasuto;
gdje god jesam, Ti si uzao mi, čvor
kojime je moje srce upregnuto.

Pođem li po hranu, tu su jedine mi časti;
odem li na polja rodna, Ti me primaš.
Ranama si mojim stalan izvor pomasti; 
ako nosim i naramak suza, Ti ih oduzimaš.

U radosti i miru, Ti si društvo s kojim dijelim
svaki osmijeh, polet srca što ga nadogradiš;
razgovor si kakva žudim umom cijelim.
Kad je grozničavo čelo moje, Ti ga hladiš.

Naokolo nema mjesta gdje bih pripadala,
ni oaze da je mila, da je meni dom;
i kada sam, vrlo često, uzalud se ponadala,
Ti si uvijek dao svaka izobilja srcu mom.

Kada tuga sjedne na me poput magle,
Ti mi je produbljuješ jer sa mnom žališ,
Tvoje bi se ruke uvijek prema meni sagle
kako vidjela bih ljubav kojom me zapališ.

I u srdžbi pravedničkoj, u beznađu svijeta,
Tebe imam da me blažiš, da me svjetuješ,
da mi jasna bude obrazina kneza kleta
ispred koje stazu moju Ti rasvjetljuješ.

U svoj samotnosti, i u danu, i u noći,
svakim dobom sunca, mjeseca i kiša,
Ti si svijetla žarka zublja mojoj samoći,
Ti si u tišini, muku melodija još i tiša.

Čak i anđela si posalo na moje pute
da ne mislim da sam nepodobna
tom životu što mi naokolo širi skute
i koji je meni pjesma kobna.

Što god da poželim dobro učiniti,
od Tebe mi stiže sudba bolja.
Tvoja riječ i život ne mogu se hiniti;
nek se vrši, Kriste, Tvoja volja.
‎31. ‎siječnja ‎2019. 02:22:00

Jugo

Izmakni od izobilja toga
kojim napajaš mi dušu tužnu,
uzmi sreću srca moga
da ne usvojiš si pjesmu ružnu.

Ne daj mi da jugo smlavi
ove ruke, ovaj zaslon,
da ta tuga me preplavi
kao da je jedini mi naslon

jer ja imam izobilje sreće,
znaš to dobro, samo ne daš
dok mi molbe ne izrastu veće
da mi slatku stvarnost predaš.

Utišaj mi uzdah melankoličan,
samo Ti ga znaš, srdžbu zove, 
da ne uvuče se kao dijaboličan
u te moje stihove i snove.

Ne uvedi me u suze, bliske
kao pokajanje što ga ćutim;
izvedi mi dušu iz te jame skliske
da propjevam, da ne šutim.

Ne valja mi nota, srce para,
a to ne smije se nikom dati
jer sva tuga iz tog žara
ne može se nikad isplakati.

Otvori mi dveri, Kriste,
Ti to možeš, jer ja nemam vina,
nakapaj mi riječi čiste;
kroz Tebe odlazim put visina.
‎30. ‎siječnja ‎2019. 17:48:40

Prijatelju

Zar se može naći 
kamen spoticanja,
u tvrdoću njemu zaći
usred odricanja

gdje je pustoš siromaha
izranjena uma
i gdje ima Božjeg straha,
neizvjesnost druma?

Zar Bog nije život dao
da otkupi svoje sve?
Kako ne bi tada znao
vrijeme nevolje,

kako ne bi srce otvorio
za opraštanje bez izuzetka
kad je kajanje nam stvorio
još i prije svoga svetka?

U tebi mi sve je milje,
otvara se meni kao Pismo,
liječi kao gorko bilje
i tad stranci nismo

duhovnoj milostivosti
što uživam je u časima
gdje pronađu mene tvoje osti
jer ti srce moju dušu prima

što je tako neugledna
da je nitko pogledao nije,
samo tvoja volja čedna.
Za tebe mi život bije

kad u venama je samo Duh
jer si moja premosnica,
jer mi daješ sebe kroz taj Kruh
o kojem sam ovisnica.
‎30. ‎siječnja ‎2019. 04:55:24

Jubilarni dan

Mnoge godine na žitnim poljanama,
mnogi dani u velikoj neizvjesti;
i noć svaka kao zalog pohranama
različitih nadanja i loših vijesti:

neće stati tvoje ropstvo u tuđini
dok ne namakne se jubilarni dan,
dok se ne pojavi svjetlo na pučini
što ga nosi zakon obavezan

da se i to more odmoriti hoće,
i ta žitna polja predahnuti žele
pa da korov nakupljene zloće
nestane u magli obljetnice bijele.

Bježi, robe, sada na slobodu
jer već došao je onaj Božji čas
koji daje pabirčiti tvome rodu
što za milost proglašava spas.

Skupa li je ta sloboda tvoja,
dragocjenija od nagodbe svake
kada moraš laćati se boja
i gdje moraš donositi ruke lake;

sad odmaraj stope, izgažene vjetrom,
stavi vijenac mjesto suha pepela
i obasjaj svoju žalost sretnim svjetlom,
hvali Boga, tvoja godina je cijela.

Evo, podiže se grad iz razvalina
slomljenih srdaca i poharanih duša;
podiže se Sin u kom je Bogu sva milina,
što u milosti nam čak i zlikovce iskuša.

Sad je vrijeme da i tvoje njive rode,
da u gradu molitve prineseš stoljetnice,
da se umiješ u kapi blagoslovne vode
i da slaviš doba svoje muke i Cvjetnice.
‎07. ‎siječnja ‎2019. 07:15:21

Mi

Proći pokraj tebe,
domahnuti jednosti;
jer jedno smo svi,
jer dijelimo hljebe,
ištemo čednosti;
isto je kao biti "mi".

Pronaći onaj isti ton
u mnoštvu i buci
što grubo se nameće;
kao odraz, kao zvon
čiji jasni su zvuci,
ne znači imati sreće

već moliti našeg Pastira.
Ipak je najljepše
imati u samotnosti
dobar sluh kojemu svira,
zbori najmekše
osmijeh ti srodnosti

koja od krvne veze je jača, 
koja od bračne je veze veća 
i od vrhunca je viša,
i od najfinije izrade mača;
strijelja me kao svijeća
što je od najveća mira tiša.

"Mi", to je duga tradicija,
Domovina najdraža
i stoljetno supatništvo,
ali samo osmijeh ti zemlja je ničija
na rubu tvoga obraza
kao božansko suparništvo.
‎17. ‎siječnja ‎2019. 22:56:37

Prva ljubav

Zašto imam onaj stari sjaj
pa ga nosim pregrštima dobre volje?
Evo, putuje daleko ispred mene.
Da li iskrit će kad svane maj,
kad od sjećanja se zarumeni polje,
nekad zeleno od nevinosti i od pjene

koja me je štitila u milju Gospodara,
Boga svih srdaca i djevojčica?
Čuvaš me odavno na svom dlanu
i u pokrpanoj mreži svih ribara
gdje ih pamtim, bijelo runo ovčica.
Mnoštvo riba skače u cvjetnome danu.

Sestre imala sam, braću, haljinu i lutku,
sinje more učilo me pravom skladu,
proljećima nosili smo jaglace iz trave;
pronašli smo u svakome kutku
neku zabavu za svaku dušu mladu,
učili smo pjesme, život od ljubavi prave.

Sada stiže sjećanje na prvu mladost
kad već krali smo od starih vuka
prvi ples, prvu ljubav knjizi spomenara;
spoznali smo svu ljepotu, samo radost.
Djetinjstvo nam bilo vedra luka.
Kako li me sada ovaj sjaj očara!
‎29. ‎siječnja ‎2019. 16:56:05

Nebesko korito

Ponekad navali svijet, sav na mene,
sruči se i vjetar, i riječi, i bol,
ali to su najbolji trenutci, uspomene
i budućnost otvara se, pada na moj stol.

To su samo ljubavi Ti razgorjele zrake
kao da je u me dirnuo i san,
al' ne sanjam nego pratim svete krake
na kojima visi nebeski moj stan

što si ga pripremio za svoju slavu.
Iako se um raspada, sav se grana,
samo pratim onu nit, crvenu i plavu,
koja sastoji se od nebesa, mora, Tvojih rana.

Krv je život, ali nebeske su niti one
koje dodaju mi smisao i postojanje.
U tom stanu samo stope penju se na trone,
a sve drugo, čelo, ruke drže odstojanje.

Čvrsto stojim, tlo se poda mnom ugiba,
ali duša struji kroz uši i moždane
gdje je najdraže joj biti, kao da se ziba,
i po jedan vjetar fijuče sa svake strane.

To je moj dom; evo, sjedim preko puta
i dušica mirno gori, jezero izgara
poput baklji kojima sam napadnuta,
baršun pada i svila se para;

ljubav leti u visine gdje će rasplamsati
svaku čestu neba, sve do žute glavnje
što se već odavno ruši da bi prošli sati
ove zemlje davne i još davnje,

ali koja ovih čuda ugledala nije.
Sve je počelo večeras, oko ure šeste
kad se vrijeme u vječnosti skrije,
kad se mrtvi dolje na vrućinu žeste.

Naravno da tada čujem uskrsnuće,
makar kako maleno mi srce stalo,
i ja ne znam, ne znam ljubavi te vruće.
Kroz mene prolazi sve što se je dalo.

Riječ mi putuje i ja u njoj sam sva,
odlazim put nepreglednih prilika, potencijala
što vijugaju preda mnom kao da se događa
rađanje i uzvišenje, neka sveta specijala.

Tako putujem po beskraju, u meni je vječno,
a ja nisam, nisam zrela za sve to;
još me neće preuzeti to korito riječno,
slutim i već padam na domaće tlo,

vraćam se u svoje stope, gledam što je bilo,
a u moje oči bliješti padajuće sunce.
Malovjerna duša ipak pamti što se zbilo,
ponizno napušta visoke vrhunce.
‎29. ‎siječnja ‎2019. 04:27:19

Da te nemam

Kiša šušti, slabo pada i romori
dok me tvoje ruke grle,
a Bog časni iz tebe govori
riječi blage, epitete vrle.

