Prolazećim danima nemam riječi,
utjehe nemam, niti obećanja;
kad se sjetim, uvijek nešto spriječi
da im tražim putokaze putovanja.
Tako sjećanje se spusti kradom
i propadne u dubine životne i crne
gdje se krije, zajedno i s nadom,
pa mi tamo kao smetnja trne
kakva teško se u srcu mom zamijeti.
Grubosti mi nema kraja, ni svršetka,
ali ipak sjećanje s dubina prijeti
pa me kosne časom vječna svetka.
Suza kapne, oči stisnu se od tuge,
ona izlazi na moje staro lice
na kojemu stvara sive pruge
dok me osoba sa slike gleda netremice.
Tada Bog me moj, promrzlu, odjene
snagom srca što je jača od tih dana;
svaki dan mi tiho prolazi i vene,
a ja kao čekam nešto da ne peče rana;
tada molitva mi s mojim Bogom kreće,
blagoslivljam tebe i sve druge ljude.
Nekome će dobro doći, a nekome neće
kad se jednom s mojom ranom sreo bude.
Prolazećim danima nema puno sreće,
najljepša je ona koja stiže kao posljednja.
Znam da i od moje boli ima puno veće,
al' od moje sreće neće stići sreća vrijednja.
26. listopada 2018. 17:29:29
No comments:
Post a Comment
just do it