Vijesti

Opća svjetska tragedija ne dopušta mi samo tako pribrati se jer ništa s moje strane više ne izgleda bitno i vrijedno razmatranja.

U vijestima se govori samo o toj tragediji. Ostajem sama i čekam, a po umu mi se vrzma nedorečeno pitanje: “Što ja mogu sada ukoliko nisam Tvoja moliteljica, Gospodine, pa da uporno molim da nas sve izvučeš iz tjeskobe?” Što sada čine ljudi koji slušaju vijesti i ostavljeni su čekati bez misli kao da su zatečeni; pitaju li se kada će i oni doći na red za patnju ili se s olakšanjem okreću od tih vijesti, malo pokušavajući se opustiti u činjenici da, srećom, nisu oni na redu za takvu patnju? A ljudi koji su čuli vijesti sada pate, ne kao oni koji su na poprištu tragičnog događaja nego pate u neizvjesnosti i tjeskobi. Ne misle na svakodnevne navike ako ih barem malo diraju podaci o kojima slušaju u vijestima, a vijesti uporno emitiraju samo jedne te iste podatke. Sa stravom gledamo zlo na svojim ekranima i ostajemo zatečeni, nekako kao da smo stupovi od soli. Mnogi posižu za još detaljnijim vijestima iako je broj poginulih isti iz sata u sat, iako su svi podatci iznova rečeni više puta. Već gotovo dvadeset i četiri sata slušamo samo da li je broj poginulih isti. Sve je isto, ali slušamo i gledamo zatečeni. Novinari objavljuju “nove” vijesti s istim činjenicama koje smo saznali već ujutro. Što smo mogli učiniti za to vrijeme, da li možemo spriječiti daljnje tragedije? Nemoćno iščekujemo.

Vijesti, mediji. Da nemamo medije, ne bismo bili tako blizu tragedije. Koliko puta se ljudima nekoga kraja zemaljske kugle dogodilo da gledaju i slušaju jedne te iste vijesti danima kao da se na svijetu ništa drugo ne događa, kao da se njima samima nema više što drugo dogoditi? Mnogi parovi zaboravljaju razgovarati, mnogi ne pripravljaju hranu jer nisu otišli u nabavku, mnogi niti ne jedu.

Vijesti. Mediji vladaju našim umovima. Udarna je vijest svugdje ista: naše je područje pod punom spremom i osigurano od tragedije. Ali to nas ne tješi, u duši vlada nekakva tjeskoba. Jesmo li dužni nešto ako nismo vjernici i molitelji Kristovi, ako smo agnostici i ateisti; jesmo li dužni razgovarati o poginulima; jesmo li dužni nekome izraziti sućut, bolje bi bilo reći da smo dužni izraziti svoju zatečenost i da smo paralizirani.

Oprosti mi, Gospodaru neba i zemlje, smiluj se meni, grešniku, ja sam ubojica ljudi. Ja se nisam trznuo kada si me upozoravao. Ja Tebe nisam slušao i niti sada Te ne slušam. Ratovi su postali medijski više nego stvarni, tjeskoba je naša virtualna. Gora je od same smrtne opasnosti. Oni jadnici nisu niti slutili da im je kraj blizu. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila im, oni neka počivaju sada u Tvome miru, a ostalima udijeli svoje milosrdno oproštenje.

Vijesti, mediji. Zamisli da je ovako svaki dan. Pa što bih učinio od svoga života, zar bih pedeset godina iščekivao tjeskobno hoće li me netko zatući ili ubiti? Ta, ništa ne bih mogao raditi, ni o čemu drugome misliti! A neki žive uz medije i vijesti svaki dan tako, godinama, od malih nogu do zrele mladosti kada iz njih počinje izlaziti  usvojena agresija tjeskobe. Na jedan malo jači poticaj prvoga čovjeka do mene gotov sam izbaciti jad i tjeskobu na najagresivniji način i onda poginuti, nestati kako bi nestalo sve to što čitava svoga mladog života proživljavam: oko mene pobuna, rat i mediji, vijesti, samo vijesti o tragedijama koje mi se neumitno približavaju. Ako na medijima nema tragedije, ima puno nemorala kojime si mnogi daju neljudskoga oduška od besmisla i tjeskobe. A meni je to samo dolijevanje ulja na vatru.

Molim Boga samo da ne slušam vijesti.

14.11.2015. 19:55