Budi nježna, nježnija od cvijeta
da te mognem treptajem sačuvati
i od vjetra i od bijela svijeta,
da te smjednem samo svojom zvati.

Ne puštam te nikom drugom
jer je Bog u tebi kao Gospod moj
što me ovjenčava sjetnom tugom
kada god pošalje te u vrli boj

kako duša saznala bi da te ljubi
i da bez tebe bi bila izgubljena,
da bi nosila na srcu oklop grubi
i da nikad ne bi bila zaljubljena.

Pođimo sve tako, zagrljeni,
zajedno u nove dane
i u Bogu, i u tebi, i u meni
jer tek tada zora svane

svakom biću, svakoj samotnici,
duši koja ne zna nikog prožimati,
koja živi tugu kao da je u tamnici,
koja neće đavlu srce svoje otimati.

Tako dobit ćemo sve te bitke,
a još više neki zaljubljeni par;
pojit ćemo kapljama ih vode pitke
što izvire s neba kao ljubavi nam žar.

Nećeš nikad više odlaziti
ni od mene, ni u bijedu;
ne moraš se tugom poraziti.
Nosi sunce u tu kaplju blijedu.
‎28. ‎siječnja ‎2019. 15:58:53

Ljudsko srce kao planina

"Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.« (Mt 17,20b)."

"On će biti sudac narodima,
mnogim će sudit plemenima
koji će mačeve prekovati u plugove,
a koplja u srpove (Iz 2,2-5)."


Sud je Tvoj, Bože, strašan, najstrašniji jer Tvoja je ljubav kao kiša milosrđa koja se izlijeva po pustinji; jer Tvoje opraštanje je bol duše koja se utapa u kajanju zbog svoje nevjere i zlih misli. 
Sve ono, što nisam prihvatila kao vjerodostojno u riječima ljudi, obrušit će se na mene; svaka suza, za koju nisam imala suosjećanja, zaustavit će srce moje; svaka molba, koju sam hladno odbila, odzvanjat će u mojim ušima kao moja progoniteljica; svaka gruba riječ, koju sam dobacila ljudima u svom strahu i neznanju i kao samoobranu, vratit će se na mene kao bumerang; svaka zlobna i srdita pomisao na nepravdu i zloću ljudsku ražalostit će me zbog toga što sam gubila dragocjeno vrijeme koje mi dade.
Pretvorit ću hladno srce svoje u srce ispunjeno povjerenjem; svaku dušu, koja se požali i koja je tužna, utješit ću slavom Tvojom; svaku molbu i potrebu ljudi ću preduhitriti; svaka moja riječ postat će nježna i blaga; svaka pomisao na druge duše bit će riječ blagoslova.



"8Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga, dobro činite; 9ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike. 10Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. 11Jer tko reče: Ne čini preljuba, reče i: Ne ubij. Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. 12Tako govòrite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. 13Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom.
14
Vjera i djela
Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? 15Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje 16pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? 17Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi.
18Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. 19Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.«
20Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova? 21Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? 22Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila 23te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. 24Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. 25Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? 26Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva (Jak 2,8-26)."

Zakon je Tvoj, Gospodine, uputa za djelovanje u ljubavi, on je uputstvo za upotrebu srca.
Ljubav je pokret volje. Ljubiti Te, Isuse, želja je života moga. Kada Te zamolim, pokaži mi kako da Te ljubim, kako da sprovedem u djelo želje svoje.
Lako je reći da treba ljubiti, da treba imati povjerenja, da treba imati razumijevanja, ali kako da iziđem iz svoje uske sebičnosti? Ljudi govore da su gladni, da ništa nemaju, da ne mogu dati, da ne mogu oni učiniti ništa ni po kojem pitanju; misle da su bespomoćni, neprimjetni, slabi i sažaljevaju sebe i svoje slabosti, traže pravdu i pravednost, a sude svima kao da su bolji od drugih. Kako prebroditi tu laž i kontradikciju?
Ljudi su stalno na sudu: za sebe uvijek imaju opravdanja, a za druge imaju optužbe.
Ti mi kažeš: vjera te tvoja spašava. 
Ali ja mislim da sam slaba i da moja vjera znači samo neku blijedu nadu. Moja djela su čin u vjeri vrlo, vrlo rijetko, samo povremeno. Ja ustajem s vjerom u to da je preda mnom težak dan; ja se budim s vjerom da je vrijeme loše i da su vremena teška; ja obavljam svoje svakodnevne obaveze kao da sam na križnom putu, teškom mukom; neprekidno se žalim i jadikujem nad svojom sudbinom. Sve mi je teško, teško mi je hodati, teško mi je raditi, teško mi je kupovati jer nemam dovoljno novaca...utješim se samo kad naiđem na sličnu dušu pa raspredam o životnim poteškoćama. Slušam vijesti, čitam novine i padam u depresiju i bezvoljnost. I tada se pitam zašto mi je sve tako tužno i teško pa sudim čak i Tebi jer Te se sjetim kao Spasitelja koji je "zaspao".

Žalim se da me nitko ne voli, a ne znam što je ljubav; žalim se da me nitko ne razumije, a nemam razumijevanja ni za koga.
A Ti mi govoriš da je samo malo vjere potrebno, malo kao što je sitno zrno gorušice, i pomakla bih ne brda i planine već svoje srce koje je teže od najteže planine.
Budila bih se s Tobom, s molitvom na usnama; sve bih činila u svijesti da mi Ti pomažeš, da si me Ti odabrao i predodredio za najvažnije poslove na svijetu; ponizila bih se u malim poslovima i sitnim nevoljama, istjerala bih zle misli jer bih se pokajala što sam tako sebična; spoznala bih da ne živim više ja nego da Ti živiš u meni, a Tebi je sve moguće. Tada bi me uzela vrućica i groznica vršiti volju Tvoju, činiti djela i veća od onih koja si Ti činio jer najveće dobro djelo je omekšati vlastito srce, jer Ti si Ljubav sama, Tebi je najteže gledati me sebičnu i nesretnu, a lako Ti je činiti čuda. No, Ti želiš moje srce otopiti, a ne možeš ako ja sama nisam svjesna svoje sebičnosti koju moram zanemariti, ako ne shvatim i ne spoznam u vjeri da je moja sebičnost moj najteži križ, da je uzrok svim grijesima i da je prepreka ljubavi mojoj.

Ako si mi rekao da ne ubijem, to znači da dajem život.
Ako si mi rekao da ne kradem, to znači da darujem od sebe.
Ako si mi rekao da ne dajem lažna svjedočanstva, to znači da se suočavam sa svojim srcem i da svjedočim da si Ti Gospodin Bog u meni.
Ako si mi rekao da ne bludim, to znači da Te ne mogu prevariti i da ne smijem varati sama sebe.
Ako si mi rekao da ne poželim ništa tuđe, to znači da ne poželim ništa jer ništa nije moje, sve si Ti dao i stvorio.
Ako si mi rekao da poštujem oca i majku kako bi mi dobro bilo, to znači da moram otkriti, kada mi je loše, u čemu sam pogriješila.

A tada se Ti otkrivaš i daješ mojoj duši, vodiš me u svoje kraljevstvo, otireš mi suze i poništavaš moje žalopojke. Kako su lijepi stanovi Tvoji, Gospodine!
I to je Tvoj sud, to je zakon Tvoje ljubavi, pravilo vjere moje jer kad jednom, s onim zrnom vjere, krenem k Tebi, tada ću naučiti ljubiti; u problemima, patnji i mukama, naučit ću Te slušati; na stazama vjere i ljubavi Tvoje znat ću da me grijeh ne može samo tako dotaći. Ti ćeš mi dati pouzdanje i moći ću svjedočiti Ljubav, slobodna od sebičnosti.
‎27. ‎siječnja ‎2019. 23:38:27

Djevičanski poziv i duhovno roditeljstvo

"U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!"
Iv 16,33b


1. Što mi je činiti, Gospodine

Što mi je činiti da baštinim život vječni, pita neki čovjek Isusa.
Što mi je činiti, Gospodine, koji je moj poziv, pitamo mi.
Svatko ima svoj život, svoje zanimanje, svoje interese, svoje težnje.
Svatko ima svoj poziv iako ne zna svatko koji bi to poziv bio. Možda je neki veći životni poziv u okviru kojega postoji mnoštvo drugih poziva, a svi vode k tome jednom pozivu. U svakom slučaju Bog svakom čovjeku određuje i namijenjuje određene odluke, niz odluka da bi ostvarili što bolje svoj poziv. Te odluke Božje su predodređenje, a ljudske svakodnevne odluke kao oruđe Božje dovode do boljega ili još boljega ostvarenja nekog poziva. Čovjek može svojom nesigurnošću u odlučivanju, ili nedosljednošću koja nastupa kad čovjek ne poštuje odluke koje je već jednom donio, otežati sam sebi put u ostvarenju svoga poziva. Ne treba oklijevati kad se čovjek jednom odluči jer svaka odluka vodi u neke druge odluke, u neki novi izbor na putu ljudskoga poziva u Gospodinu.
Svaki čovjek ima darove, svatko ima određene osobine i karakteristike, i svoje specifičnosti, ali čovjek se ne smije neozbiljno ponašati sam prema sebi, ne smije zanemarivati svoj poziv, a često ga omalovažava jer misli da može učiniti nešto drugo što bi bilo bolje ili veće od onoga što mu se nameće kao njegov poziv.
Što nam je činiti?
Sveti Pavao govori Isusovim sljedbenicima (vidi Dufour, str 931):
"Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! 2Podnosite jedni druge u ljubavi; 3trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! 4Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! 5Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! 6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
7A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova (Ef 4,4-7)."


