Isuse,
malo tko je bio pripravan za Tvoj dolazak na zemlju, na Tvoje
skrovito rođenje.
Znalo
se po svem svijetu, kao i danas, da ljudi ne mogu sami izgraditi mir
u svijetu i pravednost života svih ljudi. Znalo se da ova zemlja
treba Nebo, znalo se da ovaj svijet ne može izaći na kraj sa samim
sobom. Mudri vladari također su znali da im je potrebna milost
Božja, da im njihove vlastite snage nisu dovoljne za očuvanje
carstava već da ovise o Božjoj providnosti, ali, također, oduvijek
je bilo puno onih koji su se pouzdavali, kao i danas, samo u svoje
vlastite sposobnosti.
Za
Tvoj dolazak bila je pripravna Djevica Marija kao Tvoja jedinstvena
Majka i Tvoj Preteča u Elizabetinoj utrobi, Ivan Krstitelj.
Elizabeta
i Zaharija, Josip kao zaručnik Djevice Majke pa čak i mudraci
poganskog svijeta bili su iznenađeni radosnom viješću o rođenju
Spasitelja svijeta, ali su tu vijest brzo prihvatili.
A,
kad si se rodio, i pastiri oko Betlehema su Te prihvatili kao milosni
Dar, s puno prostodušne radosti, velike radosti.
Herod
uopće nije shvatio da se događa nebesko rođenje na zemlji, toliko
je bio materijalist i ograničen svojom sebičnošću. I načinio je
veliku štetu da bi sebe zaštitio od Tebe, Isuse koji si ljubav
sama.
Poslije
toga bježao si u Egipat, vodio si Mariju i Josipa u intimu vašeg
zajedničkog svetog obiteljskog života.
Kasnije
će Ivan Krstitelj pripremiti Tvoj narod i sve ljude na Tvoj javni
nastup, na Tvoje naviještanje spasa. I, od tada, pripremaju se svi
ljudi za Tvoj dolazak, za dolazak spasiteljske milosti u srca ljudi,
za prepoznavanje kraljevstva nebeskog na zemlji.
Tvoje
spasenje svih ljudi od smrti bilo je za Tebe okrutno mučenje od
strane čovječanstva, okrutna smrt na križu gdje si čak i
najcrnijeg vraga obavijestio da ostaje napušten i sam u svojoj
zloći i u Tvojoj pobjedi nad zlom ovoga svijeta. I dan danas ljudi
ne razumiju Tebe koji si Uskrsnuće i Život.
Nije
lako čovjeku pripremiti se za Tebe, Gospodine. To je nemoguće ako
Ti ne interveniraš i ne najaviš se.
Učiš
nas da čitamo znakove vremena, ali najveći znak je Tvoje uskrsnuće
od mrtvih. Ono nas uvijek čini spremnima u iščekivanju darova
Tvoje milosti i ljubavi. U toj ljubavi čovjek živi neprolazan
život, u punoj kvaliteti, božanskoj kvaliteti života.
I,
kad je čovjek maksimalno pripravan na činjenicu da dolaziš, ipak
ostaje iznenađen Tvojim pojavkom, pada na zemlju kao pokošen, pada
u svoju nesavršenost i propada u ponoru svoje ništetnosti, svoje
nesvrhovitosti, bezrazložnosti svojih misli i postupaka te, u
pokajničkom šoku zbog svoje grešnosti i zbog svoje pokvarenosti,
potpuno smeteno, zaboravlja Te pogledati jasnim i čistim ljudskim
pogledom kako bi se njegovo kajanje i žalost ogledali u Tebi i
stopili s Tvojim ohrabrujućim milosrđem i božanskom ljubavlju i
prihvaćanjem.
Isuse,
kad je Petar spoznao da se u njegovoj lađi nalazi sveti, jaki,
besmrtni Bog, uspio je čak pokleknuti i zamoliti: „Gospodine, idi
od mene jer sam grešan čovjek!”.
I,
kad to znam, kako da Te dočekam?
Kad
pomislim što je sve od mene moglo biti i koje sve aspiracije postoje
u meni, a ja nisam uspjela ostvariti ništa?
I,
kad znam da mi okrećeš sve na dobro, kako da ne priznam svoju
oholost i umišljenost, nemoć i sebičnost koje Ti pretvaraš u
istinsku i iskrenu molitvu za spas svih duša, za sve druge, za mene,
za drage ljude, za pokojnike, za nerođenu djecu, za progonjene
kršćane, za domovinu, za moj narod, za sve poginule branitelje i
one preživjele, za bivše i buduće naraštaje, za duhovna zvanja,
za svećenike?
