Vedra pjesma

Pjevale su u samoći,

svaka duša u svom kutu,

kad su dolazili dani crni,

mračni poput ratne noći

na tom zajedničkom putu

što prekrivaše ga oštri trni;

sjećaju se još i danas toga.

Jedan grad, a mnogi ljudi

bez porijekla i bez imena,

ranjenici jednoga te istog Boga.

Svitanjima Bog ih danas budi,

ali danom prostire se glazba limena

kao da je netko izgubio sluh

ili prodao ga za šačicu dukata;

neka žena ostala bez dote.

Mnogi ranjenik postao je gluh

i u čudu gleda nepoznatog svata.

Neke vjeđe, desne, lijeve, lagano se pote.

Sve te duše znaju dobre dane,

mada tek su započele ono trnje krčiti;

postadoše sretne duše s nadom,

bilo s koje tek da stoje strane,

a sada se opet netko stao mrčiti

kao neka loša šala s bradom

koja nije čak ni dvosmislena,

da bi bilo svakom jasnije.

Raspjevana neka sva kampanja ta,

pa nek je i dvopismena.

Neki znat će sve tek nešto kasnije,

ali mnoga duša sve već dobro zna.

08.12,2019. 16:05