Križ Svetog Andrije

Jedan dan nakon što je Ivan Krstitelj obavijestio svoje učenike da je on preteča čovjeka koji je Sin Božji, spasitelj čovječanstva koji uskoro dolazi kao očekivani Mesija, dođe Isus krstiti se na rijeku.

“Evo ga, evo Jaganjca Božjega ( usporedi s Iv 1,33sl )”, reče Krstitelj, a Ivan i Andrija poletješe za Isusom, prateći Ga u stopu.

38 Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači: "Učitelju - gdje stanuješ?" 

Isus im odmah odgovori neka idu za Njim kako bi vidjeli gdje je i odakle je došao. Postadoše prvi apostoli Isusovi; Ivana posebno Isus uzljubi jer bijaše Ivan nadaren i odlučno vjeran, a Andrija postade odmah navjestitelj Isusov, vičući svome bratu Šimunu Petru: “Našli smo Mesiju!”.

Dok je Ivan bio izuzetno metaforički nadaren za Isusovo učenje i samu Njegovu pojavu te je imao privilegiju raznih viđenja koje je opisao u Otkrivenju, Andrija bijaše realan do krajnjih granica ( ali ne manje vjeran Kristu ). Njemu nije bio nikakav problem povikati Petru: “Evo našega Mesije” i dovesti brata pred Isusa koji je o Petru već znao tko je i što je.

Andrija se slavi kao svetac na dan kada se svijet odmiče od nadrealizma i kreće u mističnost Prvom nedjeljom Došašća. Velik je to pomak, a velik je i odmak od mjerenja prostora i vremena u svijetu. To je trenutak kada se vertikala i horizontala drastično pomiču za nekoliko stupnjeva pa tako običan znak križa “+” postaje znak “X” kojime je Bog simbolično pokazao čitavom svijetu gdje stanuje i kako Ga treba slijediti.

Kateheza pape Benedikta XVI. o Svetom Andriji 2006.godine

Policijski sat

Divlji svijet mi postavio deblo ispred vrata,

ne mogu ih otvoriti, krenuti sad bilo kamo.

Zarobljena moram čekati do novog obrata,

pritvorena tako gledam zvijezde, nebo samo.

Divlji svijet me je odvojio od svoje čarke

prije nego što sam sjetila se podići svoj glas.

Sada razlikujem nebo svjetla, zemlju varke,

razlikujem prodor zla i onaj kobni čas

kad se mene čeka da mi postane svejedno

kako živim, da li umirem sa svima ili sama;

da li za mene je istina to stanje bijedno,

hoću li zaboraviti sve što nije tama.

Divlji svijet me zarobio u policijskom satu

kao da ja nemam niti svjetla duše, niti stan;

kao da ne stanujem na svakom kućnom katu,

kao da ja niti danju nemam miran san.

Providnost me izvježbala nemrsom i postom,

a ovo što sada činim, to je milosrđe:

razgovaram sa silazećim i najdražim gostom

koji prolazi kroz vrijeme i kroz deblo tvrđe

pa ga molim, pa ga pitam što je sada najvažnije,

ne za mene samo nego za taj omeđeni živalj,

za sve one koji prosvjeduju gdje se svjetlo krije

i gdje čekaju da dođe svih kraljeva kralj.

Izmiri se sam sa sobom, to ti je prioritet;

odgovori sebi na sva vlastita si pitanja.

Ako uspiješ u tome, ti si jošte živi entitet,

kao kaplja vode izići ćeš iz tog divljeg stanja.

30.11.2015. 02:51

Zov dužnosti

Pričam ti satima u tišini noći,

niti jednu riječ ti nisam prozborila,

samo puštam srcu da ti odgovara.

Tvoja ljubav prelijeva se kao u slaboći

mlada ptica koja savila je krila,

a ja samo hvalim te zbog takva dara.

Bog se u tebe zaljubio i pati,

anđeli ti prosipaju milost iz visina

dok se moja duša ne može načuditi.

Ne zna kako da na to uzvrati,

ne zna što joj znači ta tvoja blizina,

možda strah ju da će ti nauditi.

Ljudi misle da još ništa ne znaš,

a ja vidim da za ljubav ti si velik znalac

jer privlačiš svu tišinu okoline;

sva si srca privukao da se predaš,

tko ti priđe, postaje priznavalac

koji pazi da mu se ta ljubav ne raspline.

Ti si odgovornost onom tko te želi,

ti si poziv koji čeka bar u srcu pomak,

ali srca pokraj tebe tek su protepala

dok ti učiš kako ljudsko srce se podijeli.

Kada progovoriš jasno, bit ćeš momak;

znat će da te majka svima njima predala.

Pusto tepanje se pretvara u krike,

vidim tvoje tijelo kako ga razapinju;

ljubav tvoja prepušta se, samo prašta.

Nečujno me zoveš da ne slušam urlike,

tepanje se moje odjednom rasplinu:

ja te slijedim da mi srce poslije ne ispašta.

27.11.2015. 06:59

Tajna Kuće kruha

           

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                             Noini nasljednici po trojici sinova (Šem, Ham, Jafet) koji su preživjeli Potop raseljavaju se po svijetu (semiti, to jest arapski, malteški, ugaritski, hebrejski, fenički, aramejski, sirijski,  sumerski, kanaanski, semitsko-hamitski, etiopski, kušitski, egipatski, berberski, sudanski, bantu, bušmanski narodi i plemena te Jafetovi indoevropski), koloniziraju jedni druge i svatko razvija svoju kulturu ( zanimljivo je da je bilo računanje vremena oduvijek različito, ali da su uoči Pashe 14. Nisana, godine tridesete, u petak po židovskom kalendaru, kada umire Isus na križu, svi kalendari svih naroda dočekivali isti dan: subotu. Upravo tridesete godine Pasha je pala u subotu, osmoga travnja, usp. Iv 19,31 s Mt 26,17).