I
činim vrlo lako ono što sam mislila da je nemoguće, vrlo lako
opraštam sve, razumijem sve i svakoga, čak i pretjerujem u tome.
A
Ti me iznenadiš često i često ja padam pred Tebe i molim, i
opraštam.
Kako
da se pripremim za Tvoj dolazak ako me Ti ne pripremaš čitavo
vrijeme moga života, strpljivo, sistematski, postepeno, ako me Ti ne
naučiš zaboraviti ono što je neplodno i trulo, a gledati u Tvoje
svjetlo pred mojim stopama, pognuti se i uporno ići za Tobom?
Evanđelje
po Marku, glava 1, redak 1-5:
„Početak
Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Suglasno onome što je
pisano kod proroka Izaije:
'Evo,
ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put; glas jednoga
koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze'
pojavi
se Ivan Krstitelj u pustinji, propovijedajući krštenje u znak
obraćenja za oproštenje grijeha. I k njemu je dolazila sva Judeja i
svi stanovnici Jeruzalema. On ih je krstio u rijeci Jordanu, dok su
oni ispovijedali svoje grijehe.”
Obraćenje.
Dakle,
ti grijesi kojima sam načičkana, te pokvarene misli, grube riječi,
loša djela, česti propusti koji me natjeraše da Ti kažem „Idi
od mene, Gospodine, jer sam grešnik”, ta propadljivost i
nesavršenost u meni mogu se oprostiti, izbrisati, zauvijek
zaboraviti, mogu nestati da bi umjesto njih Ti učinio nešto dobro i
postojano, nešto trajno i solidno, nešto vječno, neku kvalitetu
koja je čvršća i jača od vremenitosti i propadanja.
To
je povod svakome da se vrati Bogu, to je početak obraćenja u kojemu
se podlažem svemu što mi dolazi od Tvoga Duha, Gospodine.
To
je priprava za Tvoje djelovanje u mom životu, to je priprava za
pripravu na Tvoj dolazak.
Koliko
puta sam Te molila: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan
obnovi u meni (Ps 51)”. Ne mogu imati čisto srce, ali tome mogu
težiti, za Tvojim Srcem mogu hodati, svoje srce Tebi otvoriti kao
što si Ti otvorio svoje srce na križu svim ljudima i zlu na
nemilost, samo što ja mogu očekivati od Tebe samo dobro, samo
lijepo, samo istinito, samo pravedno, samo ljubav i milost.
Čisto
srce imao je Ivan Krstitelj koji se hranio samo skakavcima i divljim
medom, znači postio je čitava života čekajući Tebe. I nije mario
za odjeću, imao je samo odijelo od devine dlake.
I
živio je u pustinji, daleko od svjetovnih iskušenja i materijalnih
napasti kako bi bio potpuno spreman za početak Tvoga djelovanja u
svijetu, Kriste, kako bi čak i započeo Tvoje djelovanje na rijeci
Jordan gdje Te je dočekao, krsteći ljude vodom iz rijeke.
„Ja
sam vas krstio vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1,8b).”
Ivan
je oprao grijehe u dušama ljudi, isprao je prljavštinu kako bi i
oni bili čisti za dolazeću Milost, kako bi svi sa svoje strane
učinili sve što je u njihovoj moći, i više od toga, da bi mogli
primiti istinsko krštenje od samoga Boga. 30.11.2020. 14:21
Prorokov
poziv
»Tješite,
tješite moj narod, govori
Bog vaš. 2Govorite
srcu Jeruzalema, vičite
mu da
mu se ropstvo okonča, da
mu je krivnja okajana, jer
iz Gospodnje
ruke primi dvostruko
za sve grijehe svoje.« 3Glas
viče: »Pripravite Gospodinu put
kroz pustinju. Poravnajte
u stepi stazu
Bogu našemu. 4Nek’
se povisi svaka dolina, nek’
se spusti svaka gora i brežuljak. Što
je neravno, nek’ se poravna, strmine
nek’ postanu ravni. 5Otkrit
će se tada slava Gospodnja i
svako će je tijelo vidjeti, jer
Gospodnja
su usta govorila.«
Veliki
Duh stane u naš mali duh. Kako je naviještati nešto toliko veće
od nas samih? Naš duh ne mora ostati malen.
