Odgovorni Bog

"On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš... (Dj 9,5)!"

Često pitaju ljudi: "Bože, zašto?! Zašto nesreća, zašto rat, zašto patnja, zašto moram ja, zašto baš meni..." i obraćaju se direktno Bogu kojega drže odgovornim za patnju i koji jedini zna odgovor na ta pitanja.
U tim pitanjima zapravo ljudi prozivaju Onoga koji je odgovoran, mnogi se jedino u takvim zazivima obraćaju Pravome Bogu, Isusu Kristu, Gospodinu koji je pravi Bog od pravoga Boga, Oca svemogućeg koji s Njime i s Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke.
Jedini odgovor na pitanje patnje vjera je naša kršćanska i katolička.
Pitanje patnje je pitanje kako se riješiti boli i muka, bolesti i ranjavanja, to je pitanje zašto patnja postoji i koji joj je smisao.
Svaka ogrebotina već je mala patnja, svaka uvreda je bolna, ali čovjek, koji zna zašto je povrijeđen, može se svoje uvrijeđenosti vrlo lako osloboditi.
Te svakodnevne patnje trpimo stišćući zube i prebolimo, ali patnja se ne može preboljeti uvijek na taj način, ona se mora prihvatiti. Nitko ne govori i ne misli o prihvaćanju patnje i strpljivom podnošenju uvreda ako nije u Gospodinu Isusu raspetom. Niti jedan drugi bog, niti božanstvo ne govore o prihvaćanju patnje već o izbjegavanju patnje. Samo Gospodin naše vjere ovome svijetu pokazuje put kroz patnju, ona ima smisao u pedagogiji Božjoj, ima smisao iskustva koje vodi olakšanju kad patnja prestane, ima smisao slobodnog izbora čovjeka koji je želio okusiti dobro i zlo, ima smisao pročišćavanja...

Kada bismo zbrojili sve pojedinačne grijehe, zla, boli, uvrede i patnju koju su svi ljudi zajedno, ikada rođeni, počinili na ovome svijetu i koje će još počiniti, taj zbroj bi bio beskonačan. A Isus naš, Gospodin morao je to sve uprtiti na sebe, na svojim ramenima ponijeti sve te boli i svu tu patnju jer da nije ponio sve naše boli, ne bi Njegov Križ donio savršeno spasenje ljudima. Nije stoga ni čudno da nas je tako riješio čak i smrti. Pitanje je zašto nedužni ljudi moraju patiti. Činjenica je da niti jedan čovjek nije nedužan, a također je u vrtlogu ovosvjetovnoga života patnja postala stil i način međusobnog ophođenja gdje stradavaju i oni koji su manje dužni i krivi.

Ako čovjek previše gleda u tuđa zla, njegova duša se uči zlu.
Ako čovjek obvikne lažima ili zavarava sam sebe, sigurno će i njega zahvatiti neka patnja i to ne kao neka kazna već kao prirodna i logična posljedica jer kad čovjek vjeruje u svoja vlastita iskustva koja je iskusio u čistoći svoje savjesti, tada neopozivo zna da li riječi i postupci drugih ljudi odgovaraju ili ne odgovaraju njegovom vlastitom iskustvu; kada čovjek živi i vrši riječi Božje, njegovo je iskustvo čiste savjesti i života. Ako li pak samo usnama štuje Boga svoga, a djelima Ga ne prati, čemu se tada čudi što postoje nesporazumi u međuljudskim odnosima koji dovode do nečije patnje?

Ako netko traži Boga, sigurno će ga Bog u pravo vrijeme prozvati.
Ako netko samo kad pati ili gleda patnju pita Boga što je skrivio, taj pred sobom ima dugi put upoznavanja s Bogom milosrdnim koji je patio, pati i patit će za otkup svih ljudi od grijeha i tada više neće postavljati pitanje patnje, neće više tražiti odgovore u magiji i čarobnjaštvu, u praznovjerju i među idolima, u prolaznim modnim savjetima i filozofijama, u božanskim obećanjima raznih lažnih bogova i slično; neće pitati Trojstvenoga Boga kojega ne poznaje da mu odgovori, ali će na svom životnom putu na ovome svijetu toga Boga, Isusa Krista kojega pita o patnji, sigurno susresti. 19. ‎listopada ‎2018. 10:08:33