Ovisnica

Dan kada sam sišla s trona

bio je dan poslušnosti i klanjanja;

tada sam nazrela svoju ovisnost

i nije mi teško ni tisuću tona

zbaciti s ramena, plodove sanjanja

dok veća je postala moja nosivost.

Hranim se Božanskim životom i Tijelom,

punim se Bogom nepresušnim,

bez Njega ja sam mrlja praha;

ubijam, griješim u svijetu bijelom

za kojega sam klikom bezdušnim

postala samo kradljivica zraka.

Od Boga strepim i bojim se, grešna,

ali mi cvate ljubav i rajski mir.

Na žalost, nikome ne mogu dati

nikakva blaga, ni stiha utješna

dok svijet mi slavi moj smrtni pir,

sprovod će moj dosadom nazvati,

a tako je i pravo, sasvim u redu

jer ovaj je život na tronu završio.

Novi sam odjenula život, neprimjetan,

zaboravih siromaštvo svoje i bijedu;

svijet me je konačno ovaj ugušio.

Ovisnik sam teški i ni malo umjetan,

stvor sam, načinjen od nevidljivoga.

Jedan dio mene Bog je ostavio,

ali to je samo slika i ostatak gline.

Uze me Gospodin moga tijela živoga,

uze me k sebi; kao trsku me savio

da mognem proći gdje mi vječnost sine.

Zrno vjere i postojane nade

načini čudesa, ja sam osoba za druge.

Nisam to više ja nego stvor na uzdi.

Moj Bog mi moju smrt ukrade

da ne trpim više osude i poruge

već da bolje vidim tko je u nuždi,

ali jaka je, privlačna snaga

što snizi me dublje od ovoga tla

da hrlim tamo gdje sam težila.

I nije mi uzalud bila sva ljaga

jer postadoh bezbrižna,

jer sam poraze samo bilježila.

Dalje od zemlje se više ne može,

izgubih život da ga opet zadobijem;

časti me samo blizina anđela.

Hvala Ti, moj Spasitelju, Bože,

što više ne umirem nego pijem

nebeski život iznad svijeta uvela.

16.11.2015. 02:02