Sjeta velika je kada čovjek nađe mir
nakon puno nadanja i traganja,
kada u njem dugo gori kao vatreni vir
onaj isti plamen što se na nj naslanja
pa čak ni u molitvi se plamen ne odvaja
kao Božji anđeo i predstavnik
nego duša koja moli samo zdvaja
da li ipak ona mora biti zaglavnik
na koji će sve se drugo nasloniti.
Ako čovjek siguran je, zna što želi
jer je prošlo puno nade koju ne zna kriti,
tada se i plamen prošnje sav razdijeli
po svem tijelu, po svoj duši i u prsima.
Tako čovjek sav pretvori se u svijeću
ili svjetlo neko u očima i govoru ima
koje drugom daje oslonac i vatru, i sreću.
Sjetan čovjek kao sjetna duša tada tinja;
nitko ne vidi to jer u svjetlu nema bijede.
Zna to dobro ona tužna ljudska sirotinja
koju isti čovjek vodi do pobjede.
07.12.2015. 19:55
No comments:
Post a Comment
just do it