Prvi Božji poziv čovjeku glasio je: "Plodite se i množite!":
"27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
28I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« 29I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu (Post 1,27-29)!"

Prvi čovjek, Adam i Eva, bijaše gol u rajskom vrtu kada ga zatekne slijedeći Božji poziv u obliku savjeta da obrađuje i čuva rajski vrt:

"15Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. 16Gospodin, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, 17ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post 2,15-17)."

No, već na tom koraku Prvi je čovjek sagriješio oklijevanjem i neposluhom ( Dufour, str 1238). 
Čovjek je, kao slika Boga, gospodar svega, a razlika među spolovima, jer "muško i žensko stvori ih (Post 1,27)", povezuje se s plodnošću Boga koji daje život i koji je Gospodar svemira (Post 1,28). U Post 2,18 i 3,20 povezuje se s plodnošću odnos drugojakosti i različitosti spolova. Te dvije motivacije smještaju pojedinca u određeni društveni kontekst.
U raju susret čovjeka i žene se odvija u jednostavnosti.
No, grijeh, kao odvajanje od Boga, unosi među njih udaljenost i strah. Odsad je spolna veza dvoznačna, ali je pala pod vlast sile, razdora, grijeha. Umjesto radosti pred nesvodivom drugojakosti i različitosti drugoga, u partnera se javlja želja za sebičnim posjedovanjem (Post 3,16).
Seksualni poriv, kojemu je obilježje okretanje prema van, sada je poremećen pokretom introverzije: umjesto da se okreće prema drugome, on se uvlači u sebe (Dufour, str 1238).


Posljedica grijeha je takva da više nije jednostavno gospodariti zemljom i ploditi se već to postaje mukotrpan život za razdvojenoga čovjeka, za ženu i muškarca.

Biti muškarac postaje mukotrpan poziv u obliku napornog rada, a biti žena postaje mukotrpan poziv u obliku rađanja. No, oni su dvoje i dalje međusobno ovisni.

Slijedeći je poziv Boga ljudima opet pozitivan jer Bog popravlja čovjekove greške; to je poziv na vjenčanje i život u neraskidivoj bračnoj vezi:

"4I vi pitate: »Zašto?« Zato što je Gospodin bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše i žena tvoga saveza. 15Nije li On načinio jedno jedino biće dahom životnim obdareno? A što to jedino biće traži? Božanski naraštaj! Poštuj, dakle, život svoj i ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. 16Jer ja mrzim otpuštanje žena – govori Gospodin, Bog Izraelov – i onog koji nevjerom haljine svoje kalja – govori Gospodin nad vojskama! Poštujte dakle život svoj, ne budite nevjerni! (Mal 2,14-16)."

A za čim teži ono jedinstveno biće koje je Bog oblikovao od čovjeka i žene? Naravno, za naraštajem što ga Bog dariva (Dufour, str. 1239). Isus također to naglašava u Mt 19,6sl. dok Sveti Pavao tumači podrobnije svetost braka, a preporuča samo služenje Bogu kao najsavršeniji ljudski životni poziv:

"Dobro je čovjeku ne dotaći ženu. 2Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža. 3Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. 4Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. 5Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. 6Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. 7A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako (1 Kor 7,1-7)."
Očigledno je da Crkva podržava i vrednuje ono stanje koje je nastalo stvaranjem, u raju.


2. Posrednik između Boga i čovjeka

Konačno, Isus oslobađa, otkupljuje čovjeka od Grijeha. Kao Janje ode na križ i svojom nevinošću i svojom svetom i nevinom prolivenom krvlju oslobodi sve ljude kojima nakon svoga uskrsnuća postaje Posrednikom  do Boga Oca na nebesima. Kršćani koji su već pobijedili u ime Isusovo i stanuju na nebu, pridružuju se kraljevskom dostojanstvu Isusa Posrednika na zemlji i mole Ga da uskori čas svoje pravednosti (Dufour, str. 932). U vremenu od svoga uzašaća do paruzije Isus ne kraljuje bez udioništva svoga naroda koji je istovremeno prisutan na zemlji i već je u slavi.



3. Marijin poziv

U posredovanju uskrslog Isusa na zemlji poseban poziv i posebno mjesto ima jedinstvena žena, Marija. Njezin poziv majke u vrijeme Isusa Posrednika između Boga i ljudi, neba i zemlje, i njezino zauzimanje prigodom prvoga znaka što ga je Isus učinio (Iv 2,1-12) pretvorbom vode u vino na svadbi u Kani, potiču nas da se upitamo kakvu nevidljivu ulogu Marija može imati prema Crkvi. U nastajućoj Crkvi Marija je član te Crkve i nema nikakve funkcije koja bi se mogla usporediti s funkcijom apostola ili njihovih nasljednika. Ali umirući joj Posrednik Isus povjerava majčinsko poslanje prema svojima, koje je predstavljao ljubljeni učenik (Iv 19,26-27). Da li je to poslanje moglo prestati Marijinom smrću? Ne nastavlja li ga ona u nevidljivome? Marija je kao i svi izabranici pridružena Isusovu kraljevanju i posredovanju, ali ona je to s jedinstvenog naslova: kao majka Sina i majka njegovih učenika (Dufour, str.933).


Poziv žene je poziv supruge i majke, a, osim toga poziva, Isus daje ženi vrhunsko dostojanstvo koje će On sam posvetiti na dan Naviještenja.
Gospodin je htio roditi se od žene (Gal 4,4). Marija, Djevica i Majka, ostvaruje u sebi žensku čežnju za plodnošću, ali ona u isti mah otkriva i potvrđuje onu dotad potiskivanu želju za djevičanstvom koje su izjednačavali sa sramotnom neplodnošću.
Marija je utjelovljenje ženskog ideala jer je rodila Kneza života.
Isus objavljuje da postoji duhovno materinstvo, plod što je dozrio u djevičanstvu vjere (Dufour, str. 1546):

"Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« 28On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!« (Lk 11,27-28)."

Kroz Mariju žena može postati simbolom duše koja vjeruje.
Isus dopušta da Ga slijede svete žene, povjerava im poziv - za primjer daje vjerne djevice (Mt 25,1-13) ili ženama povjerava neko poslanje (Iv 20,17). Tako nam Crkva govori o mjestu i ulozi koju su imale mnoge žene (Dj 1,14;  9,36.41;  12,12;  16,14sl.) što su odsad pozvane surađivati na djelu Crkve.


4. Poziv žene

Sveti Pavao je razradio teologiju žene pokazujući u kom je smislu podjela na spolove nadvladana i posvećena. Svi smo jedno u Isusu Kristu (Gal 3,28); u nekom smislu razlika među spolovima je prevladana, kao i razlike među klasama i u društvu. Unaprijed se može ostvariti nebeski život kojega samo vjera opravdava; svi mladići i djevojke koji su pozvani, mogu ostati u djevičanstvu. Tako se pojavljuje razlika između oženjenih i djevica, onih koji bolje da se žene nego da izgaraju od strasti (1 Kor 7,9) i onih koji vjerom i nebeskim životom nalaze u djevičanstvu konkretan uzor života u kojemu duša bez trzavica prijanja uz  svoga Gospodina (1 Kor 7,35).
Da bi ispunila svoj poziv, žena ne mora nužno postati suprugom i majkom, ona može srcem i tijelom ostati djevica.
Najzad, prirodni odnos muškarac/žena utemeljen je na odnosu Krist/Crkva. Žena je Kristov, a ne naprosto Adamov odraz i stoga ona predstavlja Crkvu (Ef 5,22sl.).



5. Žena i Crkva

Otkrivenje veliča Ženu okrunjenu zvijezdama koja rađa muško dijete i koju zmaj progoni u pustinju, ali koja ga ima pobijediti svojim potomstvom (Otk 12).
Ta je žena prvenstveno Crkva, nova Eva koja rađa Tijelo Kristovo; to je, prema tradicionalnom tumačenju, sama Marija; možemo najzad u njoj vidjeti prauzor Žene što ga svaka žena želi ostvariti (Dufour, str. 1548).

‎27. ‎siječnja ‎2019. 15:06:20

Alfa i Omega

"Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,29)."


Kad sam bila dijete, bijah znatiželjna, ali ne toliko kao danas.
Kad sam bila dijete, nekako sam se snašla u prvim godinama školovanja. Sve mi je predstavljalo teškoću, nisam znala kako crtati, kako slikati kistom, kako učiti pjesmice napamet, kako upamtiti imena i događaje, kako secirati žabe, kako razumijeti one crte s oznakama, slovima i brojkama; jednom riječju, bijah potpuno izgubljena. Tada su škole nazivali odgojno-obrazovnim ustanovama.
Govorili smo "službenim" jezikom. 
Oni koji su bili manje snalažljivi, bili su "slabiji" i nedostojni iako se, koliko se sjećam, kasnije govorilo da smo bezklasno društvo.
Nekako, s godinama i uz čitanje malo drugačije lektire, počela sam po malo shvaćati da je onaj, tko dobije bolje ocjene u školi i tko se često javlja za riječ, pametniji od drugih pa time i bolji, i plemenitiji, i dostojanstveniji, i privilegiraniji od ostalih. No, mi, koji bijasmo osrednji, nismo blagonaklono gledali na te odličnike jer su se prema nama ponašali nedostojno, neplemenito, otresito i slično. Imali smo pogrdne nazive za njih. Zvali smo ih štreberima, dodvoricama, karijeristima, laktašima, lekcijašima koji, mjesto da uče "s razumijevanjem", uče sve napamet, "bubaju" gradivo. Roditelji su im se često pojavljivali u školi i razgovarali dugo i srdačno s nastavnicima. Bilo je vrlo malo onih koji su zaista bili dostojanstveni i plemeniti, pametni. 
U sebi sam doživjela otkriće kad bih nešto od onoga što učim zaista razumijela. Tada bih i uspjela povezati podatke bez problema pa sam vrlo lako to i pamtila, ali bilo je to tragikomično jer su mi rezultati bili nejednaki, neuravnoteženi. S jedne strane sam bila jako "slaba", a na drugoj strani sam bila odličnica. 
Nisam se uklopila nigdje. Došlo je vrijeme kada sam morala odlučivati o daljnjem školovanju, izabrati što želim. Ono što sam željela bilo je povezano i s onim u čemu sam bila slaba, ali moja znatiželja i želja da postanem dostojanstvena i plemenita me odvela u predivne dane i godine školovanja srednjeg općeg smjera što je značilo da ću morati ipak jednom izabrati preciznije što zapravo želim. (Niti danas još nisam odlučila pa često zalazim na potpuno nepoznata područja umjesto da se držim onoga što znam jer zapravo znam jako malo, znam da slabo učim jer sve želim učiti postepeno, onoliko i onako koliko i kako razumijem).

