Raskinuti okovi života

Zabranjeno je ponekada, i teško

pjevati o smrti ljudskih bića;

što je ona, ne smije se reći.

Zar je dopušteno reći biću: „Greško,

neću te jer plod si nevaljala pića,

bez tebe ću lakše sreću steći”?

Ipak, ljudi što ne žele mrijeti,

vrlo brzo porodu podare pogubu u strahu,

igraju se, drže sebe bogovima.

Mladi život bi od srca vrijeti,

više nego ikad raduje se svome dahu

jer već poslije čovjek živi s okovima.

A ti okovi života dugo traju,

bojazan od kraja, strah od završetka

nečega što nije niti započelo.

Sretnici su koji sebe odmah daju,

mnogima je taj svršetak poput svetka

jer su načinili veliko i dobro djelo.

Zato Bog se rodi među nama

da Mu može reći svako dijete,

svaki čovjek, svaka žena ili starež

da mu duša neće umirati sama,

da ne želi reći: „Gotovo je, svijete,

sada moram ispiti tvoj kalež”.

Zato evo Krista na vremenskoj crti,

rodi se u štali radi križna Drva

na kojemu raskide nam lance;

dođe da bi usmrtio ljudske smrti

od kojih je Isusova bila prva.

Načini od ljudi prijatelje, znance.

Kad me, Bože, ovom svijetu zače,

bijah radost Tvoja, makar i bez daha.

Kada me porodi iz utrobe mame,

rekoše mi 'svako malo dijete plače',

rekoše da ljudi smo od praha,
ali tad me, Kriste, izvede iz tame.

Zato evo kršćanske nam Crkve, Isusova tijela,

da bi porodio biće koje prašta

i koje se odmah u ljubavi daje

da bi s Bogom uzimao dijela

pa da nikad više ne ispašta,

da mu vječno jedan život traje.

01.12.2019. 03:01