Magareća klupa

U našem razredu nije bilo nikada isključivanja s nastave. Ako je tko bio nestašan, morao je sjesti u jedinu slobodnu klupu u učionici. To je bila zadnja klupa, odnosno radni stol za kojim bi obično postojala dva stolca. Ta zadnja klupa bila je obično u srednjem od tri reda klupa koje su bile dovoljne za čitav razred učenika osnovne škole, a takvih razreda je bilo često više od pet grupa po četrdesetak djece.

Tja, bilo je dovoljno školskih ustanova, državnih.

Nismo nikada kao učenici morali učiti što govorimo, a kasnije niti pribojavati se da nam ne omakne neka pogrešna riječ zbog koje se netko mogao uvrijediti. Sve se svodilo na osnove dobroga i lijepog ponašanja; pristojnost, urednost, iskrenost i slično, a učiteljice su bile požrtvovne i pune ljubavi dok su učitelji bili malo strogi prema dečkima, a ljubazni prema djevojčicama. Za sve je bilo mjesta.

Politički predmet je bio samo nadogradnja onoga što se učilo u svim drugim predmetima.

Svaki razred je imao predsjednika razreda, zamjenika, higijeničara i redare, a redari su morali nositi nastavni pribor, brisati ploču na koju se pisalo kredama, bolje reći ostatcima jedne krede koja bi potrajala i do dva dana.

Tako nekako smo ostali “dobro odgojena djeca” koja drže do ugleda. Bilo je vrlo malo straha, ali neobično puno prilika za sramotu, stid i gubitak ugleda u očima sve druge djece koja su poslušno mobirala po nekog rijetkog osramoćenog učenika bez ikakve primisli ili sumnje da se mobirati možda ne smije. Da, nismo imali taj pojam o mobbingu uopće u glavama, ali svi smo dobro pazili da ne dospijemo u magareću klupu. 17.12.2015. 00:41

Odlazak iz “biblioteke vjeverica” koja se je pisala velikim slovima i ulazak u obavezne knjižnice u “srednjoj školi” bili su zbunjujući, euforični, poletni i depresivni u isti mah. Moralo se čitati, a pravopis i gramatiku nismo uopće učili jer se podrazumijevalo da to znamo iz osnovne škole. Ocjenjivalo se realno znanje, a malo i dojam, to jest uloženi individualni trud. Te ocjene iz zalaganja su predstavljale svu muku učenika i težinu njihovih pokušaja i dobre volje da nauče tako nešto teško, bile su puno bolje od ocjena koje bi ocjenjivale znanje i izvlačile su mnoge iz jedne godine u drugu. Nije više bilo magarećih klupa, a rijetko bi bila popunjena učionica. Niti oni koji su se razbacivali hladnim oružjem, niti one koji su palili udžbenike nije nitko udaljavao s nastave. Polovica razreda bi mobingirala, a druga polovica bi uzvisivala.

Sve se raspravljalo na roditeljskim sastancima i u satima kad su bile informacije o učenicima.

Tako su se djeca pripremala za studij, za visoke škole. 17.12.2015. 01:01

Mnogi su studenti ostajali s roditeljima, a rijetki bi bili oni koji su pokušavali markirati kućni odgoj, kako bi imali od čega živjeti i dalje se obrazovati. Studiranje je bilo besplatno.

To jest, kako za koga.