Pravedne su noći, sve su dulje
kao jasna poruka s visina,
a u tami svjetla vrulje;
neugasivo je, kao istina,
kao zlatno koplje usred grada.
Opet pjeva duša ova,
kao da se liječi prisilnoga rada,
kao da bi izići iz noćna rova,
a iz ponora ni glasa nema.
Tu je Bog moj, pokraj mene,
zato mi je uvijek glavna tema
zlatnim kopljem smaći crne sjene.
Najveće je svjetlo sluha,
oštro koplje koje dušu para
radi prosvjetljenja duha,
svjetlo Riječi, najvećega dara
od kojega mrznu budalaštine
i zbog oštrice si rasipaju niti
pa sve vezu novo zlato baštine
da bi progledale svojoj biti.
Sada Bog me zove u dubine
gdje su zvijezde svjetla noćna,
izvezena kao ljestve u visine,
a ja obilazim oko glasa moćna
što me doziva na novu gozbu
pretiline neba i nebeskih stvari;
anđela i svetih slušam prozbu
da mi Bog naš svjetlosti podari.
19. listopada 2018. 18:58:30
No comments:
Post a Comment
just do it