Usred kolonizacija, migracija i ratova počela je nova povijesna godina. Kako se drugačije mjeri vrijeme u svijetu, tako svatko po sebi računa datum rođenja Isusova, odnosno početka neke nove ere. Po svijetu čitavome vlada mnoštvo bogova, događaju se osvajački antički pohodi, egipatski pad u rimsku provinciju, pljačkaški pohodi barbara, indijanski mayanski ratovi, kinesko-mongolski ratovi, a Feničani, koji su već otkrili Baltik, Ameriku i oplovili Afriku, otkrivaju da se na Južni pol ne može i zovu ga krajem svijeta. “Ledeni krajevi svijeta” okružuju toplu betlehemsku špilju, dušu svijeta, jedino svjetlo dobra, pravde i mira. No, nitko ne zna za nju, iako su pomorci i trgovci vrijedni, ratnici i osvajači su hrabri, mislioci i filozofi znaju za pojam platonske duše, ideje i nevidljivoga te se pitaju gdje je aristotelovski “prvi pokretač” svega svijeta i života.

Svijetom hara duboka noć i mrak. Mama Marija i tata Josip nalaze se pokraj svojega novorođenoga djetešca, ali znaju da nije njihov na onaj način na koji su sva druga djeca mamina i tatina. U Betlehemu, “kući kruha” (hebrejski: beyth=kuća  +  lehem=kruh) za čitav svijet koji zbog kruha ratuje, nalazi se betlehemska štalica koja svijetli u okolnom svjetskom mraku. Iznad nje se pojavljuje velika zvijezda Davidovog Izdanka po kojoj tri mudraca s istoka pronalaze judejskoga namjesnika nad narodom i pitaju ga gdje je to novorođenče, novi kralj da mu se poklone i narodni književnici i svi raspoloživi glavari svećenički potvrđuju da se ima roditi po riječima proroka “vođa” i “pastir” naroda.

Duša svijeta dočekuje svoje roditelje u nadi koja je ispunjena radošću, dočekuje i privlači veliku zvijezdu koja dovodi one mudrace da joj se predaju u ime oružja i ratova, u ime nastradalih i tjeskobnih i u ime svih bogova svih naroda. Svi se oni prigiblju nad bodljikavim jaslama svijeta i postaju bijeli, sveti i lica im svijetle jer gledaju u djetešce, ali duša je svijeta nevidljivi prvi pokretač svega i obrtač ljudi. Mir se spušta kao sveta rosa na Kuću kruha i širi se preko onih ledenih rubova pa svojom toplinom otapa besmisao ratovanja, čak i među bogovima. Duša svijeta ne može ući u te ratove, ali dopire do života ljudi neposredno, lako i jednostavno, kao prva ljudska osobina, kao nevidljiva misao, kao razum i zdravlje bilo kojega čovjeka, kao neka spontana riječ i prvi glas kroz malo djetinjega živog plača i jecaja čovjeka koji se rodio i našao u naručju majke jer ona već razgovara s njim, njihove dvije riječi, riječi dviju duša kao da su jedno. No, duša svijeta odabra sebi najfinije mjesto kruha i vina kako bi se dogodilo opet čudo, nepoznato povijesti: nakon utjelovljenja po Duhu Svetome, događa se tjelesno i materijalno rođenje od Djevice, a slava postade poslije vidljiva te preklopi rubove svijeta, dostižući do svoga jedinoga pravoga Tate i Majke koji poručuju nesretnim bogovima svemira: danas vam se u Kući kruha rađa Izdanak kojega svi tražite. “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi (Lk 2,14)!”.

I sve više svjetli još i danas u tami i tama Ga ne obuze. 24.11.2015. 10:55

Apokaliptika proroka Daniela

Evolucija bezbožnika vs. Danielova apokaliptika

Jedan od argumenata bezbožnika kojima opravdavaju svoju nevjeru u Jednoga Boga jest tvrdnja ili samo česta pomisao kako su kršćani neki zanesenjaci i ljudi koji nisu dosljedni već vjeruju samo zato jer im je vjera utjeha u strahu od smrti. Mnogi govore o besmrtnosti jer se, navodno, ne mogu pomiriti s time da će umrijeti, a ne mogu se ni pomiriti s mišlju da nikada neće biti niti slavni, niti bogati, niti sretni, niti zdravi i slično. Također je pripovijedanje o besmrtnosti čovjeka navodno dobra utjeha za one koji su nesretni u ovome svijetu ratova i teških nameta.

Za razliku od kršćana, ateisti se drže zrelima i hrabrima, a jedina im je utjeha u strahu od smrti govoriti kako to nitko ne zna i kako se besmrtnost niti ne može nikako realno dokazati pa je prema tome bolje boriti se za bolji život i blagostanje sada, na ovome svijetu, dok smo još živi.

I kako se bezbožnici bore za blagostanje? Kradu materijalna dobra od onih kojima “ta materijalna dobra ionako nisu neophodna”; ograničavaju slobodu onima “koji i tako tvrde da su slobodni u duhu”; nadvikuju sve one “koji i tako nemaju ništa novo za reći”; potkupljuju istomišljenike, bezbožnike da bi ih bilo što više ne bi li vjernici pali u iskušenje da prime mito; prijete blažim i oštrijim mjerama odbacivanja vjernika iz društva jer “oni nisu kompetentni, nisu tako razumni i hrabri, tako agresivni kao bezbožnici i njih je lako potlačiti”; nastoje svim silama uništavati vrijednosti na kojima počiva kultura i na kojima su nastali, a koje su donijeli upravo preteče vjernika koji bijahu također vjernici i tako redom.

Kako je tekla evolucija bezbožnika kroz prošla vremena? Homo sapiens, čovjek koji ima razum, razvio se od pračovjeka koji bijaše nalik gorilama, a ovi su se pak razvili od vodozemaca, to jest od riba. To nam pokazuje jednu odmotavajuću krivulju koja nas vodi ka tome da pomislimo kako iz jedne biti može nastati druga bit pa tako “čovjek koji misli” možda u budućnosti postane kompjuterski leteći subjekt. Jedino što je zajednička osobina svih tih biti je imperativ preživljavanja pod svaku cijenu, to jest opstanka u materijalnom svijetu, a ta je pretpostavka i teorija samo dokaz da se bezbožniku baš ne odlazi s ovoga materijalnog svijeta nego da želi pronaći lijek za besmrtnost, eliksir mladosti. Eto, toliko o razumnoj hrabrosti i borbi za blagostanje na ovome svijetu.

Kršćani danas čitaju o proroku Danijelu koji tumači kako snovi njegovoga vladara zapravo označavaju sliku budućnosti njegovoga kraljevstva:

Knjiga proroka Danijela, glava 2, redak 31-35

31 Ti si, o kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči.
32 Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi,
33 gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline.
34 Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi.
35 Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.