Sve preciznije se u meni iskristaliziralo uvjerenje da čovjeku koji je neuk ne možeš zamjeriti bezobrazluke. Tek sam puno kasnije uvidjela da su oni štreberi s početka školovanja zapravo najbezobrazniji ljudi.
Mnogi su slično mislili kao ja: onaj tko ima više obrazovanja, taj prije spoznaje one "više" stvari, one mudre stvari i one teško razumljive stvari, to jest, onaj tko više zna i ima obimnije znanje, taj se uzdiže iznad bezobrazluka i psovki, iznad srdžbe i pretjeranih emotivnih ispada i slično; postaje plemenit, stječe dostojanstvenost, eleganciju, finoću, poštovanje drugih. Naprotiv, onaj tko pripovijeda u prazno, pravi se pametan i ne zna zapravo što i o čemu govori, jest neznalica. Mnoge neznalice su pune praznovjerja, vjeruju u duhove, vjeruju u škripanje ormara, vjeruju u grmljavinu, vjeruju u filozofe, vjeruju u političke i ine ideologije, vjeruju da ljudi mogu "ureknuti" događaje, vjeruju da postoje dobri i zločesti ljudi i tako dalje. I vjeruju u kaznu Božju: što god velim, kaznit će me Bog; kad god pitam "zašto?", zločesta sam.

Kad sam se napokon krstila u katoličkoj vjeroispovijesti i čula da je "onaj" Isus naš Bog i Gospodin koji je mudre stvari otkrio neukima, to jest darovao je vjeru jednostavnim i "malenim" ljudima, ali daje dostojanstvo djece Božje svima, počela sam gutati Bibliju, učeći o svojoj vjeri svom snagom. Bilo je tu bezbroj razloga za proučavanje Svetoga pisma i učenje vjeronauka. Odbacila sam ono djetinje, one težnje za znanjem koje bi mi priuštilo u životu dostojanstvo i plemenitost i zaista počela raditi na tome ozbiljno, molitvom Isusu.


Prestala sam izbjegavati ljude, svi su mi bili vrijedni pažnje, tražila sam razloge zbog kojih nisam prije čula toliko lijepih i značajnih životnih podataka. Tražila sam Boga, koji me pozvao u svoje kraljevstvo, među svim ljudima. Mislila sam da sam ja kriva što nisam prije uopće čula o božanskim temama. No, niti u tome mom traženju nisam naišla na ljude koji bi o svojoj vjeri pripovijedali glasno. Otkrila sam da mnogi ljudi vjeruju prilično emotivno i da su prilično praznovjerni po mome mišljenju, ali sada, kad se meni događaju čuda i iznenađenja, vidim da je Bogu zaista moguće ono što mi, ljudi držimo nevjerojatnim i nemogućim jer za ono znanje i spoznaju koju ti Bog milostivo daje u molitvi i sakramentima zaista nije potrebno ići na velike škole. Ipak, dobro je imati i obrazovanje ljudsko, a ne samo tražiti mudrost Božju. Rijetki molitelji mole za mudrost. Srela sam puno ljudi koji samo blebeću u prazno, ali ne znam jesu li kršćani ili koje druge vjere.


"Kušnja u pustinji
(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotaknešo kamen.«

7Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

11Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu (Mt 4,1-11)."


Posebno su mi znakovite Isusove kušnje u pustinji. Zamislite: Isus, koji je Svetac, bezgrešan, morao se boriti dugih četrdeset dana protiv požude očiju i srca, protiv pohlepe, protiv oholosti! Pretpostavljam da su to tri ključna grijeha, tri najgora grijeha, tri kobna smrtna grijeha: oholost, požuda, pohlepa. Ali, zanima me zašto su baš ta tri grijeha morala spopadati Isusa u pustinji? Zar nije strašno ogovaranje, lijenost?Što nam Gospodin želi naglasiti spominjući to troje?
Ako znamo da Isus govori uvijek samo u pozitivi, čak i zapovijedi su Njegove izraz pozitive i ljubavi silne, kao tepanje, koja je i kakva pozitivnost u oholosti ljudskoj, u pohlepi i u požudi? 
Što čovjeka gura u oholost? 
Želja za potvrdom, želja za priznanjem, želja za dostojanstvom jer se osjeća manje vrijednim.
Što čovjeka gura u pohlepu?
Želja za zgrtanjem obilja, želja za sigurnošću, želja za posjedovanjem mnoštva dobara, čak i tada kada posjeduje mnoga materijalna dobra, čovjek gomila još više u svojoj pohlepi. Spoznah da se takav čovjek osjeća zapostavljenim siromahom, osobom koja nema dovoljno dobara, osobom koja se osjeća prazno; to je osoba koja nije kreativna. Pohlepa je krađa i izopačena želja za stvaralaštvom.
Što čovjeka gura u požudu?
Izopačena želja za zajedničarenjem jer čovjek koji želi posjedovati tuđe tijelo i čovjek koji pokušava manipulirati tuđim tijelom i tuđom dušom zapravo čezne za ljubavlju koju ne zna dati, ni primiti.

Dakle, sve dok ne spoznamo koliko smo važni Gospodinu, koliko je puno naklonosti, želje, čežnje, ljubavi, pouzdanja Bog uložio u čovjeka, nećemo spoznati kako veliko dostojanstvo imamo u očima Boga, u očima drugih ljudi, a ponajviše u svojim očima.
Sve dok u sebi ne spoznamo dostojanstvo djeteta Isusovoga, brata Njegova i sestre Njegove, nećemo spoznati dostojanstvo drugih ljudi, niti dostojanstvo drugih, tuđih duša i tjela, nećemo znati niti primiti ljubav u zajedničarenju, niti dati sebe i svoju ljubav.
A ako ne znamo svoga božanskoga dostojanstva i zajedništva, ne možemo samostalno ništa stvarati, sami od sebe u milosti Božjoj.

Dostojanstvo, zajedničarenje, stvaralaštvo.
Kao dodatne zapovijedi ljubavi:

Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja dolazi iz usta Božjih.
Sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji.

Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga. Ne dozivaj Ga uzalud, ne spominji Mu ime uzalud.

Samo Bogu svom se klanjaj, Njemu jedinome služi.
On je tvoj Bog i nemaj drugih bogova osim Njega.

Mnogo je kršćana, ali malo je onih koji to zaista znaju, koji to zaista vjeruju, koji to mole, koji to zaista žive.

"»Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! 5Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! 6Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. 7Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. 8Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim (Pnz 6,4-9)!"

I kada mi pamet zataji, osjećaji me opominju.
I kada me osjećaji preplave, pamet mi posluži da se kontroliram.
I kada znam sve, a ne znam se izraziti, ne znam reći to što znam, zamolim Isusa da mi doda riječ.
I kad sam u molitvi, promišljam i spoznajem.
I kad se moram sabrati, molim Boga da me primiri.
I kad mi je težak moj križ, ponizim se.
I kad se ponizim, Isus me nagradi spoznajama.


"Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!«   
Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« (Lk 10,27-28)."

Potrebno mi je samo zamoliti Isusa da me uravnoteži, da mi raspodijeli sve "dijelove" ravnomjerno, da mi pruži ruku mira i da me blagoslovi.
Sve to potpada u kraljevstvo nebesko i na premilosrdnu volju Boga.
‎27. ‎siječnja ‎2019. 01:59:40

Rajski vrt

Napuštam Te povremeno, kratko
kao djetešce bez vjere zrele,
kao mati koja za boljitkom traga
pa ostavlja svoje gnijezdo slatko
da bi ruke njene život prele
mjesto da izmoli uslišanja blaga.

Smjesta Ti se vraćam pokajnički
kad me opomeneš vrlo hitro,
ne puštaš me više Ti iz srca svoga 
da ne budem narod očajnički
već da pjevam slavu citrom
spasu svome, domovini Oca moga.

Pa kad bih i poželjela nešto više
od obična kruha ili slaba vina,
znala bih da toga vani nema
i da pašnjake mi Tvoja ljubav briše
što su suhi kao izgažena trina,
kao pustoš razorena, nijema.

Samo jedan pašnjak imam i oazu
sred te pustinje na cijelom svijetu,
samo Tvoje Vino i česticu Kruha
što me vode rajskom krajobrazu
gdje nalazim ljubav Tvoju svetu,
pijem žive riječi Tvoga Duha.

Ne daj meni iz tog raja izlaziti
u kojemu slobodna sam duša
koja nema ništa, samo mir,
a kada me šalješ pašnjak nalaziti,
tijelo moje neka Te posluša,
neka nađe pića Tvoga vir.
‎26. ‎siječnja ‎2019. 06:31:04

Neprolazne riječi

"Nikada nitko nije ovako govorio (Iv 7,46)."

