Moje ruke teže biti kao zrake
da od mene odbija se jeka
kada tko pošalje dobre znake
i zato: navrati ponekad.
S one strane strmine što strši
katkada se meni povijest javi
pa me razveseli, pa me skrši,
sjećanjima dušu mi preplavi.
Veze naše nekako su neraskidive,
ne ovise puno od daljine
nit' u vremenu, nit' u duše žive
kojoj sežu sve do u tančine.
Katkada se u nutrini jeka zaustavi.
Što će nego razlijeva se kud' god stigne,
gdje god ima puta, samo da se javi,
a tijelo se pod oblacima skroz pogibne.
Tada, gdje god bilo, sunce šalje zrake
da od neba odbije se jeka,
a ja širim ruke, šaljem i ja znake
iako poklekujem ponekad.
28. listopada 2018. 17:21:36
No comments:
Post a Comment
just do it