Bog
je u nama kompletan, nije nam nikada dao samo jedan dio sebe nego se
uvijek predaje sav, čitav, cio, kompletan, potpuno.
Razapeti
Isus na križu, raširenih ruku, raširena tijela, predaje se sav,
baca se u nas. I čitav stane u naše uske umove, u naše prljave
duše, u naša grešna tijela.
Kao
Dijete, Isus izgleda kao da je manji, kao da Ga manje ima, kao da Ga
je lakše primiti, razumjeti, zavoljeti. I kao Dijete daje se potpuno
čovjeku na milost i nemilost. Žene i majke oduševljeno puštaju
suze nad malenošću i bespomoćnosti Božića i podučavaju svoju
dječicu da se nad Njime čovjek mora smilovati, da kraj Njega treba
pustiti emocije. Prepuni smo deminutiva za Božić. Ali to je stoga
što su naša srca deminutivna, zbog toga što je naša vjera na
stupnju prvotne zanesenosti, na nultom stupnju. Mi ne kažemo svojoj
djeci da je to Dijete krvi i križa nego mislimo da je za malu djecu
prikladno reći da su Isusu Njegove jasle malo oštre, da je Njegova
„slamica” nešto bezazleno.
Bog
jest bezazlen. To je živa istina. Ali toga bezazlenog Boga čeka
najveća patnja ikada, čekaju Ga „čavlići” čovječanstva koje
nad Njim pekmezasto cmolji svakog Božića.
Ili
možda se bojite da će se dječica prestrašiti okrutnosti Isusove
Muke i smrti na križu. Sigurno neće ako im kažete da će na Križu
odrastao Isus otkupiti i djecu, i mamu, i tatu, i sestru, i brata i
da će spasiti njih same od smrti. Neće se djeca zgroziti ako
dovršite rečenicu koja započinje Božićem, a završava
Uskrsnućem. Djeca su navikla na grozne stvari. Treba im istina,
ljubav i utjeha. A to nije djed Božićnjak, to je pitanje duhovnosti
i vjere, to jest pitanje rasta u vjeri, u istini, u životu.
Tako
saznajemo da nam je tijelo ograničeno, da nam je duša još uvijek
nedefinirana i da nam je duh neograničen, bezgraničan, da u našem
duhu ima toliko puno mjesta da u njega stanu svi ljudi koji su ikada
živjeli i još puno više od toga. Duh je lepeza i trapez koji se
širi puno dalje od svemira. Samo je pitanje vremena kada ćemo to
shvatiti i kada ćemo uspjeti Božića u srcu razapeti po čitavoj
okolini.
Bilo
je mračno i u tome polumraku Badnje večeri otajstvo se počelo
otkrivati da bi se potom opet sakrivalo i tako neprekidno.
Bila
je to Polnoćka.
Bilo
je puno naroda, ljudi su svojim prisustvom ugrijali zrak do usijanja.
Gledali
smo trudnu Mariju i pouzdanog Josipa kako se pokušavaju što bolje
snaći pred samo rođenje Isusovo, kako lutaju Betlehemom i kako se
nitko u tome mnoštvu i ne obazire na njih, svetu obitelj.
Prilazili
smo jaslicama koje su bile instalirane u jednom uglu. To je bio
najrealniji trenutak Božićnih blagdana, brda i pećine, „logorske
vatre”, noć i velika zvijezda koja ne bliješti prejako; stoka i
pastiri, janjci, vol, magarac... hvala Bogu i svetom Franji na
živopisnim jaslicama.
„Danas
vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin..!”
Eto
ga na, suze potekoše, ganuće iz dubine postojanja, rekli bismo, u
duši, ali i sasvim tjelesno.
Sjedinjenje.
Sjedinjenje s Božićem i svime što Božić čovjeku donosi.
Tuga
i radost. Suze i smijeh. Ljubav i strah. Čežnja i distanca.
Ispovijed veoma uspješna. Srce prilično temeljito očišćeno. No,
tek sada – crescendo: toliko toga je pred nama; toliko rada i
slatkoga truda, toliko mnoštvo molitava i otajstvenih momenata i sve
je potrebno, sve je prioritetno. I ako se mi, koji smo zli, tako i
toliko znamo ljubiti, koliko nas tek ljubi Gospodin?! Pa da sam i u
najljepšem mogućem Božiću ili da sam u najvećoj ekstazi – Isus
me ljubi više, još više, ljepše, jače. 22.11.2020. 21:41
„Vodi
me, Marijo, u čiste dubine, tamo gdje moje srce nikada bilo nije
kako bih mogla vidjeti gdje se izvor žive vode krije“.
