Ružarij

"Krunica je moja najdraža molitva", papa sv. Ivan Pavao II



ŽALOSNA OTAJSTVA

Getsemani. Isus moli za sve nas. Ivan, Petar i Jakov spavaju.
Isus je na mukama, krvlju se poti. Budi apostole da mole s Njim, da ne padnu u napast. Okreće se i opet moli Oca na nebesima. U samrtnoj je agoniji, pada na koljena, zariva glavu u ruke, kao da posustaje. Pojavljuje se anđeo i tješi Isusa. On se diže, osokolio se, odlazi apostolima koji drijemaju. Doći će po Isusa, Juda u pratnji vojnika. Doći će svakoga časa, već se čuju. Isus budi apostole koji skaču svi na noge.
Jesu li zaista svi spavali čitavo vrijeme?
Ne, vidjeli su što se događa, barem neki, i čuli su Isusa u molitvi.

Boga bičuju, Presveto Trojstvo gdje Otac vječno rađa svoga Sina i ljubi Ga dok Duh Sveti, Životvorac pridiže Isusa poslije svakog udarca bičem. Svaki put kada bič udari Isusa, boli Ga, peče, uništava, onesvješćuje, a Isus se pridiže i budi na novi udarac. On je izvor života.

Bodljikava kruna, oštro trnje na čelu, na cijeloj glavi da ne bi niti jedan dio Boga ostao nedirnut, da bi Ga svaka rana posebno, sama za sebe, pekla i boljela. Izrugivanje rimskih vojnika, nešto što je došlo kao da nije bilo predviđeno. Ti časni vojnici padoše ispod svakoga dna.

Isus je izmrcvaren, obnevidio od krvi i od bolova, predaje se dragovoljno, svakim časom sve je bliže onome trenu kad će muka prestati. Prihvaća na sebe križ koji Ga udara po ramenima i žulja. Jedva hoda, uspinje se nesigurno na Golgotu, na povišeno mjesto na kakvome se grade žrtvenici da bi bili bliže nebesima. Susreće ljude i svjestan je njihove zloće i njihovih grijeha, toliko da jedva vjeruje za što su sve ljudi sposobni, ali zna da će im na Posljednjem sudu biti gore nego ikome. 

Posljednja mjesta na tijelu koja su napali i najteže boli, pribijaju Ga na drvo.
Jedva diše, polumrtav, ali se pokušava održavati jer potrebno je još samo to pretrpjeti. Podigoše Ga, najbliže nebesima, razapeše. Još bacaju kocku za haljine. I dalje se izruguju. Daju Mu žuč i ocat. A Isus oprašta, moli Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. Naravno da ne znaju, nisu to nikada proživjeli. Ništa slično nisu doživjeli, ali znaju prirediti čovjeku pakao.



SLAVNA OTAJSTVA

I kad je smrt nastupila još Ga probodoše kopljem. Nakon polaganja u grob, nakon tri dana Isus je uskrsnuo, punim plućima. Pokazao se vjernima, prolazio kroz zidove u tijelu po kojemu Ga nisu odmah žene prepoznale.
On je izvor života. On je ljubav sama koja gori za čovjeka kao što će gorjeti nad apostolima.

I nestao je u nebesima na očigled apostolima koji bijahu prestrašeni i još uvijek prestravljeni. Na odlasku je govorio da ostaje s njima, da im ide prirediti stanove, da čekaju u gradu poslanje Duha.

I ljubav se spustila na veliko mnoštvo. Plameni jezici vjerske snage i snažne vjere u Isusove riječi i obećanja sada osokoliše konačno apostole. Ljubav je svom snagom bila na djelu i apostoli je predadoše svim ljudima.

Majku Mariju uzeo je čitavu na nebesa, onu koja je u najtežim trenutcima bila jaka uz apostole; onu koju je predao svojoj Crkvi; onu koja je bila bezgrešna, koja je bezgrešno živjela, bezgrešno je i uznesena sva na nebo.

Na nebesima krunidba Marijina, kraljica neba i zemlje konačno je u svojoj uzornoj poniznosti primila svaku čast kakva joj pripada.



