Zaboravljene snove
prekrile su zvijezde rane,
ovdje još je noć.
Kad ti stignu riječi ove,
gledat ćeš u nove dane
koji nose svoju soć.
Želja mi je klanjati se,
to je svrha religije,
kad se budim ili jutru hodam.
Njome ne može ukaljati se
ovaj svijet, prepun stihije.
U poklonstvu dušu podam,
ne onako kao što se daje
bludan duh i razvratan
koji je u putenosti
nego duša zvijezdam' zastaje,
diže lati, kao duh je rascvjetan
od Božje žuđenosti.
Kada krene, duh se tebe sjeti
pa se ljubavlju obraća
svakom stvoru, svakom biću
u kojem bi život vrijeti;
duša kao da se domu vraća
gdje se klanja svetom Žiću.
Bez poklonstva što je svijet,
što je mrtva duša neka,
kamo smjera njezin hod?
Svaki bludnik žuri mrijet',
a čovjek je beskonačna rijeka
kojoj samo duša jeste brod
jer je ona rijeci bit
koja ima korito i teče k moru
što ih Božje izobilje stvara
da bi one zvijezde gore snit',
da bi dostigla u novu zoru,
da bi dosegla od Žića dara.
17. listopada 2018. 05:37:32
No comments:
Post a Comment
just do it