Dijamanti vedra neba

Rane noći, stare,

ne dopuštaju mi buku,

ne otvaraju mi vrata

nit' za neke dare,

niti pružaju mi ruku

od nebeska zlata

pa sad šutke im se divim.

Gledam svjetla, prikriveni sjaj

kojim poput izviđača

prodiru u snove koje živim,

pripravna za nepoznati raj

i za presudu od mača.

Vidiš li te dijamante vedra svoda

što je prosuo ih Bog naš s nama?

Kako je pripremio tu scenu

jer nakanio je podijeliti ploda

svim pastirima što prekriva ih tama,

koji već zgotovili su molitvu si snenu!

Samo tiho, samo to promotri,

ugledati nam je repaticu,

smjernicu ka postelji od slame;

svaku suzu s moga lica otri

da dočekam zvijezdu maticu

i da vidim glasnika sred tame

od koje se sastoji sav grad.

Izići ću na livade i polja,

tamo gdje su temelji od vjere,

pokraj platna koje nudi hlad

da se odmah vidi moja dobra volja,

da me Badnja vatra svu opere.

On se rađa, ubrzo će zaplakati

da Ga čuje nježna mati,

sveta sva i prebogata.

Vrlo rado Sina će nam dati

da Ga muž i pravednik prihvati.

Niti jedan grad sad neće otvoriti svoja vrata

jer je štalica predostojna

da u nju zavire svi pastiri,

jer se gradi sasvim novo zdanje,

jer ta gruba slama nije opojna

već je sredstvo da se svijet pomiri,

da nas sve posveti to božansko znanje.

24.12.2019. 02:27