Knjiga proroka Danijela, glava 3, redak 57-61

»Ti, o kralju, kralju kraljeva, komu Bog nebeski dade kraljevstvo, silu moć i slavu – i u čije je ruke stavio, gdje god se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske i postavio te gospodarom nad svim time – ti si glava od zlata. Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa treće, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom. A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza, poput željeza koje sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit će i razbit sva ona kraljevstva. Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza, prema onome što si vidio, željezo izmiješano s glinom. Prsti stopala, dijelom željezo a dijelom glina: kraljevstvo će biti dijelom čvrsto a dijelom krhko. A što si vidio željezo izmiješano s glinom: oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom. U vrijeme ovih kraljeva Bog nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka – kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.«

Prva stuba

Presušuje dubok izvor mojih hvalospjeva

jer sam stigla k prvoj stubi Tvoga Hrama

i sad ne znam kako nekima uspijeva

uspeti se više, a meni to je drama:

sada, kad sam težnja, vjera čista,

iznova mi slijedi vraćanje na podnožje

s kojega sam krenula, a nisam ista;

veća sad je moja žeđ te vode Božje.

I klecam, i drhturim, i magla se podiže;

pred Tvojom sam svetošću, oblak oko mene.

A što ako želim Te promotriti još bliže,

ako moj početak sada tu je, misao me prene.

Ne vraćaj me opet u to beživotno ozračje,

mora biti neki bolji način koji nisam otkrila.

Znam da napredak je moj sve veće privlačje,

privuci me, osvijetli onaj izvor s kojega sam pila.

Stalni sam Ti hodočasnik, post i žeđ me vode

prema otvorenim hramskim vratima.

Iz moga se srca već i drugi zazivi porode,

sastavljam ih neprekidno danima i satima.

Poklekujem i klečim, uspravnih ramena

iako se već odavno sva pred svijetom krivim;

klečim uzdignuta čela, željna Tvoga znamena,

dlanovi mi otvoreni zrače pomazanjem živim.

Ljubav Tvoja vjerna može se izprositi,

ali moram prije pripraviti sve udove svoje

da to izobilje mognem primiti i nositi.

I srce mi i stope hrabro na toj stubi stoje.

23.11.2015. 10:17

Kultura smrti

Rasna diskriminacija = metode neravnopravnosti prema pripadnicima druge rase ( povijesno primjerice u Južnoj Africi )

Rasni zakoni = povijesno diskriminirajući zakoni ( uglavnom prema Židovima, odnosno “nearijevcima” ) doneseni u Njemačkoj, NDH i nekim drugim zemljama koje su 1939-1945. bile pod vlašću ili u savezništvu s njemačkim Trećim Reichom

Diskriminacija = ( latinski: discriminatio = dicriminare: razdijeliti, odjeljivati, lučiti ) postupak kojim se unaprijed ograničuju ili onemogućuju prava građanina, grupa ili naroda; obespravljivanje (rasna, vjerska, nacionalna)

Anoniman = ( latinski: an = bez + grčki: onyma = ime ) = bezimen

Konkurencija = suparništvo na nekom polju, da se postigne bolji rezultat

Država = organizacija s različitim oblicima vladavine

Vladati = upravljati organizacijom, imati vlast, ali latinski: valere = vrijediti

Demokracija = vladavina slobodnih građana, društvena jednakost, vladavina slobode i ravnopravnosti

Ares = grčki bog rata,

Areopag =  vrhovni sud u staroj Ateni, brežuljak zapadno od Akropole posvećen grčkom bogu rata, sinu Zeusa i Here, predstavlja surovu snagu i ratobornost

Barbar, barbarin = grčki:barbaros = koji nije Grk, koji je stranac

Antika = razdoblje od osmog stoljeća prije Krista do petog stoljeća poslije Krista, kultura grčko-rimska i svih koji su pod njezinim utjecajem, davnina, davno prošlo vrijeme, zastarjeli pogledi

Mezopotamija = mjesto nastanka najstarijih civilizacija, na području Iraka, Isusova zemaljska pradomovina od Abrahama koji je živio oko dvijetisućite godine prije Krista

Fenicija = područje uz obalu Sirije i Libanona, naseljeno od tritisućite godine prije Krista i Feničani su imali alfabetsko pismo, izvor iz kojeg je nastao grčki alfabet, latinica i mnoga druga pisma.

Nekada je bilo normalno vladati po načelu “čija regija-njegova religija”.

U prahistorijskoj predinformatičkoj eri točno se je znalo tko je tko.

U televizijskoj eri točno se je znalo da se pakao zove Bliski Istok ( u koji se, uzgred budi rečeno, računala i Eseferjot ).

Danas u ovome Ujedinjenom Kulturnom Svijetu plemena otvaraju svoje profile po uhodanom sistemu “tko je jači, taj kvači”. Oni koji su anonimni hakeri, nalik su mnogobošcima iz izgubljenog antičkog doba koji su načinili čak i spomenik “Nepoznatom bogu”.

Kad se kultura rađala u Mezopotamiji ili, primjerice, u Feničana, ovaj čitav bijeli svijet bijahu osvajačka barbarska plemena.

I što smo postigli posljednjih pet tisuća godina? Slomili svakoga tko je bio kulturan, naučili nikoga niti “ratovati humano” nismo, a ponudili smo moderno oružje. Nastupati pred kamerama nisu znali sve do nedavno. Poslali su poruku čitavome svijetu, i trgovačkim centrima, i liberalizmu i prokletimkamerama i prokletojteleviziji koja ih je snimala izgladnjele i opremljene oružjem.

Svoje prave slike nisu pokazali, nisu pokazali svijetu sve ono dobro što imaju jer ovaj svijet sve ono kulturno dobro koje ima nije pokazao njima. Sada više nemamo kulturnih dobara niti oni, niti mi, niti vi.

Naša kulturna dobra su kultura smrti. Naša kulturna dobra provociraju dobre, stare duše koje se sjećaju vjerskih zapovijedi, moralnih uputa i uče na starinski način o svijetu: imaju postepeno i stupnjevito obrazovanje i nisu stigli do Jupitera i Crne rupe.

