Žeđam onog nadahnuća usred noći,
one strasne zaljubljenosti u bezvremenost
što me nosi kada čeznem k Tebi poći
da prihvatiš moju svetu snenost
kojom nađem sebe čistu, s tako malo grijeha
da me nevjerica ta privodi snažnome oduševljenju
za sva blaga duha, punog suza, punog smijeha
koji me osnažuju još više svemu stremljenju
gdje sam jedina Ti duša koja čuje dozivanja,
koja čuje uzdahe Ti prevelike žeđi
što me izvodi van slijepoga usnivanja,
otvara mi oči za krajolike bez međi
kojima se prostire svježina Tvog božanskog daha.
Udišem s lakoćom kao beztjelesno biće
čija ljubav pjeva tiho i bez straha,
opušteno sluša kako noćna zora sviće,
malo prije nego što će se pojaviti zemaljski dan,
ono sunce čije tijelo vraća me toj uskoj svijesti.
Ti mi tako nježno ulaziš u san,
a ja gledam gdje ću opet na zemlji Te sresti.
03.11.2015. 03:28
No comments:
Post a Comment
just do it