Gostoprimstvo

Vruće, strašno vruće

moždane mi pali sreća, uzbuđenje

zbog prošlosti umiruće

koju presrelo je Proviđenje

pa mi udara u vrhove kapaka

ne bih li, da mognem, zaplakala.

Sva je sreća da mi vrijeme nema kraka

jer bih kao malo dijete skakala,

a tada ne bih uočila oprez

i svu silu obaveza koje svaka sreća uvijek traži,

mogla bih načiniti preveliki rez

jer je teško živima odrezati iz srca laži.

Puno je sveg lošeg bilo

kad mi dođe srce pred najnježnija vrata

gdje se Bog mi narodio.

Kako sada osvijestiti koji mrzi brata?

Podići ću moje siromahe,

podići ću beskućništvo silno,

bolesnike i tvrde orahe

da osluhnu Janje umilno,

da ih ne pregazi puna mjesečina

i da suoče se, bijedni, mrzitelju, sebičnjaku

koji nije svjestan svojih čina,

propovijeda rat i prorokuje tlaku

od koje bi opet harač pobirao.

Dosta je bilo, slijepi nasilniče,

siromah je skromna birao;

tebi magla, njemu svjetlo niče.

Dosta je bilo šutnje i žeđi za pravednošću,

preko svake mjere sljepilo je srca usaljena

koje gostilo se siromahovom samilošću,

a sad se još na njeg diže, uma razvaljena.

Dolazi Gospodin, Pravda naša,

treba se pokajati i postiti

da ti ne promakne što ti sve podnaša

jer te želi pogostiti.

23.12.2015. 20:57