Šum

Tišina je mrkla kao kraj,
kao nesvjestica ili napad jaki,
kao nelagodan dodir onaj
od kojega smeta šušanj svaki.

Tišina odzvanja u gluhosti
i u nećutnosti otvrdnule kore
moga uma što ne trpi muklosti;
ona teža je od noćne more.

Sad se sjećam svih boleština,
a samoće moje pusto brdo;
sad već napreduje i vještina
da zatvorim srce tvrdo.

Ptičji pjev mi stiže kroz tu opnu,
sve se čuje kao kroza film
koji prostire se vratima i oknu;
unutarnjoj duši uho prigrlim,

a iz nje se čuje samo šum.
To je nataložila se buka
koja prati moj poremećeni um
kao glasna vika protjerana puka.

Mnoga bića tu se ustrčala,
bježe na sve strane, traže mrak,
zaklon što bi neka sjena dala
il' bar neki glasić mlak.

Samo zvuk tišine, duša zvoni,
u sebi se lagano otapa;
popadala svjetla, lampioni,
suton se s krajolikom stapa.
‎19. ‎listopada ‎2018. 14:55:27