Isuse,
moj život, to si Ti. Čak i u grešnosti koja neće samo tako
nestati samo zato što Te volim i slavim Tvoju ljubavnu žrtvu i
žrtveničku ljubav, jedinu ljubav koja nosi s pravom taj sveti i
otajstveni, tajanstveni i rašireni naziv.
Izlazim,
ali me ovaj svijet ne ispušta iz svojih grabežljivih pandži.
Izlazim
odjevena u vjeru i nadu, u potragu za komadićem ljubavi koja bi me
nadahnula kako bih dospjela u Tvoj mir.
Samo
promatranje Križa može mi pomoći i dozvati Tvoje milosrđe na
mene, poslati mi od Tvojega Duha.
Uzeo
si me na križ, ponio si moju grešnost, ostavio si u svome
presvetome Srcu obilje mojega praha i pepela koji su Te gušili i
obuzimali Tvoju utrobu. Prolijevali se grijesi po bubrezima, zašli
su ti u oba plućna krila i zbog toga nisi mogao bezbolno udahnuti da
bi prodisao. Rane su Te pekle, sve je boljelo i gušenje je nastupilo
takvo da si jedva govorio, jedva si mogao prozboriti da Te mori
nepodnošljiva žeđ.
A
ja tako hladnokrvno promatram Tvoju Muku. Ne znam suosjećati barem
približno prikladno, suze mi prokapaju tako rijetko i obrazi mi se
brzo osuše. Eh, da možeš se od mojih suza napiti da ne žeđaš.
No,
Ti mi daješ vode žive, daješ mi Duha, sav onako izmrcvaren i
potrebit pomoći od mene. Ti pomažeš meni. Želiš izdržati do
kraja. Radi mene. Radi moga spasa. Želiš reći sve da se ispune
Pisma. Želiš biti poslušan do kraja, do posljednjeg zareza u
proročanstvima.
Bože
moj, Bože moj, Ti si mene ostavio nekoliko puta. Pustio si me da
rastem u Tvojoj ljubavi i sigurnosti, a ljudi su me vrijeđali. Nisam
skrenula. Pustio si me da se divim Tvojoj čvrstini, a ljudi su me
ismijavali. Nisam se zbunila. Pustio si me da Te tražim od nemila do
nedraga, da slušam psovke, da poželim rogače, poslušno se
povodeći za svinjama, ne znajući za bolje, osim za ono bolje koje
me je održalo sposobnom da Te dalje uporno tražim. Nisam znala koga
tražim pa Te nisam mogla ni dozivati.
Ali
Ti si znao da tražim Tebe, vidio si moje stope kako krivudaju,
skližu se i neprekidno padaju u različite provalije. Bože moj,
dugo Te nije moje uho čulo. A bilo me je posvuda i posvuda sam sa
sigurnošću zaključivala da nije to ono što tražim. Ta moja
sigurnost, to si bio Ti.
Ta
moja odanost istini, moja smiješna iskrenost i nedostatak ozbiljnoga
straha od svega čime su me zastrašivali, to si bio Ti, Isuse.
Kao
što si Ti naučio poslušnost, tako si htio da ja naučim poniženje.
Ali
ništa se mene nije tako doticalo kao sve druge ljude. Jer sam
oduvijek bila živa u Tebi, a nesvjesna.
Želio
si da Te upoznam prije nego što čujem tko si i što si Ti, Bože
moj.
Da
Te upoznam kao stranca, kao bolesnika, kao alkoholičara, kao
farizeja, kao malo zlobno dijete, kao nasilnika. Jer u svima njima
bio si Ti, žalostan što se okreću protiv mene, što se okreću
protiv Tebe.
Sada
Te jasno vidim u ljudima koji se od Tebe ne okreću, rijetko vidim,
ali tada pogledam u Pisma i nađem prijatelje.
Oče
moj, zašto si me tako dugo puštao da žeđam? Zar zato da vidim da
Te nigdje drugdje neću zaista upoznati osim u Katoličkoj Crkvi, na
misnom slavlju i na svim ostalim slavljima i u svim otajstvima koja
si predao Crkvi? Zar zato da u Crkvi odmah ugledam Tebe, Nebo i da
čujem svete ljude?