Stupnjevitost = sa stupnja na stupanj

Postepeno = polagano, umjereno brzo, postupno, stup po stup, stupac po stupac

Brzoplet = koji radi na brzinu, nepromišljen

Prije su postojali narodi, a sada postoje države i unije, savezi i alijanse, ali samo radi što barbarskijega osvajanja tuđega. Kao da ne znamo živjeti samo s onim što nam je Bog dao, a samo to nam pripada.

Koliko puta su narodi apelirali na velike sile da se spriječe glad i ratovi, da se pripazi na zagađenja naše Zemlje dok one sada sve nas žele umiješati u njihove osvajačke pohode.

Ništa novo; ništa, ništa novo.

Čija religija, njegova regija. Obrnuli smo klasičnom nelogičnošću stara pravila naopačke.

Kad je došao Krist u tijelu, nazvali su Uskrsloga Logosom.

LOG, LOGOS = kao prvi dio riječi znači govor, mišljenje, pojam, smisao, razum; koji se odnosi na riječ ( grčki: logo, logos: riječ

Logika = proučava oblike, zakonitosti i uvjete razložnih misli i opće metode spoznaje istine

Logistika = u starogrčkoj matematici umijeće praktičnog računanja

Logos = jedan od osnovnih pojmova grčke, a zatim i drugih filozofija uma, riječi, istine, zakona svijeta, Boga, Sina Božjeg

Isus je Riječ koja djeluje.

Acta = latinski: djela

Akt = latinski: actus, agere = činiti

Isus je osoba razgovora, prisbodoba i navještanja te Djelo obraćenja na pravi misaoni put.

DijaLOG = razgovor između dviju osoba

Gdje su dvojica ili trojica u Njegovo ime, i On je među njima. On je Smisao bilo kojeg dijaloga, političkog, vjerskog, praktičnog. To je religija, Isusova religija, a Isusova regija je kraljevstvo nebesko, civilizacija ljubavi iz koje proizlazi pravednost i to je istina. 22.11.2015. 18:59

Idem tamo gdje si Ti

Neka otajstva kraljevstva Božjega

Blagujem Te, Isuse, po Duhu Svetomu, Bogu i u mojemu tijelu i mojem duhu stvara se nova osoba koja postaje dionikom živoga Presvetoga Trojstva, to jest života Oca našega, Stvoritelja svega; života Sina Božjega, Spasitelja duše i tijela moga; života Duha Božjega koji je svet i poziva i mene kao Životvorac vječnosti na život u svetosti, u pristup općinstvu svetih stvorenja, rođenih iz vode i istog toga Duha Svetoga.

Kako ja da budem sveta kad sam prošla kroz sedam zala, preživljavala u zlu sebičnosti, u zlu oholosti, u zlu požude očiju, u zlu pohlepe srca, u zlu ogovaranja, u zlu lijenosti, u zlu zlobe i zavisti, u zlu ljubomore, u zlu pretjerivanja i neumjerenosti te postala pokvarena valjda do srži svojega bića?

Blagujem Te i sa mnom se događa krštenje, prolaz opetovani, rekapitulacija mojih zala. Sve ih vidim jasno, bistro mi je da nisam prije primijetila koliko sam zla, misleći da sve dobro činim i sve najbolje mislim, da sam pravedna, da sam zakinuta za nagradu, da se smijem i lukavo i neprimjetno za sve osvetiti svima i svakome. Vidim da sam preživljavala u noćnoj mori kroz koju sam prolazila više od trideset godina, to je jedanaest tisuća noći ili, točnije, osamdeset i sedam tisuća i šest stotina sati. Prolazim kroz te mučne sate i minute još jedamput i za taj prolaz i ponovno proživljavanje zla potrebna mi je samo jedna sekunda: sve vidim pred Tobom, vidim sebe, nedostojna pozvati Te, zazvati Te, a još manje dostojna primiti te u svoje grešno tijelo. Sigurno Ti je muka od mene.

Tada mi govoriš. Ljubav ne poznaje moje mučne trenutke i ne spoznaje moje grešno tijelo s nerazvijenim duhovnim životom u kojemu se naglo budi uspavana savjest. Ljubav mi pomaže da se prestanem mučiti samooptuživanjima. Ljubav je pod mojim krovom da me provede kroz taj osjećaj i tu spoznaju blagovanja Krista koji je Riječ Boga živoga. Trese me, budi me iz letargije, podiže me iz nekoga medvjeđega zimskoga sna dok ja samo krajičkom svijesti naslućujem da mi netko nešto želi reći, nešto kao: ’Diši, samo diši; udahni, ispruži ruke, otvori dlanove, opusti srčani mišić, prestani se osuđivati, progledaj i slušaj, samo slušaj: prolaziš kroz bistru vodu koja te kupa i pere jer si sva uronjena u svoje grešno tijelo, a sada samo uranjaj u tu vodu i operi se u njoj’. Riječ Božja mi dopire do mozga koji je sav  zasićen ljudskim riječima, mnoštvom jako pametnih ljudskih riječi. U Duhu Svetom  čujem da su mi oprošteni grijesi i da sada idem i ne griješim više.

I kao što ja dolazim pred Boga i ulazim u otajstveni Božji život vječnosti, tako i Bog ulazi pod moj krov, nalazi si dovoljno mjesta da se kod mene nastani. Od Njegove širine i visine postajem svojim tijelom tanka i pognuta, i dušom skrušena, duhom poučljiva. Moje tijelo je naglo ostarjelo i suši se; moj duševni život tek se rađa jer duša bijaše sva izmrcvarena, preplavljen jadom i kajanjem, a moj duh gleda gdje će se osloniti na neku čvrstu točku jer se našao u zrakopraznom prostoru. Čvrsta točka je Zakon Kristov, duša se smiruje, a tijelom postajem kršćanka-znak da je pod mojim krovom sam Isus, postajem znak za zemlju, znak za ljude, znak za svijet. Preda mnom svijetli bijeli križ, Križ Kristov.

Nigdje ne pripadam, a u svemu postojim. Hranim se Svetim pismom, zahvaljujem i progovaram svoje zahvale. Postajem moliteljica. Postajem ovisnica.

Umire ono grešno tijelo, umire na žalost ovoga svijeta čije opsjedanje je sve suptilnije. No, ja vidim jer sam malo progledala i jer se predajem Bogu svome; vidim Njegovim očima, slušam Njegovim sluhom; mislim Njegovim srcem; govorim Njegove riječi; hodim Njegovim putevima. Već odavno sam ozdravila, dobila uslišanja, otjerala đavla iz sebe, ali kušnje postaju izazov kojemu ne mogu odoljeti. Radujem se jer su te suptilne kušnje samo siguran znak da se nalazim na dobrom putu u svetost, u zajedništvo svetih.