Izgleda, svi su čuli za Tebe, Isuse.
Tvoje ime, kada odzvanja, dijeli ljude. Mnogi se okreću od sugovornika koji izgovara Tvoje ime. Različiti su i premnogi načini na koje se Tvoje ime može izgovoriti. Mi smo krivi i odgovorni kao Tvoje ovčice i Tvoji vjernici veoma često za "odbojno" izgovaranje Tvojega imena.
No, Ti daješ svojima što će reći i kako će govoriti; Ti daješ svojim sljedbenicima onakav izgovor kakav je potrebo imati, zavisno od sugovornika ili slušatelja.
Odgovornost za Tvoje ime imaju i oni koji ga čuju. 
Često kažu da je u svijetu Tvoje ime zastarjelo, da nije moderno, suvremeno s vjerom izgovarati ime "Isus", ali to se još nekako i oprašta.
Podjele su jače kada govorim "Isus Krist", kada izgovorim tvrdnju i ispovijedim vjeru da si Ti Pomazanik Božji, da si Bog moj i Gospodin.
Također ima previše zgoda u kojima vjernici za Tebe govore "On". Ne volim govoriti tako bojažljivo i neodređeno, naročito kad započinjem rečenicu. Upotrebljavati zamjenicu u nekom duljem govoru za ime Tvoje, za Tebe čini mi se nedostojnim.

Ima jedna poštapalica među nama, mi volimo reći da nije važno što se govori već je važno tko govori i u tome ima i djelić istine, ali to uglavnom vrijedi za površne i uzgredne razgovore. Govorim li ozbiljno, očekujem od sugovornika da ne gleda previše već da pažljivo sasluša moje riječi koje nastojim sažeti, možda čak i malo previše. Ali ljudi gledaju tko si i što si i ne slušaju, uopće ne slušaju i tu je njihova odgovornost velika. Zato je često bolje pročitati Tvoju riječ u samotnosti i usredotočenosti. Tko tako čini, taj se mora zadiviti, iznenaditi, povjerovati u Tvoju prisutnost.
Nitko nikada nije govorio kao Ti.
Mnogi o Tebi znaju površno. Misle da si propovijedao mazohizam i idealizam, misle da si sanjao divne snove, da si jedan od mnogih koji jednostavno nisu realni; misle da si bio samo slab čovjek koji je nastradao stjecajem okolnosti, a možda Ti pripisuju i određenu hrabrost zbog Tvoga križa.
Što ćemo reći na to? Ti nisi nosio mir nego mač; Ti nisi propovijedao ljubav nego križ; Ti nisi obećavao raj nego pakao; Ti nisi pohvalio već si korio ljude; Ti si govorio kontradiktorno; Ti si bio izvan sebe; Ti nisi slao ljude u život nego u smrt; Ti nisi govorio o hrani nego o gladi i žeđi; Ti si rekao da Te Otac šalje u smrt zbog svih nas, grešnika; Ti si nam rekao više puta da smo zli; Ti si rušio vjerske nastambe; Ti si neprekidno raspravljao i uzročio svađe i prepirke; Ti nisi bio blag nego odriješit i grub; Ti nisi govorio opisno nego si samo zbunjivao narod...

I tko čita, vidi: Ti si Ljubav, Ti si Istina, Ti si Život.

‎25. ‎siječnja ‎2019. 05:19:45

Blago nebesko

»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.«
Lk 11,23


Ne želim trošiti vrijeme uzalud, vrijeme koje si mi darovao za moje dobro. Ne želim niti pokušavati odlaziti u pustinju usred gradske vreve i gužve ovoga svijeta jer mi to ne može uspjeti. Ako mi se duša ispuni pustinjom, ona je previše slaba da tu pustoš sačuva u sebi, da se sačuva od proboja zloduha i njegovih istančanih mamaca kakve zlodusi nabacuju iz svijeta. Jer što mi vrijede svi dobri preduvjeti koje si položio pred mene ako misli vrludaju i neprekidno skreću s glavne teme. Moja duša nema koncentraciju među drugima jer oni svi traže od mene pažnju. Živjeti za druge sve češće postaje živjeti za tuđe grijehe i propuste. Za moju dušu to bi bila preteška kob. 
Služiti svijetu možda obećava veliku milost na nebesima, ali svjesno otići među silne zloduhe što su se namnožili i pokušavati im dočarati ljepote i divote Tvoje, širine i visine, dubine i značaj znači poginuti u tuđim i svojim propustima.
Čak niti u ovoj pustinji koju si mi tako milostivo udijelio nije lako izbjegavati zloduhe jer ako želim naći tekstove na internetu, nailazi mi oko na gadosti, nailazi mi sluh na pogrešne riječi koje žele nametnuti nekakvu svjetovnu vjeru i propovijedaju Evanđelje puno šupljina te tako odvode dušu u srdžbu jer govor njihov vodi u smrt i dekadenciju. Ti lažni proroci ni sami nisu svjesni da Tvoje riječi ne znače ono što svijet odobrava.
Jer inače zašto sam napustila ljude kad sam bila mlada; zašto sam napustila neke druge ljude kad sam bila starija; zašto sam napustila sve i svakoga pod stare dane ako ne zato što me Ti pripremi za ove milosti, pustinju, mir, sabranost. Ne može se u svijetu, Isuse, ne može se ljubiti braću i sestre, čak i kompromitirajući sebe, žrtvujući sebe. Od toga ne vidim korist iako znam da Ti vidiš u srca naša. I sada mi dade ovo, dade mi da mogu usporediti što sam i pretpostavljala: da u svijetu jedna duša ne može polučiti uspjeh za svoju nadogradnju jer ne može ne sažaliti se nad tim ogromnim mnoštvom koje ne zna što je lijevo, a što desno. Na kraju ostaje samo srdžba i ogorčenost.
Duši je potrebna pustinja, danas više nego ikada.


To nije bijeg. Danas postoji tendencija naseliti sve u gradove i u gradovima načiniti kupole, a vani ostaviti one koji se ne straše loših strujanja prirode što smo je iskvarili. Postoji tendencija graditi pod zemljom atomska skloništa za bogatune koji financiraju ratove. Također postoji ustav koji uvodi pravila Sodome i Gomore, zar bih ja, koja sam sol zemlje i svjetlo svijeta, morala postati stup od soli ili osvjetljivati grijehe, usredotočivati se na greške i minuse umjesto da mi sva snaga ide u pozitivu? To bi bilo kao da u pustinji želim posaditi runolist. To bi bila besmislena kap vode u sumpornoj kiselini. Ja sigurno nisam ta duša koja bi mogla u Tvojoj milosti naći snagu, ja nemam jaki glas, ja nemam odoru, ja nemam položaj.

Ovdje, u ovoj pustinji koju mi tako milostivo udijeli, nalazim izobilje.
I, kao što sam u svijetu podložna, tako želim i u Tvome daru samoće ostati podložna Tvojoj premilosrdnoj volji.
‎24. ‎siječnja ‎2019. 08:08:03

Zvjezdani ples

Dadoše ti ime vjerno, ime sveto,
šutjela si mirom nepokornim
kojega dozivaše svi za te, eto,
da ih čuješ srcem nepobolnim,

da ih dlanovima nježnim blažiš.
Tapkala si naokolo anđeoskim noćima,
svi su znali da ih čuvaš, da ih tražiš.
Nitko ne ču kako kušnja tebe otima

i koliko je bilo potrebno ti snage
u milosti Boga čija bijaše ti ruka.
Mislili su dao ti je oči vjerne, blage,
a ti samo gledala si trista muka.

Predala si svoje force, sva se istrošila,
meni jasnu lekciju si jednu pružila,
a znam da me nikad nisi tetošila;
još se uvijek nisam s tobom ja razdužila.

Mama moja, zvijezdo moja sjajna,
od tvojih sam djela živjela u sjeni,
sigurna od svega. Kakva tajna!
Kad sam propadala, utjeha si bila meni.

Znam da svijetliš i da ti se dive,
onaj vrag mi uspomenu tvoju krade
jer si jarka svima, jer su ruke tvoje žive
kojima ti snagu mome srcu dade.

Još i danas ne bi stala njegovati ljude
da te Bog ne prekide u milosrdnom letu.
Kad se tebe sjetim, sve se istom zbude,
tvoj mi savjet lađa sigurna na svijetu.
‎23. ‎siječnja ‎2019. 05:52:17

Prosvjetljenje čovjeka

"Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet (Iv 1,9)."




1. MAJKA NARODA

Kako li je tebi bilo, Marijice, kada Bog se utjelovio u tvome krilu, tvoj Bog i Gospodin koji je uvijek s tobom bio, a da o tome nisi pravo ni mislila, milosti puna; toliko si jednostavna, toliko si ponizna da si mogla s Njime voditi onakav razgovor obični, a tako božanstven? 
Ti, koja si mogla doprijeti daleko do mudrosti i znanja, do ljubavi i pravednosti, u svojoj si skromnosti spoznala svu istinu pa tako i sve ono što je Bog priredio svome narodu.
O, kako si vjerovala, vjera ti je bila život, a tvoj život bijaše vjera i bezgranično povjerenje, ti si doživjela ogromno pouzdanje koje Bog je imao u tebi i za tebe. 
Blažena gospođo, kako je to bilo jednostavno za tebe, prihvatiti čast kakvu niti jedna žena nema. Plemenita Djevice, ti čak nisi otišla rodici zbog toga da se uvjeriš u svoje blaženstvo već si joj putovala s radosnim vijestima. Njezin ti se plod obradovao, a njezin je muž prorokovao kad mu se sin rodio.
A kada si ti rodila Boga našega, pastiri Mu prišli, kraljevi Mu se pokloniše.
Kako je tvoj život bio blagoslovljen, kako si bila sretna majka Isusu. Kad si majka Boga, kako tek ne bi bila Kraljica neba, kako ne bi tada bila i Majka narodima, Crkvi.
Ipak, bilo je tako jednostavno obaviti obrede po židovskom zakonu, otići i prikazati svojeg Prvorođenca Bogu našemu i Bogu tvojemu. Tada si potpuno ušla u blaženost kao dionica božanske naravi.
Morala si biti neznatna, prozirna, neuhvatljiva, nedodirljiva.
Isus je poslije otišao na Rijeku da Ga sin tvoje rodice krsti kao što je krštavao vodom sve koji su ga slijedili. Znala si da dolazi novo nebo i nova zemlja, onaj Duh koji te zasjenio i zapovijed ljubavi.


