Odsjaj dalekih puteva

Na obzorju zrcali se fronta,

primiče se zemlja moru,

more primiče se priobalju;

to je odsjaj horizonta,

to je jeka što se suncem puni,

to je znak da ondje stojiš Ti

i da ima kraja što se slavom kruni;

nije zov moj svršio u zameti.

To je odgovor na moje slutnje,

to je završetak lutanja i velika sila,

slavan kraj mi sveopće pomutnje

kad nad ponorom sam bila

pa se činilo da okreće se svijet

u kojemu priroda ne vrijedi

kojoj zakoni su uvenuli kao cvijet

na čijim su laticama samo znaci blijedi.

Iz kamena sad cvjetovi izrastaju,

sad od sjaja još se bolje čuju

glasi Tvoje duše kako praštaju,

kako me dozivaju i odjekuju.

Nisam li ja, Kriste, slika Tvoja?

Nisam li Ti odraz u prozirnom velu

što se prostire u tisuću boja

da ne vide ptice odoru mi bijelu?

Nisi li Ti moja ljubav, moje ispunjenje?

Nisi li Ti utaženje što me žeđa?

Kakvo bi to bilo naše udaljenje

kada i Ti ne bi krio suze ispod vjeđa?

29.04.2019. 15:39