Krist Kralj u povijesti svijeta

Hrvatska riječ “kralj”, praslavenski: ‘korlja’ dolazi nam od imena franačkoga vladara Karla Velikoga s kojim su Slaveni prvi došli u dodir. Ta riječ označava najviši nasljedni naslov vladara i vlastodršca.

Na starom se Istoku ustanova kraljevstva uvijek prisno vezuje uz mitski pojam kraljevskog dostojanstva bogova. Kraljevstvo je sveta ustanova koja pripada području božanskoga. Kralj je posrednik između bogova i ljudi koji mora osigurati pravdu, pobjedu i mir; rodnost zemlje, plodnost ljudi i životinja.

U Rimu su, naopačke, vladari proglašavani bogovima.

Od takve pozadine odskače biblijska objava u svoj svojoj izvornosti: s ove strane kraljevsko se dostojanstvo od samog početka izdvaja kao vremenita ustanova, a s druge strane Kristovo je kraljevstvo dostojanstvo drugačijeg reda od kraljevstva koje spada u svijet politike.

Isus se ne protivi vladavini četverovlasnika Heroda, koji u Isusu ipak vidi suparnika, a ni vladavini rimskog cara, kojemu se mora plaćati porez: Isusovo je poslanje drugačijeg reda. Isus se ne protivi kad Ga Natanael naziva kraljem ( Iv 1, 49 ). No, kad Ga nakon umnažanja kruhova mnoštvo želi učiniti kraljem, On se sklanja ( Iv 6,15 ). U Jeruzalemu ipak pristaje na javnu manifestaciju, nastupa skromno, dopušta da Ga zovu kraljem i kliču Mu dok nastupa u grad u koji ulazi jašući na magarcu ( usporedi: rimski car Kaligula predstavlja svojega konja senatorom ). Upravo taj uspjeh Isusov među svim narodima, koji su okupljeni toga časa na centralnom mjestu svega naseljena svijeta, određeni je čas i događaj Muke usred koje Isus progovara podrobnije o svome kraljevstvu, ono je duhovne prirode, ali ne manje realno od bilo kojega zemaljskoga kraljevstva, ono raste kao zrno gorušice ili kao kvasac.

Uskrsli je Isus Krist ušao u svoje kraljevstvo, ali On mora najprije  dati da Njegovi svjedoci shvate narav toga kraljevstva koje se uspostavlja navješćivanjem Kristova Evanđelja ( Dj 1,8 ): propovijeda se kao kralj pravde, kralj svećenik, Njegovo je kraljevstvo drugačije, čak suprotno od kraljevstava ovoga svijeta i Njega u tom svijetu ne predstavlja nikakva ljudska monarhija na koju bi Isus prenio svoje ovlasti jer Njegovo kraljevstvo nikako ne ugrožava vlast zemaljskih kraljeva. Kršćani postaju Njegovim podanicima kad ih Bog ‘istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje ( Kol 1,13 )’. Vlastodršcima poganima dana je vlast od Boga, ali se duhovna vlast nikada ne suprotstavlja poganskom vladanju, štoviše, duhovno kraljevstvo je vinograd u kojemu Isus, Kralj daje svojim radnicima ono što Mu se svidi dati ( Mt 20, 1-16 ), odnosno duhovno kraljevstvo aktivno je u ovome svijetu kao što je realan i aktivan bio sam povijesni Isus.

Kraljevstvo Božje je pozvano da raste, a taj rast podrazumijeva da vjernici kršćani moraju računati s vremenom. Vremena su se ispunila, ali sada je još navala na kraljevstvo nebesko ( Mt 11,12 ) do Paruzije kada će se ispuniti Pasha ( Lk 22,14sl ) i kada dođe do konačne gozbe ( Lk 22,17sl) , Kristovo kraljevstvo u svoj punini. U toj spoznaji nalazi se i neopisivo i neizmjerno dostojanstvo Krista, Kralja svega stvorenja. ( Hrvatski enciklopedijski rječnik, Rječnik biblijske teologije ) 22.11.2015. 08:53

“Tada uze kalež, zahvali i reče: ‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje!’ ( Lk 22,17-18 )”.

Između dvije godine

Između početka i završetka godine imamo četiri godišnja doba, nekoliko slobodnih dana i jedan godišnji odmor.

Između završetka godine i početka iduće godine imamo razdoblje iščekivanja, doček i povratak u slavnu kolotečinu.

Sama moliteljska godina čitava je u znaku Uskrsa, ali je također razdoblje između dvije godine trenutak koji traje četrdeset zemaljskih dana. Kako bi to bilo da Doček Nove godine potraje dulje od dvije noći? Kako bi to bilo da čitave iduće godine opet nešto slavimo?

Izražaj “slava” znači nam obično nečiju popularnost, a “slaviti” nam često znači dobro jesti, piti i zabavljati se.

U moliteljskom životu slava se može odati samo Bogu i u svim slavljima slavi se samo Gospodin Bog.

Slava često označava koliko je netko ‘težak’, koliko je bogat, koliki ima rejting, koliko je lijep i sjajan i na kojem je društvenom položaju.

Krist Kralj nosi na sebi veliku težinu, sramotu križa; On je siromah koji ne živi od svojih ideja i od svojega rada; uglavnom svi planiraju kako će Ga ubiti; toliko je odbojan da Ga na križu ne može nitko gledati; ako tko kaže da je Kristov, izgleda kao zanesenjak i idealist; svi ‘slavni’ ljudi o Njemu su rekli svoje dojmove iako o Kristu nitko nije kompetentan govoriti, nitko Ga ne može definirati jer On je sam jedini slavan, prezire svjetovnu čast i Bog je koji je definirao svijet.

Svijest Kristovog molitelja o Kristovoj slavi pretvara se u dostojanstvo i čast samoga molitelja Kristovog. Vjernost Kristu, Gospodinu budi tu čast i Božja je zapovijed najveća slava molitelja. Zato je proglašavanje svjetovne slave bilo kojega čovjeka već pad molitelja u idolopoklonstvo, a pridavanje važnosti i slave bilo kakvoj stvari ili pojmu jest bogohuljenje, praznovjerje i pakleno djelo.