U srcu si neprekidno prebirala riječi i događaje.
Sjećala si se prikazanja Isusa u Hramu Boga, Oca našega koji je zapovijedao da se "svako muško novorođenče posveti Gospodinu (Lk 2,23)" :

(propis o posvećenju prvorođenaca Bogu)
"4A ona neka ostane još trideset i tri dana da se očisti od svoje krvi; ne smije dirati ništa posvećeno niti dolaziti u svetište dok se ne navrši vrijeme njezina čišćenja. 5Ako rodi žensko čedo, neka je nečista dva tjedna, kao za svoga mjesečnog pranja, i neka ostane još šezdeset i šest dana da se očisti od svoje krvi. 6A kad se navrši vrijeme njezina čišćenja – bilo za sinčića bilo za kćerkicu – neka donese svećeniku na ulaz u Šator sastanka jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu i jednoga golubića ili grlicu za žrtvu okajnicu. 7Neka on to prinese pred Jahvom i nad njom izvrši obred pomirenja. Tako će ona biti očišćena od svoga krvarenja. To je odredba koja se odnosi na ženu kad rodi bilo muško bilo žensko čedo. 8Ali ako ne može da nađe dovoljno sredstava za grlo od sitnoga stada, neka onda uzme dvije grlice ili dva golubića – jedno za žrtvu paljenicu, a drugo za žrtvu okajnicu. Neka svećenik izvrši nad njom obred pomirenja, i ona će biti očišćena (Lev 12,4-8)."
"Jahve reče Mojsiju: 2»Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju!« (Izl 13,2)."
"12ustupajte Jahvi prvorođence materinjega krila, a tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade – svako muško pripada Jahvi! (Izl 13,12)."
"Kako je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Jahve je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato Jahvi žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem (Izl 12,15)."



I tada, kada ste prikazali Sina u Hramu u Jeruzalemu
"Šimunovo proroštvo
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. 26Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, 28primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

29»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
31koje si pripravio
pred licem svih naroda:
32svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«

33Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. 34Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – 35a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«
(Lk 2,25-35)"

jer pisano je:

  "Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu
pred očima svih naroda,
da svi krajevi zemaljski vide
spasenje Boga našega (Iz 52,10)."

"»Ja, Jahve, u pravdi te pozvah,
čvrsto te za ruku uzeh;
oblikovah te i postavih te
za savez narodu i svjetlost pucima, (Iz 42,6)."

"I reče mi:
»Premalo je da mi budeš sluga,
da podigneš plemena Jakovljeva
i vratiš ostatak Izraelov,
nego ću te postaviti za svjetlost narodima,
da spas moj do nakraj zemlje doneseš.« (Iz 49,6)."

"3Primičem svoju pobjedu,
nije više daleko,
spasenje moje zakasnit’ neće.
Na Sion ću spas staviti,
u Izraela svoju slavu.« ( Iz 46,13)."

"3Jahve nad vojskama –
on jedini nek’ vam svet bude;
jedino se njega bojte,
strah od njega nek’ vas prožme.
14On će vam biti zamka i kamen spoticanja
i stijena posrtanja
za obje kuće Izraelove,
zamka i mreža svim Jeruzalemcima.
15Mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se,
zaplesti se, uhvatiti.« (Iz 8,13-15)."

"8U onaj dan Jahve će zakriliti Jeruzalemce: najsustaliji među njima bit će u onaj dan kao David, a dom Davidov bit će kao božanstvo, kao anđeo Jahvin pred njima.
9»U onaj dan pregnut ću da uništim sve narode koji dođu na Jeruzalem. 10A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. 11U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj. 12I plakat će zemlja, svaka porodica napose, i žene njihove napose; porodica doma Davidova napose, i žene njihove napose; porodica doma Natanova napose, i žene njihove napose; 13porodica doma Levijeva napose, i žene njihove napose; porodica Šimejeva napose, i žene njihove napose; 14i sve ostale porodice, svaka porodica za sebe, i žene njihove napose (Zah 12,8-14)."










2. TAMNA STRANA ČOVJEKA

Kako je moguće da Krista razapinju Njegovi vlastiti vjernici?
Da li je nesavršenstvo vjernika katolika i kršćana razlog da mnogi drugi ljudi, agnostici, ateisti ne povjeruju Kristu, Gospodinu kao svome Bogu u kojega inače uglavnom vjeruju?
Zašto je starac Šimun rekao Mariji da će joj mač probosti dušu kako bi se otkrile namisli mnogih srdaca?
Mariju je sigurno probolo više mačeva boli, i nitko ne zna od nas koliko je patila pod Križem na kojemu je visio njezin raspeti Sin koji je od nje uzeo svoje čovještvo. Marija je znala, najbolje od svih je znala da je Isus Sin Boga živoga; znala je sve što je govorio o svome uskrsnuću i prebirala u svom bezgrešnom vjerničkom i prečistom srcu; sigurno se nadala čudu više nego bilo tko drugi; konačno, ona je bila ta koja je okupila apostole na molitvu i to prije nego što je poslao Duha Branitelja i Životvorca na Crkvu svoju, na svoje apostole i učenike.

Šimunovo proročanstvo ne staje na tome da navijesti Svjetlost na prosvjetljenje svih naroda, našega Spasitelja, niti na tome da će Isus gorko i teško stradati jer će Ga osporavati te da će Marija jako patiti i stradati također; starac Šimun to nije rekao samo uzgred već je istinu okrunio riječima koje tumače jedan od razloga stradavanja: da se otkriju namisli mnogih srdaca.
Nameće se pitanje o srcima vjernika, pripadnika naroda koji je stotinama godina vjerovao u dolazak Mesije, Spasitelja. Kakva su ta srca? Kakve su im namisli? Zašto svoga Mesiju razapeše? Puno su znali o Njemu, mnogi Ga dobro poznavaše, mnoštvo je naroda išlo za Njim, ali još veći broj ljudi Boga ne prepozna.
Isus nije stradao u jednom kratkom trenu već je govorio sve i svakome prije nego što dođe Njegov čas da položi život za svoje riječi i za spasenje svih ljudi od njihovih grijeha i smrti. 
Neki su vjerovali u političku snagu Mesije koji ih je morao osloboditi iz ropstva.
Mnogi su Ga slijedili jer su vidjeli čuda i nasitili se kruhova.
Isus je namamio Zloga na križ, oslobodio nas je zla koje ne zna da ga je snašla pogibija; mi danas trpimo vremenite posljedice toga zla koje privlači i opsjeda tamnu stranu čovjeka, nepoznatu. Zato nam Krist i jest Svjetlo koje prosvjetljuje sve ljude jer Isus je smrću i uskrsnućem pobijedio svijet u kojemu imamo samo neprijateljstva.
Sjetimo se, ljudi-vjernici su bili uvjereni da znaju suditi što je dobro, a što je zlo i mislili su da su dobri, da je svatko tko vjeruje u Boga dobar čovjek. No, samo povjerovati Bogu nije dovoljno, vjera je tek prva odaja božanskoga čovjekova vječnoga života. I prije nego što je vjera u Boga koji šalje Mesiju stigla procvasti, Isus je napravio najveći dio posla: predao se. Predao se svojem narodu s ljudima od kojih svatko nosi u sebi onu tamnu stranu; jer svatko želi suditi što je dobro, a što je zlo, što je tamno, a što je svjetlo.
Ako ništa drugo, danas mi, koji još uvijek prosuđujemo o dobru i zlu, znamo da ono nije nikako bilo dobro: osuditi i razapeti svoga Mesiju, svoga Kralja. Već smo kod prvog pokušaja razmišljanja u svjetlu vjere naišli na prosvijetljenje: mi, ljudi, svi smo zli. Ali ipak možemo činiti dobra djela. Kako li tek onaj čovjek koji se poznaje sa svojim Bogom može činiti krasna djela koja Bog u njemu čini i potiče jer svjedoci smo dobrih plodova ljudskih djela u svijetu, barem je jedno dobro, a to je da svijet još nije uništio sam sebe od zloće.

Dakle, da bi se gradilo od temelja, mora se prerovati teren na kojemu se gradi.
Da bi Svjetlo koje prosvjetljuje sve ljude djelovalo, moraju se vidjeti i plodovi prosvijetljenih srdaca kako bi svi ljudi poželjeli naći svijetlu stranu svojih duša.





3. UTJEHA

Po plodovima se poznaju ljudi, ako su njihova djela dobra, donijet će dobre plodove. Ako je Bog Ljubav i Dobro, tada vjera u Boga ne može pogriješiti i djela onoga koji živi s Bogom u molitvi i sakramentima sigurno će uroditi dobrim plodovima, korisnim i dobrim djelima.
"Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu (Lk 2,25)."

"Gledajte, preko gora hrli glasnik, on naviješta: »Spasenje!«
Svetkuj svoje blagdane, Judo,
ispuni svoje zavjete,
jer Belijal više neće prolaziti po tebi,
on je sasvim zatrt.
3Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev
i vinograd Izraelov.
Pljačkaši ih opljačkali,
mladice im potrli (Nah 2,3)."

"Poslušajte riječ Jahvinu,
vi koji od njegove riječi dršćete.
»Govore braća vaša koja na vas mrze
i odbacuju vas radi moga imena:
‘Neka se proslavi Jahve,
pa da radost vašu vidimo.’
Ali oni će biti postiđeni.«

6Čuj! Buka iz grada,
glas iz Hrama!
Glas je to Jahve koji uzvraća
svojim neprijateljima.

7Prije neg’ bolove oćutje,
eto je rodila.
Prije neg’ trudove osjeti,
porodi dječaka.

