Naravno svjedočenje

Nisam vidjela, Isuse, svoje mjesto pod suncem, još uvijek ne. I to je križ. Nisi imao gdje nasloniti glavu, nigdje nisi bio dobrodošao, a svi su k Tebi zapomagali. Samo, što meni nitko ne zapomaže, nitko od mene ne traži pomoć jer valjda se vidi moja nemoć na daleko. Vidim ja i nemoć drugih da me postave negdje kao biljku. I to je križ.

Ipak zauzimam neki prostor i udišem punim plućima slobodan kisik u mojoj bližoj okolini. Hvala Ti na tome neočekivanom i predivnom daru. Imam ja svoj mir, Tvoj mir, a ne mir kojega daje svijet. U sebi me, Bože, sačuvaj, sačuvaj ovu našu bliskost koja je jedini moj hram gdje Ti se poklanjam. Nije štala, hram je. Nije tvrda slama, nebo je. Odlazim povremeno po Tvojim uputama i onda se vraćam u majčino naručje i to ne zbog neke nekritične ljubavi nego zbog hrane, pića i spasa. No, kome služi moj spas, vječno je moje pitanje i uvijek su raznovrsni odgovori Tvoji. Sada me trebaš tamo, sad ovamo. A ja trebam Tebe uvijek. Zato me sačuvaj, jedini moj Bože i čežnjo mojih apstrakcija, medicino mojih skretanja, slugo moj i svrho moja. Nisam manja od Tebe, nikada nisam manja od Tebe, činiš me postojanom na Tvoj način koji u ovome svijetu ne izgleda baš tako. Činiš me fanatikom, a svijet me proglašava slabićem i tabletomanom.

Sjećam se, jednom davno, isto nisam imala niti za svijeću, siromah ostaje gdje se zatekao, bogataš povećava materijalno imanje. Jedno je sigurno, ne moram počinjati sasvim iz početka i to mi je blagoslov nad blagoslovima. Ne moram ići u onu Tvoju Galileju, samo moram biti još malo strpljiva i svi će prijatelji doći, sve ću ih prepoznati.

Ostajem siromah s dušom jer dušu se ne prodaje ni za što, niti za koru hljeba, niti za bogatstva, niti za slavu i priznanje bilo koga, bilo koga tko nije Ti, Bože moj, samo Tebi sad se klanjam, uvijek se klanjam Tebi, jedini Živote moj ma što bilo i kako god izgledalo jer Ti mi daješ to dostojanstvo i samopuzdanje, inače sam ništa, prah.

Najlakše je založiti svoju dušu na godinu dana pa onda opet je vratiti, govori sotona.

Lako je gledati druge, reći sebi “ja nisam takav” i poduzeti akciju spašavanja materijalnoga, a sve u Tvoje ime.

Ne, nema toga razloga pa ma kako on sitan bio i pravedno izgledao zbog kojega bih žrtvovala vlatitu dušu jer to i tako ne bi bila žrtva nego bijeg, bijeg od Tebe i svoje vlastite savjesti koja je i tako uvijek prekratka i nesvjesna.

Zbog svake sitnice prigovaram i kritiziram, zbog svake male sitnice koju uspijem detektirati. Nije to teško, moja duša je puna Tebe i ja osjećam svaki dašak kao ogroman teret. Vele, sitnica. Vele, zabluda. Vele da je to što ja vjerujem iluzija.

Ne. Ni ja ne vjerujem po zakonima svijeta. Vjerujem amplitudama svojega unutarnjega mjerila. Neuhvatljiva je vjera moja, ne bilježi je instrument ljudski, bilježiš je samo i samo Ti, Isuse, jedini Bože moj.

Lijepo je s Tobom razgovarati i ovako svjedočiti. Reći će da to nije svjedočenje jer svjedočenje zna se što je. To je blagost, mudrost, sposobnosti molitve i liječenja, umješnost propovijedanja i naviještanja. Reći će, nije to vjera, nije svjedočenje.

A ja baš svjedočim, vjera se u Tebe, Boga ne može ničime izmjeriti, ni s čime usporediti.

Sotona me umilnim riječima prozvao, a onda je poduzeo i novi napad čistom grubošću. Kao dobar i loš policajac iz one stare šale, tako je proziran.

I, naravno, sada bježim u Tvoje naručje, kamo bih drugamo. I nemam gdje pristaviti, i nemam gdje prostrti i, naravno, nemam gdje nasloniti dušu.

I nadnaravno.

25.12.2015.  19:31