Ipak, u jedinoga Slavnoga na visini može se vjerovati, može se o Njemu govoriti, može se s Njime i razgovarati. Štoviše, tko razgovara s Kristom Kraljem, ne pada samo tako u grijeh ili u pogrešne predodžbe o životu i svijetu već ulazi u tajanstveno zajedništvo kojemu vrijedi posvetiti više od dvije noći, više od godine dana, čitav život.

“Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene Mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te ‘otada sjedi s desna’ Božjeg prijestolja!”

(Poslanica Hebrejima, glava 12, redak 2)

Marija pred Pilatom

“Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta”, reče Isus Pilatu dok su Ivan i Isusovi sljedbenici, zajedno s Marijinim uzdrhtalim srcem, pratili suđenje. Marija sve je slušala, pospremala u srce i iščekivala od svoga srca porođenje Isusove riječi, zaključak i rezultat svih Isusovih izjava koje je u srcu sakupljala.

Pilat Ga upita kakv je On to siromašni i ugnjeteni kralj jer bijaše ogrnut plaštem kojime Mu knez Herod ovoga svijeta ogrnu uspravna ramena. Pilat, veliki vojskovođa i glavni upravitelj, vidi karikaturu nekog zanesenjaka, a Marijino srce kliče: “Da, On je moj Kralj, ja najbolje znam da nije od ovoga svijeta i da se rodio među nama po volji Gospodina, Boga Svevladara.” Da, rodila je Onoga koji nije od ovoga svijeta, ni od želje muževljeve, ni od volje tjelesne, ni od krvi.

Marija, pripadnica prastarog židovskog izabranog Božjeg naroda, puna spoznaja o zakonima koje taj narod slijedi i puna spoznaja o prorocima i njihovim navještajima Mesije, Kralja jedinoga neba i zemlje; Marija koju najveći prorok naroda pozdravi dok još u Elizabetinoj utrobi bijaše; Marija, koja sve zna i drhtavim srcem moli Oca našega na nebesima da Njegovo kraljevstvo dođe i volja Njegova, ma kakva bila i ma kako izgledala, da sada hitno i odmah dođe, što prije jer bi srce njezino moglo puknuti od boli dok promatra suđenje svome vlastitome Sinu i već ona sakuplja svoju molitvenu duhovnu snagu koja bijaše oduvijek velika jer Marija je bila puna Duha Svetoga, puna milosti i darova Božjih. U Duhu Svetom gleda Sina svojega naroda iz kojega je potekla kako šuti pred svijetom.

“Neće Ga razumijeti”, spoznade: “Neća razumijeti jer je oruđe u rukama njezina Sina, jer je razlog i povod koji je potreban i neophodan u povijesti spasenja svih ljudi koje Gospodar, Bog nad vojskama evo, sada pripravlja po Sinu svome”. Marija spozna u svom srcu, usred silnih molitvi, da kraljevstvo Božje dolazi.

Isus progovori: “ Rođen sam da svjedočim za istinu”.

“Tako je”, zaigralo je Marijino srce: “Kraljevstvo koje nije odavde je jedina istina za ovaj svijet, za Pilata i upravitelje koji stvaraju svoja mala smiješna ratoborna i osvajačka kraljevstva”.

Suđenje nije pravedno, Pilatova riječ nema autoriteta, a Isus, koji nosi sav autoritet svijeta, naviješta mirno svoje kraljevstvo iako će presuda čitavoga naroda Božjega prevagnuti: “Mi ne smijemo ubiti, trebamo saveznike i ubojice kojima nalažemo da se Isus ubije”.

Marija pokleknu i pade od te spoznaje: narod iz kojega je potekla i koji je očekivao svoga kralja, vapio Bogu da mu pošalje Mesiju, sada odbija sve što je vjekovima iskao, poništava sam sebe, svjedoči sam sebe kao glavni svjedok optužbe koju je pripisao Bogu.

A Branitelj, Duh Sveti napuni Mariju nadahnućem: da, past će osuda, ubojice će poslušno izvršiti sramotan čin, a Bog već otpisuje svoj izabrani narod za dulje vrijeme. Marija plače, boli je ono što predosjeća da se može dogoditi. Mač joj presječe dušu, ali u Duhu Svetom zna da kraljevstvo Isusovo dolazi, makar se tako grubo porađa u ovome grubom svijetu. Marija zna i plače, ali i okreće se Ivanu i apostolima, stadu malom i moli. Moli da Bog pošalje svima njezinu snagu i znanje, Duha Svetoga.

Marija u srcu već je u kraljevstvu Isusovom, oko nje mnoštvo sljedbenika Kristovih: mučenici, siromasi, žene. Isus će poslati Duha svoga, nastat će Saziv, za sve ljude otvoren, nastat će nova zemlja i novo nebo, Crkva Kristova koja neće biti od ovoga svijeta i koja će jedina svjedočiti za istinu i bit će napunjena Duhom Svetim, nerazumljiva državnicima i građanima koji će tražiti i plaćati ubojice svoje u nastojanjima da unište zemaljskim oružjem ono što se ne može ubiti, vječno kraljevstvo Isusovo, kraljevstvo u kojemu je Bog uslišio Marijine molitve i uskrsnuo našega Kralja kao jedinoga Pravednika. 21.11.2015. 05:59

Dijete nije Most koji se ruši

Antikrist ne može stvoriti čovjeka. Ako se čovjek ne rodi od svojih roditelja, mame i tate, ne može niti stići Bogu koji ga čeka u nepreglednim rajskim predjelima, čeka mnoštvo ljudi, žena i djece jer je raj beskonačno velik. Izobilje u svemu znak je i dokaz postojanja Boga i Njegovih uslišanja.

Antikrist ne može stvoriti ništa, on je kao rupa koja privlači svijet i ljude u ništavilo. No, Krist, Pobjednik njegov izvući će i iz te rupe sve svoje buduće stanovnike raja.

Antikrist ne zna daje duša čovjeka podložna Bogu koji je stvori i načini je takvom kakva je, načini je za sebe i na svoj način kojemu se Antikrist protivi i koji je za Antikrista, Rušitelja nedokučiv.

