Uspomena

Ne prezam od molitve i praštanja;

zanimljiva sam, tko zna zašto,

možda nešto moje cilj je maštanja,

odijelo možda previše kičasto;

možda sam presmiješna i nametljiva,

ne znam čime, duh mi ide kamo hoće;

znam da nisam ni susretljiva,

niti nosim velike kakvoće.

Ipak, toliko sam važna da svak koji prođe

mene okupira i oduzima mi.

Mora biti da mi nikad na pamet ne dođe

da mi dušu bilo što primami.

Treba meni umirati i stagnirati,

moram poći šapatom i tragovima

kamo zovu mene vrijednosti rangirati,

označiti što vrijedi tagovima

ili možda izdisajima i krikovima

kao što se povijest vrijedna označava,

kao što se srce mjeri dobrim likovima

kojih mnoštvo ima usred ovih račava

gdje me Providnost postavi biti moliteljicom.

Što je tako primamljivo u svemu tome,

neću znati ako se ne predstavim izvršiteljicom

divnih obećanja što se žrtvom lome.

Ne znam kako bih se predstavila,

ja sam onaj dio čovjeka koji izlazi iz ratova,

zemlja koja mnoge je prestravila,

narod koji peca ribu, lovi slavu bez atova

i bez dežurnih vikača i oglašivača;

ja sam javni bubanj od daske i lima,

ja sam samo jedan od proglašivača,

ja sam proglas mira nastradalima

što mi leže ispod poda i kreveta.

Ja sam onaj vapaj koji Bogu para uši,

plesačica zastarjela menueta;

možda sva sam samo bol što guši.

18.11.2015. 18:22