Krist Kralj u povijesti svijeta

Hrvatska riječ “kralj”, praslavenski: ‘korlja’ dolazi nam od imena franačkoga vladara Karla Velikoga s kojim su Slaveni prvi došli u dodir. Ta riječ označava najviši nasljedni naslov vladara i vlastodršca.

Na starom se Istoku ustanova kraljevstva uvijek prisno vezuje uz mitski pojam kraljevskog dostojanstva bogova. Kraljevstvo je sveta ustanova koja pripada području božanskoga. Kralj je posrednik između bogova i ljudi koji mora osigurati pravdu, pobjedu i mir; rodnost zemlje, plodnost ljudi i životinja.

U Rimu su, naopačke, vladari proglašavani bogovima.

Od takve pozadine odskače biblijska objava u svoj svojoj izvornosti: s ove strane kraljevsko se dostojanstvo od samog početka izdvaja kao vremenita ustanova, a s druge strane Kristovo je kraljevstvo dostojanstvo drugačijeg reda od kraljevstva koje spada u svijet politike.

Isus se ne protivi vladavini četverovlasnika Heroda, koji u Isusu ipak vidi suparnika, a ni vladavini rimskog cara, kojemu se mora plaćati porez: Isusovo je poslanje drugačijeg reda. Isus se ne protivi kad Ga Natanael naziva kraljem ( Iv 1, 49 ). No, kad Ga nakon umnažanja kruhova mnoštvo želi učiniti kraljem, On se sklanja ( Iv 6,15 ). U Jeruzalemu ipak pristaje na javnu manifestaciju, nastupa skromno, dopušta da Ga zovu kraljem i kliču Mu dok nastupa u grad u koji ulazi jašući na magarcu ( usporedi: rimski car Kaligula predstavlja svojega konja senatorom ). Upravo taj uspjeh Isusov među svim narodima, koji su okupljeni toga časa na centralnom mjestu svega naseljena svijeta, određeni je čas i događaj Muke usred koje Isus progovara podrobnije o svome kraljevstvu, ono je duhovne prirode, ali ne manje realno od bilo kojega zemaljskoga kraljevstva, ono raste kao zrno gorušice ili kao kvasac.

Uskrsli je Isus Krist ušao u svoje kraljevstvo, ali On mora najprije  dati da Njegovi svjedoci shvate narav toga kraljevstva koje se uspostavlja navješćivanjem Kristova Evanđelja ( Dj 1,8 ): propovijeda se kao kralj pravde, kralj svećenik, Njegovo je kraljevstvo drugačije, čak suprotno od kraljevstava ovoga svijeta i Njega u tom svijetu ne predstavlja nikakva ljudska monarhija na koju bi Isus prenio svoje ovlasti jer Njegovo kraljevstvo nikako ne ugrožava vlast zemaljskih kraljeva. Kršćani postaju Njegovim podanicima kad ih Bog ‘istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje ( Kol 1,13 )’. Vlastodršcima poganima dana je vlast od Boga, ali se duhovna vlast nikada ne suprotstavlja poganskom vladanju, štoviše, duhovno kraljevstvo je vinograd u kojemu Isus, Kralj daje svojim radnicima ono što Mu se svidi dati ( Mt 20, 1-16 ), odnosno duhovno kraljevstvo aktivno je u ovome svijetu kao što je realan i aktivan bio sam povijesni Isus.

Kraljevstvo Božje je pozvano da raste, a taj rast podrazumijeva da vjernici kršćani moraju računati s vremenom. Vremena su se ispunila, ali sada je još navala na kraljevstvo nebesko ( Mt 11,12 ) do Paruzije kada će se ispuniti Pasha ( Lk 22,14sl ) i kada dođe do konačne gozbe ( Lk 22,17sl) , Kristovo kraljevstvo u svoj punini. U toj spoznaji nalazi se i neopisivo i neizmjerno dostojanstvo Krista, Kralja svega stvorenja. ( Hrvatski enciklopedijski rječnik, Rječnik biblijske teologije ) 22.11.2015. 08:53

“Tada uze kalež, zahvali i reče: ‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje!’ ( Lk 22,17-18 )”.