Antikrist ne zna kako se Krist utjelovi u svakoj duši jer je Bog i njega sličnim načinio, još prije nego što se taj pali anđeo pobunio protiv Boga i postao ljubomoran jer čovjek je ljepši i bolji od njega samoga koji misli da je sam neki bog i koji bi htio samog Boga privući u svoju rupu beznađa.

Antikrist ne zna da je Bog Svevladar koji poznaje i visine i širine, dubine i razne rupe i da je Sin Božji u toj njegovoj rupi, rupi uništenja, truleži i ništavila već bio te uzdigao mrtve ljude, pravednike svoje na svjetlo rajskoga sunčanog dana.

Antikrist misli da je lako uništavati, ali on sam ne zna ništa stvoriti. I dok Krist sve čini novo i neprekidno rađa Božju djecu, ovaj Rušitelj samo slijepo napada kako bi uništio ljudski rod, čovjeka koji je slika i prilika samoga Boga.

Nema dogovora između Boga i đavla, nema kompromisa, nema nagodbe. Svijet ovaj stvorenje je Božje, Dom Gospodnji u kojemu se moli Boga, Dom u kojemu Bog svakoga ljubi i sa svakim razgovara.

Antikrist ipak pokušava načiniti nagodbu s ovim svijetom i na vratima svoje rupe postavio je reklamne štandove na kojima poziva ljude na toleranciju i dogovor o budućnosti svijeta, hoće trgovati, a ništa nema za ponuditi. Njegova ponuda je iluzorno uređenje čovječanstva bez djece jer je tako ekonomičnije, tako će svi ljudi moći živjeti u blagostanju. Ako ljudi abortiraju svoju djecu, ako poremete djeci želju za rađanjem nove djece, ako kloniraju ljude prema potrebi, ako ljudi sami odaberu i dizajniraju svoje klonirane druge ljude, to će biti top ponuda na sotoninom štandu. Za uzvrat čovjek mora zaboraviti tko je, što je, odakle dolazi, kamo ide, što zapravo želi i koji je uopće smisao njegova postojanja; čovjek mora zanemariti činjenicu da je neotuđivo Božje dijete koje đavao upravo napada pod izgovorom da želi stvoriti most između Boga i zla paklenoga.

Ljudi prilaze štandu i počinju prihvaćati takvu “humanu i razumnu” ponudu. Ljudi ne vjeruju da Bog nad njima plače i da će svi oni jednom doći Bogu na istinu.

Sada dolazi Krist, Gospodin, upada doslovno među đavolje štandove i ruši ih sve u jednom zamahu, rastjeruje ljude koji su tamo trgovali jer đavao je nestao u vidu magle.

“Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku ( Mt 21, 12-13 )!”.

Antikrist se povlači do iduće prilike. Iduća prilika je kloniranje djece. Tko od svoga djeteta načini samo stvorenje koje ne rađa nego traži raznospolne i istospolne veze radi upražnjavanja prirodnih poriva, načinit će dijete-most koje spaja đavla  s ljudima i predstavlja nagodbu s paklenim vođom propasti, truleži i uništenja.

Umjesto kloniranja i bludnoga života, treba imati hrabrosti roditi djecu u Domu Gospodnjemu, a to je ovaj naš svijet, i treba imati hrabrosti ljubiti svoje dijete, pokazati mu stvaralaštvo i blagostanje Božje ljubavi.

Djeca naša nisu kompromis, djeca naša nisu most između našega roditeljstva i đavla i nisu nagodba sa sotonom, djeca naša su plodovi ljubavi Boga koji načini na sliku svoju svako stvoreno dijete na ovome svijetu, u svome Domu za razgovor s djecom i za molitvu.20.11.2015.  09:46

I Bog je plakao

Tvoja suza budi moje osjećaje,

Tvoja ljubav mene podiže i ruši;

samilost mi Tvoja krila daje

u životu mome, to jest mojoj duši.

Kad si zaplakao nad mojim tegobama,

shvatila sam da me Tvoja suza spašava.

To su osjećaji Boga kojeg teško slama

sva nepažnja, grijeh se moj razglašava

kao uzrok mome svakodnevnom padu.

Grijesi moje braće sastaju se s mojima

i to nas rastavlja, ponižava Tvoju nadu,

Tvoju ljubav što Ti se iz oka otima.

Ti plačeš, sve Te duboko i nježno dira

jer ugledao si uništenje svoga grada,

jer Ti gledaš razorenje vjetropira,

razorenje svoje ljubavi i rada.

Nisam znala da postoji kamen na kamenu,

brat moj i ja morali smo graditi,

ljubiti se, a ne plakati na ramenu

razarača koji mora nam se gaditi.

Volim gledati tu Tvoju ljudsku suzu;

Ti zaplaka, gotov da se smiluješ,

ali znaš da skinuo si svaku moju uzu,

vratio mi život kojim obiluješ.

Samo ja to ne znam, niti braća moja,

da si pripravio novi grad za nas,

da je milosrđe Tvoje veliko bez broja,

da je Tvoja nježna suza naš jedini spas.

20.11.2015.  03:26

Bog je Otac milosrdni

Pojam “religija” podrazumijeva štovanje Nadnaravnog bića, Uma koji održava svijet, Jednoga Boga. Ako štujemo ili klanjamo se bilo kome ili bilo čemu drugome, tada se pojam “religija” upotrebljava u najširem smislu i svatko ju može tumačiti po svome. No, kada kažemo da je netko religiozan, time označavamo onoga koji štuje Jednoga Boga.

Praljudi nisu bili religiozni. Oni su se strašili prirodnih pojava, a to nije štovanje nego strah, suprotan religioznosti.

Štovanje Jednoga Boga razvija se od Njegove Objave sebe samoga čovjeku. Kada su Ga ljudi počeli štovati, nastao je pojam “religija” koji je potom dobivao sve općenitije značenje.

Vjera je također širok pojam, ali je osobna stvar koja ne isključuje nikoga. Štoviše, religija kao ispovijest povjerenja i vjere u Boga nužno ima zajednicu ljudi u kojoj se očituje pred Bogom ili inače nije religija, ni vjera, ni vjeroispovijest. Normalno je da se Jedan Bog svih ljudi očituje u zajednici. Ljudi dijele znanstvena postignuća, zajedno djeluju i rade, umjetnošću obogaćuju društveni život i zajednički štuju svoga Jedinoga Boga.

