Obitelj obogaćuje društvo

"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5,17)."

Čim se pojavi institut države, nestaju rodovi, plemena i slično, nestaju obitelji, klanovi. Nije čudno da težimo državnom obliku života i demokarciji jer u obiteljima se događaju, osim prelijepih trenutaka, i razna nasilja. Očigledno je, pak, da državni aparat ne rješava taj problem.
Država ne otvara jednaku mogućnost svima na polju kultunoga razvoja, na području obrazovanja; nije svakome lako naučiti moralne imperative, proširiti svoje kulturno blago, obrazovati se besplatno. Tu je institucija obitelji u prednosti jer u obitelji se ljudi potpomažu besplatno, sva djeca jedne veće obitelji nasljeđuju razne pouke od starijih članova, mnoge tetke, djedovi i bake, stričevi i bratići dijele podmlatku neizmjerno puno dobroga, tumače moral i ćudoređe kojima su i sami dobar uzor i primjer, prenose kulturu života, vode djecu sa sobom u društvo, vježbaju se u praktičnoj dobroti, ljubaznosti i povjerenju koje ima veliki značaj, a pomažu se materijalno kako niti jedna država ne može potpomagati da se kroza sve slojeve društva kultura života širi.
Država i demokracija nisu krivci što se umjesto civilizacije ljubavi i života pojavljuje i širi "kultura smrti". Takva su strujanja na kugli zemaljskoj. Pokušavajući brzim potezom i lakšim načinom riješiti pitanje sve većeg nasilja, ljudi su pretjerali u svojim nastojanjima, kultivira se manji broj talentiranih i bogatih koji donose demokraciju i zakone o humanosti, a oni, pak, ne prodiru u šire siromašnije slojeve koji su zato i nastali jer se previše nastoji oko ukidanja svega, i onoga što je dobro, a ne samo onoga što je zlo.
U kraljevstvu nebeskom nema demokracije, a ipak su svi potpuno blaženi; u kraljevstvu nebeskom postoji živa ljubav, stvaranje i dostojanstvo za svakoga iako je tamo hijerarhijsko uređenje, monarhija gdje je samo jedan Gazda, jedan je Bog, Svjetlo i Izvor svjetla na vrhu piramide, Krist koji ode na Križ, vjeran životu i ljubavi prema svima, vjeran do smrti na tom Križu. Kad je Isus bio u dječjoj dobi, državni moćnici su Ga proganjali jer nisu mogli niti očekivati da im njihova "konkurencija" Isus neće naštetiti, njihovoj vlasti i pohlepi. I danas je mnoge strah Boga jer misle da bi ih Bog mogao ugroziti.
Kad je Isus bio u dječjoj dobi, imao je ljubav i povjerenje svoje obitelji, a i kasnije kada su Ga mučki ubili upravo državnici.
Čime moćnici opravdavaju svoj strah od Isusa? Vjerojatno su svjesni velike snage koju ima bratska ljubav. Državnici, čak i kada se okupe u jednu instituciju, nemaju ni približno toliko snage i instrumenata kojima bi konkurirali Isusovom bratoljublju. To ih valjda dovodi do zaključka da bi oni sami mogli više nastradati jer su, opet, svjesni da zbog njih samih mnogi osiromaše (svi "nesposobni"), umiru, pate. Tako je oduvijek bilo, uvijek je država udaljavala od pravde i zajedništva one za koje bi ljudi odlučili da su nesposobni za preživljavnje, tako je i u životinjskom i u biljnom svijetu.
U kraljevstvu nebeskom oni koji su sposobni jednostavno izliječe nesposobnost ovih drugih, a mnogi i nisu tako nesposobni kao što bi neki pomislili dok previše ima onih koji se drže sposobnima za preživljavanje, a u biti ne mogu učiniti samostalno ništa, ne mogu preživjeti bez pomoći drugih.
Na zemlji sve više ljudi, sve veći postotak ljudi, proglašava se teretom društva zbog nesposobnosti za samostalno preživljavanje.
U kraljevstvu nebeskom slabost je vrlina jer tek čovjek na kušnji i u slabosti iskazuje koliko zapravo u njemu ima snage jer, i tako slab, on preživljava bez tuđe pomoći, a još trpi i odbacivanje društva. Tako društvo zapravo samo sebe isključuje iz kraljevstva nebeskoga u svojoj "moći i jakosti", a vrlo često misli da su demokarcija i država nešto puno bolje, pametnije, drugačije, modernije, suvremenije i mudrije od Božjega kraljevstva.
Živi bili pa vidjeli. 
Obitelj obogaćuje, država stvara siromahe. Svi nemaju iste mogućnosti,
a to se u obiteljima može jako dobro primijetiti i sanirati dok u državi i u demokratskim težnjama ljudi misle da su svi dužni biti onakvi kakve ih žele zakoni i državno pravosuđe. Takvih nema, ima onih koji se pretvaraju i prisiljeni su biti dvolični, a ima i onih koji se ne uklapaju u taj demokratski kalup.
Čak i kada bi postojao idealan zakon, to bi ipak ostao samo izmišljeni zakon, obična ljudska pretpostavka i eksperiment. Ljudi preslikavaju zakone iz prirode, a i oni koji preslikavaju vjerski zakon u svoj život često promašuju bit i duh svih zakonitosti, a taj je da zakon proizlazi i završava iz morala i u moralu pojedinca, nalazi se u mudrosti koju daje samo slab čovjek, čovjek koji je slab na tuđu nevolju. Zakoni su samo pokušaj da se ljubav Božja zabilježi i organizira, da se preslavna mudrost Boga, Stvoritelja svega, preslikava bez dubinske analize, razmatranja i - bez Božje pomoći.
‎12. ‎listopada ‎2018. 19:15:39