8Tko je takvo što čuo, 
tko je takvo što vidio?
Može li se zemlja
u jednom danu napučiti?
Može li se narod
odjednom roditi?
A tek što je osjetila trudove,
Sionka rodi sinove!
9»Zar bih ja otvorio krilo materino
a da ono ne rodi?« – govori Jahve.
»Zar bih ja, koji dajem rađanje,
zatvorio maternicu?« – kaže Bog tvoj.

10Veselite se s Jeruzalemom,
kličite zbog njega svi koji ga ljubite!
Radujte se, radujte s njime
svi koji ste nad njim tugovali!
11Nadojite se i nasitite
na dojkama utjehe njegove
da se nasišete i nasladite
na grudima krepčine njegove.

12Jer ovako govori Jahve:
»Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti
i kao potok nabujali
bogatstvo naroda.
Dojenčad ću njegovu na rukama nositi
i milovati na koljenima.
13Kao što mati tješi sina,
tako ću i ja vas utješiti –
utješit ćete se u Jeruzalemu.«(Iz 66,5-13)."

"Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove,
koji te sazdao, Izraele:
»Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!
2Kad preko vode prelaziš, s tobom sam;
ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
plamen te opaliti neće.
3Jer ja sam Jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.
Za otkupninu tvoju dajem Egipat,
mjesto tebe dajem Kuš i Šebu.
4Jer dragocjen si u mojim očima,
vrijedan si i ja te ljubim.
Stog i dajem ljude za tebe,
i narode za život tvoj.
5Ne boj se,
jer ja sam s tobom.
S istoka ću ti dovest’ potomstvo
i sabrat ću te sa zapada.
6Reći ću sjeveru: ‘Daj mi ga!’
a jugu: ‘Ne zadržavaj ga!’
Sinove mi dovedi izdaleka,
i kćeri moje s kraja zemlje,
7sve koji se mojim zovu imenom,
i koje sam na svoju slavu stvorio,
koje sam sazdao i načinio.«
8»Izvedi narod slijep, premda oči ima,
i gluh, premda uši ima.
9Neka se saberu sva plemena
i neka se skupe narodi.
Tko je od njih to prorekao
i davno navijestio?
Nek’ dovedu svjedoke da se opravdaju,
neka se čuje da se može reći: ‘Istina je!’ (Iz 43,1-9)."

"14Sion reče: »Jahve me ostavi,
Gospod me zaboravi.«
15»Može li žena zaboravit’ svoje dojenče,
ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.
16Gle, u dlanove sam te svoje urezao,
zidovi tvoji svagda su mi pred očima (Iz 49,14-16)."

"»Pomno me slušaj, puče moj,
počujte me, narodi!
Jer od mene zakon dolazi
i moje pravo za svjetlo narodima.
5Brzo će stići pravda moja,
moje će spasenje doći kao svjetlost.
Moja će mišica suditi narodima.
Mene očekuju otoci
i u moju se mišicu uzdaju.

6K nebu oči podignite,
na zemlju dolje pogledajte.
K’o dim će se rasplinut’ nebesa,
zemlja će se k’o haljina istrošit’,
kao komarci nestat će joj žitelji.
Ali će spasenje moje trajati dovijeka,
i pravdi mojoj neće biti kraja.

7Poslušajte me, vi koji poznajete pravednost,
narode kojemu je moj zakon u srcu.
Ne bojte se poruge ljudske,
ne plašite se uvreda!
8Jer moljac će ih razjesti kao haljinu,
crv će ih rastočiti kao vunu.
Ali će pravda moja trajati dovijeka
i spas moj od koljena do koljena.« (Iz 51,4-8)."

"Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu
pred očima svih naroda,
da svi krajevi zemaljski vide
spasenje Boga našega (Iz 52,10)."

"Kliči, nerotkinjo, koja nisi rađala;
podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove!
Jer osamljena više djece ima
negoli udana, kaže Jahve.
2Raširi prostor svog šatora,
razastri, ne štedi platna svog prebivališta,
produži mu užeta, kolčiće učvrsti!
3Jer proširit ćeš se desno i lijevo.
Tvoje će potomstvo zavladat’ narodima
i napučit će opustjele gradove.
4
Ljubav Jahvina
Ne boj se, nećeš se postidjeti;
ne srami se, nećeš se crvenjeti.
Zaboravit ćeš sramotu svoje mladosti
i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga.
5Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj,
ime mu je Jahve nad vojskama;
tvoj je otkupitelj Svetac Izraelov, 
Bog zemlje svekolike on se zove.

6Jest, k’o ženu ostavljenu, u duši ucviljenu,
Jahve te pozvao.
Zar se smije otpustiti žena svoje mladosti,
pita Bog tvoj.

7»Za kratak trenutak ostavih tebe,
al’ u sućuti velikoj opet ću te prigrliti.
8U provali srdžbe sakrih načas
od tebe lice svoje,
al’ u ljubavi vječnoj smilovah se tebi«,
govori Jahve, tvoj otkupitelj.

9»Bit će mi k’o za Noinih dana,
kad se zakleh da vode Noine
neće više preplaviti zemlju;
tako se zaklinjem da se više neću
na tebe srditi nit’ ću ti prijetiti.

10Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi,
al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe,
nit’ će se pokolebati moj savez mira«,
kaže Jahve koji ti se smilovao (Iz 54,1-10)."



"Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi.
I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite (Mal 3, 1)."


Blagdan kojime slavimo Prikazanje Gospodinovo u Hramu još nazivamo i blagdanom Svijećnice. Slavi se 02. veljače. Ove godine posebno taj blagdan Prikazanja Gospodinova, 02.02.2019. pada na subotu i to prvu subotu u mjesecu koja je posvećena Djevici Mariji.
Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. U Dalmaciji, ovaj se blagdan zove Kandelora, a u Slavoniji Svitlomarinje.
Prikazanje Gospodinovo u Hramu četvrto je otajstvo radosne krunice.

Danas blažena Djevica Marija prikaza u hramu dječaka Isusa, a Šimun ispunjen Duhom Svetim primi ga u svoje naručje i blagoslovi Boga.
‎22. ‎siječnja ‎2019. 21:21:24

Rajski mir

Žezlo Tvoje, Kralju nebesnika,
pozemljara, anđela, svih svetih,
mudrosti je Tvoje slavne slika,
Tvojih ruku raskriženih, razapetih.

Nema veće tajne za sva bića
što se čavljem bore, zlobom smiju,
ali istom nema većega otkrića
za sve one što se od tih kriju

i bojažljivo se i bez snage mračne
sklanjaju u rupe gdje borave zvijeri
što su sebi našle ležajeve bračne;
među lisicama strah se mjeri

i sa zecima se mir života uči.
Lavovi su divlji siti i presiti,
pitomo se janje njima priključi
jer je ljepše njemu sa zvijerima biti.

Žezlo Tvoje, Kralju svih obraćenika
koji život dade svakoj pojedinoj duši,
na Te ide, hrli vojska mudrosnika
da Te pljačka, da Te plijeni, da Te sruši.

Žezlo Tvoje, Kralju uskrsnuli,
znak je prave mudrosti svih malih
koju dijeliš tamo gdje su posrnuli
da ne odu stopama svih palih, 

da ne opiru se zlome iskričavu
koji čitav svijet na rame stavlja,
uzima si otrov, ne zna mudrost pravu:
Tebe, Kralju, zaboravlja.
‎22. ‎siječnja ‎2019. 16:19:37

Vrijeme plodnosti

Ljuske spale su sa srca moga,
nada moja buja kao nikad prije,
noći drhte ispred slavnog Boga
i ja drhtim; nije li to ugriz zmije,

nije li to neki maskenbal?
Mjesecu je zorom pomrčati
kao da je prvi puta prekrio ga val;
zar će tama siva otrčati?

Zar mi je izići, prijatelju moj,
takvoj slijepoj na toj visoravni
nad kojom je anđeoski zbroj,
tako blizu kao san mi davni

gdje sam vidjela ti stope trag;
zar mi je proslijediti
gdje još nije stigao ni vrag,
da l' i duša će posijediti?

Sedam dugih noći podno visa
čekam neki znak da odustanem,
a sada mi ići je vrh klisa;
kako da sad ne posustanem?

Reci, prijatelju, da progledam
ili da ne molim takve moći;
reci mi da znam i da sve poredam:
hoće li to meni svijetla zora doći?

Tad' pošalji radost i veselje
neka trče preda mnom u dvore
i da srce smirim od te želje;
ako treba, neka i te godine izgore.
‎20. ‎siječnja ‎2019. 21:29:45

Danas nije isto

Danas odlazi put obronaka
gdje se anđeli susreću svetima,
Danas gubi se u slavlju,
postaje mi soba vječitoga konaka
na nebeskim sjajnim vrletima
što poklanjaju se čavlju,

Golgoti i križu drvenome.
Danas je isto što i žrtva ljubavi,
mjesto gdje sam povlaštena
puku krvoločnu, crvenome
što se dolje glupostima bavi,
sudi kao pravda okljaštrena

koja više ne zna si za ime.
Danas nije nikad tamo
već je iznad svega toga,
kao vječno ljeto usred zime
u kojemu svi se znamo,
sljedbenici Krista, Boga.

Danas samo nastavak je vrli
još od jučer, sve do vijeka
u kojemu živim bajno,
i još više Danas gore hrli
gdje ga i sutra već čeka
kao prosac što dolazi tajno,

s kojim nevjesta se susretala
prije nego što se kaljuža ta zgodi
pravednosti krivotvorene
što je vazda kasno ulijetala.
I to sutra Danas opet rodi,
i sve dane stvori otvorene.
‎20. ‎siječnja ‎2019. 06:43:21

Opus tišine

Tišina iz mene izlazi snagom
kakva je potrebna za velike sne,
kakvu pripisujem kamenju dragom,
koja se danima sabire.

