Povratak Bogu

"Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Bog obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate.
Zaista, blizu je njegovo spasenje
onima koji ga se boje,
i slava će njegova prebivati u zemlji našoj (Ps 85,9)".

Sama, odlazim sama, nisam dovoljno prikladna za ovaj svijet. Ili ne prihvaćam savjete, ili nisam tako mlada kako izgledam, ili me ne oduševljavaju žalopojke, ili sam nekako čudno iskrena, ili zaobilazim temu, ili sam hladna, ili sam previše raspoložena, ili sam gruba, ili se stalno smiješim, ili živim u svom svijetu...
Bog me želi takvu.
Bog me ne voli takvu kakva jesam, Bog me je htio takvu, ali s manje grijeha i malovjernosti. Je li grijeh smiješiti se, starjeti, govoriti istinu kako je vidiš na onaj način na koji misliš da je prikladan za slušatelja? Je li grijeh razgovarati s dušom sugovornika i ne razumijeti riječi sugovornika jer se one ne poklapaju sa izrazima njegove duše kako ja to vidim i znam? Je li grijeh biti bolestan, je li grijeh ne biti bolestan i tužan, je li grijeh biti ozbiljan, jako ozbiljan u životu? Je li grijeh živjeti istinu iako se takav život ne podudara s teorijama i definicijama koje govore o istini?
Istina je kada kažem da je brdo zapravo brdo ako vidim brdo.
Sama, odlazim sama i moj put se sužava, svi puteljci izgledaju kao stranputice. Jer je na kraju mojega puta neki znak, moram se još malo približiti tom znaku da ga bolje vidim, da ga pročitam i protumačim.
‎08. ‎listopada ‎2018. 21:11:12
Ne bih željela pripovijedati o nesrećama.
Ne bih se željela žaliti.
I ne žalim se, nije mi do toga.
Duša čovjeka zaboli. Ne zna se uvijek točno zašto je duša zaboljela neku osobu. Često se ljudi "liječe" na neki način od kojega duša boli još više. Potrebo je barem nekome priznati svoju bol. Ljudi vole reći da su tužni ili da su depresivni, ali vole skladati pjesme u kojima redovno to ne pjevaju već pjevaju o duši koja ih boli. Kao da je to pjesmica za razonodu, podobna kao izgovor za opijanje, a opijanje je jedan od češćih načina na koje ljudi pokušavaju izliječiti svoju duševnu bol. Opijamo se antidepresivima, alkoholom, bogaćenjem i, uglavnom, nepriznavanjem te toliko izvjesno prisutne boli. Bol duše nalik je na neki način smrti, ona zaista jest depresivno stanje, odnosno proizvodi depresiju, tjeskobu, tugu, bezvoljnost, nemoć. 
Ljudi također odlaze svećenicima, katolici se ispovijedaju Bogu i to puno radije nego da svrate do nekog liječnika u gradu i okolini. Ali jedna više, manje površna ispovijed, odnosno pregledavanje grijeha duše, ne izliječi onu izvjesnu bol i tugu ili depresiju. Ljudi se ispovijedaju, ali i njih duša zaboli. 
U konačnici, iz mog iskustva, duša boli zbog grijeha. Zbog teškoga grijeha ili zbog mnoštva grijeha za koje savjest čovjeka jako dobro zna, ali ne i svijest čovjeka koji pati od boli što je tako izvjesna u duši. Čak i kada znamo ili mislimo da znamo da nas duša boli od tuge za nekim ili nečim, ne znamo se riješiti te boli. Najčešće mislimo da je ta bol neizlječiva i nerješiva. Često su nam potrebni medikamenti, neke promjene načina života, čak i sanatorij. I redovno, iscrpno ispovijedanje, temeljito ispovijedanje Bogu, za katolike uz pomoć svećenika. Često je potrebno i temeljito obraćenje Bogu, jedna velika promjena u načinu života, poniznost u kojoj spoznajemo da smo još ovdje, da smo još uvijek na životu, da ne znamo, nikako ne znamo dokle ćemo i kako. Ako je čovjek star i bolestan, u toj poniznosti za njega je dovoljno živjeti s Isusom, posvetiti svoj život Sinu Božjem, to jest svaki trenutak i svaki dan u životu, posvetiti sebe Bogu i posvećivati tako sva djela svoja i riječi, mjesta na kojima se nalazimo, vremena u kojima živimo. Što je više tužan zbog nekih nejasnih razloga, to više je korisno približiti se Isusu, Bogočovjeku jer on je Sin Ljubavi, a Ljubav je široka, slobodna, istinita, jedina stvarna, puna smisla, životvorna, čudesna i jednostavna. Gospodin Isus jedini može posredovati svoga Oca koji je Ljubav nama, ljudima, On jedini može odnijeti našu bol i grijehe Ocu na dar. Isus, Pomazanik Božji iz Nazareta već je to učinio svojim zemaljskim krštenjem u Jordanu i svojim krštenjem smrću na križu, preuzeo je naše grijehe na sebe i predao se grešnicima u ruke da Ga unište, osude, izbičuju, da Mu se narugaju, da Ga osramote, da Ga razapnu, da Ga ubiju, da Ga probodu mrtvoga kopljem kroz srce iz kojega poteče voda i krv, da Ga zatvore u tamni grob, da postave stražu mrtvome Isusu u dobro zatvorenom grobu, za svaki slučaj i da potom, kad je nakon tri dana uskrsnuo, prošire riječi da su Ga Njegovi sljedbenici ukrali iz groba i odnijeli Njegovo tijelo, ne zna se kamo.
Ne zna se gdje Mu je tijelo. Grob je prazan, haljine uredno ostavljene.
Nikada se na ovoj zemlji neće moći dokazati gdje je mrtvo tijelo Sina Božjega kojega su tako temeljito uništili. Da, uništili su sve što se dalo uništiti, temeljito. Sve što je raspadljivo, raspalo se na tom Isusovom Križu, u Njegovoj Muci.
I On je uskrsnuo, s tijelom koje se ponaša drugačije nego ljudsko zemaljsko tijelo, prolazi kroz zidove, nestaje pa se pojavljuje. Prolazi kroz dušu kao sakrament Tijela i Krvi Kristove pod prilikama kruha i vina i otklanja sumnje, otklanja boli, otklanja grijehe te iste duše koja Mu vjeruje sve što je rekao, a rekao je sve o svome Tijelu, i o vjeri, i o uskrnuću i o grijesima i žalosti, nepravdi, umoru, siromaštvu, gladi, mržnji, razdoru, prokletstvu i blaženstvima.
Da, Isus liječi, samo On može liječiti nečiste savjesti, zaspale svijesti grešnika. ‎08. ‎listopada ‎2018. 21:57:04