Već sam četiri dana dugih ja bez tebe,
jedna noć, a četiri sunca.
Po mom oknu već i vrana grebe,
ne miče se oknu niti jedna unca.
Čvrsto zatvoreno okno vidi dalje
nego što bi i najfinije staklo.
Vidim jasno otvorene ralje,
a ne marim je li me dotaklo.
Da li mi to umiremo ili tek smo živi,
zar me nije okušala Stijenka
kojoj srce sveđ se i u vijeke divi?
Tko to traži još od mene plijenka?
Guja li je u njedrima ovim,
slaba njojzi podvala i mamac
jer i ja po morima plovim,
jer mi okno moje moj je jamac.
To je mjesto sive golubice
što se kiti ogrlicom od crnine.
Nju ne zovu niti pticom,
nitko ne zna njine poputbine
do li srce moje što u glasu šuti.
A taj glas je Boga vječitoga.
Njegovi su naši skuti,
Njegova je molba stroga
bez koje ni mene ne bi bilo.
Što se trzaš, zlato moje,
što se tebi noćas snilo?
Tvoji snovi moju sudbu kroje.
17.12.2015. 16:59
No comments:
Post a Comment
just do it