Ona je odmor od sve halabuke,
ona je talog nabujalih misli
kao kora sazrele jabuke
od kakve su ljudi presvisli.

Ipak, zvukovi putuju prostorom,
režu mi zrak, meko mi zvone,
milina je takve ih slušati zorom
koja tek stiže s večeri one.

Zaboravljam sate što se oduže,
toliko je debeo svaki šum,
i ne znam za note što mi kruže
duž lica što sluhom dira ga um.

Tako je ugodno tišinu slati
svakome zvuku, glasu i viru
da bi se mogao ljepotom zvati,
da ne bi zasmetao ovome miru.
‎19. ‎siječnja ‎2019. 20:36:16

Riječi

"Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv6,67-68).

Riječ je moćna jer Ti si Riječ svih riječi, ona je oštar mač koji probada i oganj koji sažiže.
Samo Ti, Isuse, imaš riječi života vječnoga. Nitko na ovome svijetu nije govorio i činio ono što si rekao Ti. Nitko Ti ne nađe prigovor, nitko Ti ne nađe odgovor i protuargument, nitko Ti ne nađe niti jedan grijeh, niti jednu grešku. Postoji vjera i sablazan, samo sablazan kao odgovor nevjernika, sablazan nad Tvojim neljudskim, neznabožačkim djelima, riječima i činima, a zapravo nad Tvojom smrću, nad Tvojim križem.
Govore da nisi Bog jer ne znaju priklopiti Tvojim riječima ništa, ništa nemaju za prigovoriti.
Ali ne znaju mnogi što znači vršiti tu riječ pa se zgražaju ili Te uznose samo kao Proroka koji je pokušao živjeti svoje ideale i za njih poginuo.
Ali nitko nema niti jednu jedinu riječ kojom bi opovrgnuo makar samo jedan Tvoj zarez; studiraju jezike, prevode na sve moguće načine, proučavaju onaj način života i poštapalice, običaje i slično.
Nitko Ti ne nađe niti jedan jedini prigovor na Tvoje riječi koji bi bio realan, argumentiran, bilo kojem umu prihvatljiv.
Moćna je riječ, najmoćnija od svega što čovjek zna.
Nitko ne nađe svoje ljudske riječi kojima bi opisao i dočarao potpuno ono što si Ti govorio.
Neki su Te prepoznali. Spoznali su da si Ti ona ista Osoba koja je Mojsiju govorila i prorocima, onaj Bog isti koji im dade Deset zapovijedi. Jer govorio si kao netko tko ima vlast. Možda su mislili o Tebi da si veoma hrabar i mudar čovjek. 
Tvoje su riječi lake, pitke, jednostavne i tako ozbiljne.
A čovjek je na Tvoju sliku načinjen.
I čovjek ima riječi.
Ali riječi su ljudske teške, prljave, uznosite, komplicirane i čista ljudska verbalna prostitucija, prostitucija ljudskih riječi. Riječima se ništa ne vjeruje, čak niti kada ih prate dosljedna djela. Kada bi govorili ono što čine i kada bi činili ono što govore! Ali ne, uvijek vele "to je nešto drugo" ili kažu da "to nije isto".
A kod Tebe je, Isuse, riječ ista kao Tvoja slavna dobra djela. Kod Tebe nije riječ nešto drugo, a čin i djela nisu drugačija.
Naravno da ljudima nije isto kada nekoga žele povrijediti pa ga psuju, a nisu svjesni da ga ubijaju riječima. Nema njima to veze, oni ne bi zaista ubili. I kada obećavaju, oni ne bi zaista predali život za svoje riječi. Ne znaju da si Ti Onaj koji daje život za svoju riječ i za ljudske živote. Ne znaju da Ti čovjeka koji Ti vjeruje i vrši Tvoju riječ nećeš poslati na križ kojega taj čovjek ne bi mogao podnijeti.

Zbog riječi se ne ide u smrt, velimo mi. Ili kažemo "pa to su samo riječi". Ne cijenimo riječi, ne poštujemo se. Blebećemo. Psujemo. Grdimo.
A Ti si Sin Božji, Riječ Oca našega nebeskoga. 
I mi smo Tvoje riječi, Božja djeca, Tvoji prijatelji. Ti si nam kao stariji brat i ako si Ti riječ i mi smo riječ. To je za nas bitno, najbitnije, riječi su naše naša bit, naša komunikacija, naš međusobni odnos, naše jedinstvo i zajedništvo. Riječ ne putuje kao vozilo, ne leti kao ptica, ne stremi kao pružena ruka, ne hoda kao što mi hodamo; riječ se nalazi u srcu onoga kome ju govorimo ili pišemo, ona siječe naš duh kao oštrica mača. Ako je dobra, ozbiljna, promišljena, dosljedna, tada je mila, nježna, ljekovita i draga.
Nije dovoljno reći "volim te" jer iza riječi moraju stajati djela. Mnogi olako izgovaraju te riječi, ne misle ništa jer ne znaju, jer ne vjeruju Tebi. Tako, ako ti netko kaže da te voli, a znaš da te i grdi i psuje, ta riječ "volim te" boli kao najteži udarac, vrijeđa čovjeka do dna duše i sreća je ako je čovjek vjernik i poznaje Tebe, Isuse, jer u ljubavi odmah oprašta.
Riječi se ne mogu povući, mogu se oprostiti.
Riječ je misao, posljedica umne aktivnosti, ali ljudi imaju dar govora i kada nemaju umnih aktivnosti, a to je kada misle na vrijeđanje i pohlepu, kada su zlobni, kada planiraju osvetu. Kad je čovjek u grijehu, kod njega um ne vrši svoju funkciju kao da je bolestan pa vidi u negativnosti svojoj samo grijeh, grijeh i grijeh, a ne vjeru, ljubav, poštovanje, odanost, povjerenje. Tako neki pohlepnik sam sebe kažnjava i sudi sebi samome.

Kojim riječima da Te hvalim, kojim riječima da Ti iskazujem poštovanje?
Ti si izvor vode bistre, pitke, vode života.
Ti si tajna mojega postojanja, Ti si moje nastajanje.
Ti pokrećeš moju dušu, daješ mi svoje riječi kao da su moje, razvijaš mi darove i sposobnosti, rađaš moje osjećaje, stvaraš mi neopisivo dostojanstvo jer mi daješ snagu postojanja i života, i životnu energiju, puniš me Duhom svojim da gledam ljepote svijeta oko sebe, da razumijem smisao svega što vidim i što činim; Ti me liječiš od zastranjenja od kojega sam bolesnija nego što jesam i tako ozdravljaš svaki djelić mene od grijeha i od mogućih grijeha pa Te, tako pročišćenoga srca, još bolje upoznajem.
Ti me uvijek preduhitriš, a govoriš mi točno na vrijeme ono što moram znati.
Ti potenciraš moje želje i od mene činiš nekoga tko želi samo ono što Ti možeš i želiš potencirati, Ti mi daješ da budem ja iako želim biti samo dio Tebe, Bože moj, jer Ti si ljubav i dostojanstvo, radost i postojanje, raj i sreća istinska, duboka.
Ti čezneš za mojom naklonošću, Tebi je svaki moj treptaj duše neizrecivo važan i značajan; Ti si moja majka i moje dijete, moj zaručnik i prijatelj, brat i sestra.
Ti imaš lice moje braće i sestara, Ti imaš ruke mojih prijatelja, Ti imaš riječi svoje u njihovim riječima, Ti me gledaš njihovim očima.
Sve ono od čega živim, plodovi zemlje, ovaj zrak što ga udišem, ove pjesme koje slušam, ova svijeća koja mi svijetli, moja hrana i piće, moja voda i kruh, moje vino i radost, sve si to meni Ti.

Tvoji su darovi neizmjerni i uvijek neki novi, Ti me uvijek ugodno iznenadiš. 
Posvuda Te imam, u kutu moje sobe, na ploči moga stola, na ulaznim vratima, na zastrtim i širom otvorenim prozorima, na predlošku po kojemu pišem, na ulicama moga grada, na mojim dlanovima, na mome čelu.
Uvijek si tu da me podsjetiš kada griješim i da me iz toga izvučeš; kad liježem i kad ustajem, kada obavljam poslove, kad se odmaram, kad spavam i sanjam, kad bolujem, kad se radujem, kada dolazim blagovati Tvoju riječ i Tvoje Tijelo, Kriste.

Ti si moja dobra namjera, moja nada, moja vjera i moja naklonost.
Ti si moj duh i tijelo, moj grad i hram, moje nebo i zemlja.

Ti si moj raj i moj ponor, moja nježnost i moja bol, moja smrt i moj vječni život.

‎19. ‎siječnja ‎2019. 03:18:07

Gusto vino anđela moga

Ljubavi našoj pjevat ću dovijeka
jer Ti me nalaziš u srcu svome
iz kojega poteče nebeska rijeka.
Tebi ću otkriti, jedini Dome,

nesvjesne potrebe i želje tajne
da gledam si dušu i svoje križe
kako postaju zvijezde sjajne
što mi ih Tvoja milost podiže

iz pogleda moga, mutna od blata,
slijepa od grijeha, tupa od neznanja,
koji se pretvara u lupu od zlata
pa me sve nosi do izabranja

jer Ti reče, a ja progledah;
jer Ti me uzljubi, a ja Ti uzvratih
i, kao sluga, vjerno se predah.
Dade mi anđela koji me prati,

skida mi veo i ljubi lice
kako bih spoznala da držiš sve,
zemaljske krošnje i nebeske ptice,
tijelo mi staro i nemirne sne.

Samo da zbog Tebe i Tvoje slave
mognem Ti proći kroz gomilu,
u koju me moje greške postave,
da bolje vidim Ti pravednost milu

jer bez Tebe više ne mogu biti.
Ti me zaruči sebi za vjenčanje
i gusto mi vino daješ piti
da dobijem snagu za pozvanje.
‎19. ‎siječnja ‎2019. 00:59:33