Oče
moj, zašto sam Te morala tražiti tako dugo? Zar zato da naučim što
je žeđ, što je komunikacija bez riječi, bez pantomime, bez
mimike, bez daha, bez zraka, bez kisika? Ili zar zato da naučim
ispljunuti ako mi, onako dehidriranoj, dodaju žuči i octa? Da
naučim prepoznati Tebe, Boga kad počnu predavanja u stilu „Eno ga
ondje” i „Evo ga ovdje”?
Da,
zato. Jer inače bih postala tradicionalno mlaka.
I
sada, evo, nisam više hladna. Zagrijao si me svojom žeđi.
Rasplamsao si u meni svoju postojanost i upornost, poslušnost do
kraja. Nosio si u meni ono malo ljubavi, za jedan zarez više nego
što sam imala maloprije, za jedan jauk više veća je moja nada, za
jednu molitvu, za kapljicu žive vode dublja je moja ljubav za Tebe.
Ti
zapravo nisi zaista došao kao Djetešce. Došao si tada kada je
odzvonio početak, kada je došlo vrijeme, kad se ispunilo vrijeme i
kad je došao Tvoj čas, Isuse.
Svoje
djetinjstvo si prepustio Majci Mariji i svetome Josipu, svima nama,
uglavnom poganima. Otišao si u prvom redu izgubljenoj djeci Doma
Izraelova.
I,
kad si ispustio dah, kad si sašao nad pakao, kad si uskrsnuo pa
otišao, uzašao na nebesa, vratio se Ocu, opet je tu bila Majka
Marija da okupi apostole na molitvu, da dočekaju svi Tvoga Duha, da
se nastaniš u svima i da naraste Katolička Crkva.
I
Crkvu svoju vodiš, i ne ostavljaš je dok se ona uvijek sjeća Tvoje
žeđi.
I
sada Te iščekuje svake godine, zove Te da obnoviš lice zemlje.
Svake godine, svakog dana, svake nedjelje.
I
uvijek s Tobom nešto novo, Isuse. Svaki put mi je kao prvi put.
Smiluj
mi se, Bože, po milosrđu svome, * po
velikom smilovanju izbriši moje
bezakonje! Operi me svega od moje krivice, * od
grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje
svoje priznajem, * grijeh je moj
svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
* i učinio što je zlo
pred tobom: pravedan da budeš prema svojim riječima
* i bez prijekora kada te sudili
budu.
Evo,
grešan sam već rođen, * u
grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce
iskreno, * u dubini duše učiš
me mudrosti.
Poškropi
me izopom da se očistim, * operi
me, i bit ću bjelji od snijega! Objavi mi radost i
veselje, * nek se obraduju kosti
satrvene!
Odvrati
lice od grijeha mojih, * izbriši
svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, * i
duh postojan obnovi u meni!
Ne
odbaci me od lica svojega * i
svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga
spasenja * i učvrsti me duhom
spremnim!
Učit
ću bezakonike tvojim stazama, * i
grešnici tebi će se obraćati. Oslobodi me od krvi
prolivene, † Bože, Bože
spasitelju moj! * Nek mi jezik
kliče pravednosti tvojoj!
Otvori,
Gospodine, usne moje, * i usta će
moja navješćivati hvalu tvoju. Žrtve ti se ne mile,
* kad bih dao paljenicu, ti je ne
bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, * srce
raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.
U
svojoj dobroti milostiv budi Sionu, * i
opet sagradi jeruzalemske zidine! Tada će ti biti mile
žrtve pravedne, † prinosi
i paljenice, * i tad će se
prinositi teoci na žrtveniku tvojemu.
Slava
Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako
bijaše na početku, † tako
i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Razum
je potreban ljudima kao sredstvo kojim upravlja Providnost kada se
objavljuje i kojim upravlja čovjek kada odlučuje.
Razum
općenito je ono što razlikuje čovjeka od flore i faune.
Čovjek
ne može upravljati ako nema razuma kao što ne mogu niti razne
pojave u prirodi i društvu biti neki bogovi. Sve što nema razuma,
ne može biti božanstvo čovjeku kojeg je Bog obdario razumom. Stoga
je upotreba razuma velika vrlina i zdravlje, a nedostatak znanja i
nedostatak ključnih podataka je velika bijeda: ako čovjek nema čime
upravljati, isto mu je kao da niti nema razuma.
Razumu
nije potrebna samo informacija da bi upravljao nego mu je potrebno i
razlučivanje podataka, to jest upotreba razuma. To se ne zove samo
razmišljanjem već se tu uglavnom radi o razboritosti koja je dokaz
upotrebe razuma gdje čovjek razabire podatke i na taj način uči,
odnosno stvara zaključke koji postaju novi podaci i informacije.