OTAJSTVA SVJETLA

Isus dolazi Krstitelju na Rijeku, postaje jedan od nas, opterećen grijesima, svim našim grijesima, a ne svojim, svojih grijeha nema. Isusa krsti svet, ali i grešan čovjek kao predstavnik svih nas, grešnika. Uranjanjem u rijeku Jordan Isus kreće na svoju Kalvariju, kreće vedro i objavljuje se, prihvaća prve apostole i čini prvo svoje veliko čudo koje najavljuje Isusovo poslanje na zemlji, među grešnicima.

Pretvaranjem vode u vino na svadbi u Kani Isus nam obznanjuje koji je smisao u Njegovom poslanju i u Njegovom identitetu: On je Sin Boga živoga, živa Božja Riječ koja na jedini mogući način otkupljuje čovjeka od smrti zbog grijeha. Isus, Gospodin mora se uhvatiti u koštac s uzročnikom ljudskih slabosti, padova i grijeha; mora razgovarati s ljudima koji su Njegova slika, mora ljudski rješavati probleme čovjeka grešnika; mora božanski naviještati što je Božje u čovjeku.

Naviještanje Boga Isus naziva kraljevstvom nebeskim. Radosno pripovijeda o tome kakav je to način života, kako se dospijeva sa zemlje u nebesa i radosno tumači kako će se čovjek ponašati da bi se obratio i vratio Bogu koji je čovjekov jedini i istinski dom.

Čovjek s Isusom dolazi u direktan odnos sa svojim Bogom koji ga je stvorio. To je molitva čovjeka Presvetom Trojstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetom. Molitva u kojoj se ljudska duša napunja milosti Božje, molitva preobražava čovjeka, smrtnika, grešnika u pravo dijete Božje. Slaviti svoga Boga u molitvi znači i naviještati Boga ljudima jer se čovjek, kada slavi Boga, sjeća svojega stvarnog ljudskog dostojanstva, ispunjen slavom Isusovom.

Najvažnije što čovjek treba u životu jest Bog. Na kraju svoga zemaljskoga poslanja Isus opet ostavlja sebe na zemlji, daruje se vjernicima u otajstvu Euharistije pod prilikama kruha i vina.


RADOSNA OTAJSTVA

Kao što je Marija Bogorodica po Duhu Svetom začela Boga, tako vjernik začinje po Duhu svoju vjeru i tako započinje svoje putovanje sa zemlje u kraljevstvo nebesko. Ognjena sila ljubavi i života Duha Svetoga osjenjuje vjernika od glave do pete, od duha njegova i uma, preko duševnog života i kroz srce vjernika pa sve do iskoraka ljudskoga kojime hodi po svijetu, a da nije od svijeta.
Hodeći po svijetu vjernik susreće i prepoznaje druge vjernike kao što je Ivan Krstitelj prepoznao svoga Boga Isusa kad su se susrele Marija i Elizabeta. Od radosti je zaigrao Ivan Krstitelj u utrobi Elizabetinoj kad je Marija stigla sa svojim začetim Isusom i odgovorila pjesmom veličanja Boga na tu radost.
Nakon što je Elizabeta rodila Ivana Krstitelja, Marija se vraća svojoj obitelji i sa zaručnikom Josipom odlazi u Betlehem gdje rađa Isusa. 
Svjetlo je došlo na svijet.
Vjera u ljudskom duhu i umu, u ljudskoj duši i srcu rađa se, vidljiva po čitavom tijelu i po djelima vjernika, prepoznaje se po plodovima molitve i djela tog vjernika. Kao što se Isus rodio u skrovitosti, vjera raste neprimjetno, kraljevstvo nebesko prima vjernika kao što Josip i Marija polažu Djetešce na tvrdu slamu jasala. Vjernik se raduje kao što je i Isus bio radostan, ali Isusov put je bio grub kao što je grub i put vjere.

Josip i Marija nose Isusa u Hram prikazati Ga Bogu Ocu, posvetiti Ga Bogu kao svoje dijete. Vjera u Boga postoji radi Boga, ona je sva za Boga, ali Bog je sav za čovjeka.
Kad je Isusu bilo dvanaest godina, naučavao je u Hramu o kraljevstvu nebeskom. I vjernik ima tu proročku službu ako može reći kao što je Isus rekao Josipu i Mariji kad su Ga pronašli u Hramu: zar niste znali da mi je prebivati u kući Oca mojega?
‎10. ‎listopada ‎2018. 23:00:01