Dvorkinja

Tvoga se pogleda pustoš ne stidi,

od Tvoje se slave, Kriste, zloduh raspušta,

od Tvoga dodira stvara se plod.

Mrtav ustaje, lud je mudar i slijepac vidi,

a mirom procvate sva zemlja pusta;

Tebi se klanja sav ljudski rod.

Od Tvojih stopa rane zacjeljuju,

i jauk, i bol nestaju vijeku,

a kuda prođeš, tu savjest se rađa,

grijesi se krvavi gube, izbjeljuju.

Gubav Ti prilazi kao jedinom lijeku,

djetinju radost nosi Ti lađa.

Rajske Ti svijesti drugačija spoznaja,

vjerna Ti duša blažena stanja,

očinski nježne ruke Ti grle

svako srce što želi i čezne do beskraja;

Tvoja je ljubav iznad svakoga znanja.

I zvijeri, i planine ka Tebi hrle.

To je Tvoj Sud, pohvale silne,

jer srce je Tvoje, Isuse, milostinja sama,

Ti uvijek ljubiš i krunu od trnja.

Tvoje su riječi majčinski umilne,

od Tvojih se misli raspršuje tama,

a pravednost raste iz Tvoga zrnja.

Kad prolaziš svijetom što si ga stvorio,

obnavljaš zemlju, o, Bože, koju si pojio

i sve tada nestaju ljudske sjene

jer svaku si dušu svjetlom podvorio

i majkom si svojom svu dječicu dojio;

sjeti se dvorkinje svoje danas, Ti sjeti se mene.

15.12.2019. 02:29