Dakle, mnoštvo informacija ne koristi razumu već ga može
upropastiti.
Ljudski
razum je Božji dar, a razboritost je ljudski rad.
Također,
čovjek nema zdravlja i ne spašava se od mnoštva informacija, one
su uglavnom beskorisne, već čovjeka, između ostalog, spašava čin
razmišljanja, zaključivanja, razabiranja, razboritosti. Samo jedan
podatak koji je zaista važan čovjeku može biti vrijedniji od
bezbroj informacija.
Čovječanstvo
prenosi ključne zaključke i podatke s koljena na koljeno.
Čovjek
koji vjeruje u Boga želi i čezne Ga upoznati što bolje, to jest
naučiti i steći znanje, sakupiti podatke o svojoj vjeri i o Bogu.
Ako
čovjek nije čuo Božju objavu, on ipak može tražiti Boga kao
Stvoritelja svega, kao istinu, kao pravednost i pravdu, kao slobodu
jer to su osobine pravoga Boga. Razlika je između pukog ideala
pravde i slobode jer ideali su ono što nam je nedostižno, za
razliku od istinske slobode i pravednosti koju čovjek ima kada
vjeruje i živi svoju vjeru u jednoga pravog Boga.
Tako,
dakle, čovjek koji vjeruje u Boga, nikada ne može reći u istoj
rečenici da ne razumije i da vjeruje. Jer ako vjeruje, onda nema
puno razloga razumjeti ili filozofirati, ili sakupljati informacije
jer mu sve to ne koristi. To je stoga što je vjerovati u Boga
pitanje ljudske volje i slobode, vjera je jedna jednostavna odluka:
želim vjerovati i vjerujem ili ne vjerujem informacijama koje
dobivam o Bogu. Osim toga, vjera je Božji dar, ne može se naučiti,
ali očekuje ključne podatke da bi ih razabirala i razvrstavala, to
jest: vjera upotrebljava razum. Čovjek koji vjeruje, uglavnom
razumije jer razum nije iznad vjere, razum ne može upravljati
vjerom, to su sve nelogičnosti, već razum dobiva zdravlje i
razboritost kada se upotrebljava u svjetlu vjere.
Ako
netko želi vjerovati, a ne može, to je odluka. Odluka da ne vjeruje
iako u dubini svoje savjesti ima klicu vjere. Tada čovjek često
nalazi opravdanja i govori da ne razumije pa da zbog toga ne može
vjerovati, a to je grijeh. Također je još veći grijeh kada se
čovjek naokolo hvali kako vjeruje iako ne razumije.
Nema
drugog razloga da čovjek dobije razum od Boga. Bog čovjeku želi
dati slobodu, slobodnu volju jer je Bogu drago da Ga čovjek izabere,
da čovjek odluči slobodno da će vjerovati i da želi svoga
Stvoritelja i Otkupitelja ljubiti i slaviti te Ga spoznati u slobodi.
Zato, ako čovjek ne želi vjerovati, to nije odgovornost Boga nego
ljudski kvar. Sloboda je neophodna čovjeku, ona je imperativ najveći
jer ljubiti se Boga bez slobode ne može. Zato se čovjek pokvari i
razboli, zato čovjek dolazi na muke paklene jer Bog mu dade slobodu
izbora. Čovjek može birati život, ali ako traži u prvom redu da
razumije, to znači da želi biti iznad Boga. Onoga trena kada
povjeruje, čovjek dobiva i jasne i nedvosmislene podatke od Boga kao
što je ta informacija da vjera traži razum radi učenja o Bogu i
radi upoznavanja Boga, a da sve što je obrnuto spada u grijeh,
dakle, da je grijeh tražiti prvo sve podatke da bi se povjerovalo.
Razum
služi vjeri.
Kada
čovjek ne želi vjerovati u Boga, ostaje nerazuman kao i mnoge
životinjske vrste, ostaje u grijehu i čini različita zla, postaje
lak i uhvatljiv plijen za predatore svih vrsta, bilo da su to ljudi,
bilo da se radi o svinjama, zvijerima, idejama i tako redom.
Biti
čovjek, to je prva zapovijed od Boga koju dobiva vjernik jer biti
čovjekom znači biti slikom Boga koji jest Ljubav, Istina i
Pravednost.
Kontemplacija
na čast svetoj Katarini Aleksandrijskoj, 26.11.2020. 06:59