Religija je stvar svih ljudi iako je i osobna stvar dok politika i ekonomija izgledaju više kao privatna stvar: svatko vodi svoj kućni budžet i svoju vlastitu politiku. One se ne tiču mnogih ljudi koji nisu na vlasti iako unose razdore među ljude umjesto da ih okupljaju.

Religija tumači da je uzrok razdora sotona, djelitelj, đavao koji pripisuje ljudima državu kako bi politika mogla postati svakome zajednička stvar, borba za opće dobro, zapravo borba protiv razdora i ratova u svijetu, a država se služi i ekonomijom.

Religija ima pojam “grijeh ( udaljavanje od Boga )” koji označava uzrok razdora i ratova te pojam “mir ( vraćanje Bogu )” kao rješenje svega i postizanje mira na zemlji.

Različite religije i “religije” postoje u svijetu. Iskonske su one Jednobožačke: islam, židovstvo, kršćanstvo. One jedine mogu pomoći u suzbijanju grijeha ljudi jer imaju pomoć samoga Stvoritelja svega, Jednoga Boga.

Politika i religija ne služe za vladanje ljudima. Dogovori o pravilima među ljudima su samo bezbožnički pokušaji ljudi i nikada ne uspijevaju. Ipak, svi ljudi su religiozni, neki za svaki slučaj i zbog nečiste savjesti ili straha. Vjera liječi strah jer se Jedan Bog objavio kao Osoba koja je sva za čovjeka jer ga ljubi. Samo zbog toga što postoje vjernici na ovome svijetu koji se pouzdaju u Jednoga Boga, svijetom može zavladati mir među ljudima jer Bog je Otac milosrdan. 19.11.2015. 06:29

Uspomena

Ne prezam od molitve i praštanja;

zanimljiva sam, tko zna zašto,

možda nešto moje cilj je maštanja,

odijelo možda previše kičasto;

možda sam presmiješna i nametljiva,

ne znam čime, duh mi ide kamo hoće;

znam da nisam ni susretljiva,

niti nosim velike kakvoće.

Ipak, toliko sam važna da svak koji prođe

mene okupira i oduzima mi.

Mora biti da mi nikad na pamet ne dođe

da mi dušu bilo što primami.

Treba meni umirati i stagnirati,

moram poći šapatom i tragovima

kamo zovu mene vrijednosti rangirati,

označiti što vrijedi tagovima

ili možda izdisajima i krikovima

kao što se povijest vrijedna označava,

kao što se srce mjeri dobrim likovima

kojih mnoštvo ima usred ovih račava

gdje me Providnost postavi biti moliteljicom.

Što je tako primamljivo u svemu tome,

neću znati ako se ne predstavim izvršiteljicom

divnih obećanja što se žrtvom lome.

Ne znam kako bih se predstavila,

ja sam onaj dio čovjeka koji izlazi iz ratova,

zemlja koja mnoge je prestravila,

narod koji peca ribu, lovi slavu bez atova

i bez dežurnih vikača i oglašivača;

ja sam javni bubanj od daske i lima,

ja sam samo jedan od proglašivača,

ja sam proglas mira nastradalima

što mi leže ispod poda i kreveta.

Ja sam onaj vapaj koji Bogu para uši,

plesačica zastarjela menueta;

možda sva sam samo bol što guši.

18.11.2015. 18:22

Žrtva za drugoga - jedina pobjeda

Gleda li čovjek neprekidno u sva zla na ovome svijetu, sigurno će doći do zaključka kako njegov život nema smisla jer niti jedan čovjek sam pred sobom nije zao i nije mu prirodno velika i stalna zla promatrati. Niti jedan čovjek nije niti toliko umišljen da misli da je najbolji čovjek na svijetu. Svaki čovjek ima u sebi realan pogled na sebe samoga. Ne može vjerovati niti lijepim iluzijama, ali ne može vjerovati niti u neprekidno zlo koje rađa nova i nova zla.

Ako se čovjeku dogodi osobno zlo, i tada se suočava s njime realno, a ako je bogobojazan, tada se još lakše suočava s besmislicama zla i sa zlim i besmislenim idejama te vidi na sebi samome kako je besmisleno ubijati ljude čak i kada su učinili nešto strašno, a naročito tada kada su nevini.

Biti svoj znači uvjeriti se da je tako dobro živjeti, iz svojih uvjerenja, vjerskih, domoljubnih, idealističkih. Ne može se u ime mira i dobrote činiti zlo. Ne može se optuživati nekoga zato što živi po svojim uvjerenjima, a pri tome ne šteti okolini i ne ranjava nikoga, niti ubija. Ne može se ubijati pod parolama slobode i brige za opće dobro jer je to besmislica. Ako netko ubija, neka prizna da je ubojica. Ako, pak, ubijanje drži manjim zlom i rješenjem svjetskih problema i problema zla u svijetu, osjeća svu besmislicu takvoga načina gledanja i života, uglavnom svjesno, ali često i s jako malo svijesti. Parole koje govore da se ubija zbog mira i zaštite nemoćnoga naroda samo služe ubojicama da si bespomoćno uguše glas savjesti.

Svaki čovjek ima savjest koja najčešće nije tako pogrešno formirana da bi došla do besmislenih zakljkučaka. No, ako se neprekidno gleda u zlo, dolazi se do zaključka da život ne vrijedi i nema smisla.

Za onoga koji živi po svojim realnim uvjerenjima, život njegov uvijek ima smisla, svaki trenutak njegova života ima smisla, a čak i u nasilnoj vlastitoj smrti takav čovjek vidi smisao jer zašto bi promijenio svoja uvjerenja po kojima je živio čitav svoj život. Ubojica traži često od mnogih ljudi da promijene svoja uvjerenja ili će umrijeti. No, čak i kada netko izgubi svoja uvjerenja, ubojica ga ipak ubije. Tražiti od čovjeka da promijeni svoja uvjerenja jest nemoguće i to je ono što nema smisla i to je čin koji ubija ( Druga knjiga o Makabejcima 7, 1-30 ) .

Onaj koji promatra neprekidno zla ovoga svijeta, ne vjeruje da čovjek do njega ima dobre namjere i ako mu taj čovjek povjeri nešto, ovaj koji ne vidi smisao svoga života jer promatra zla ovoga svijeta ne može djelovati razumno i prestaje stvarati bilo što pametno u životu ( Evanđelje po Mateju 25, 14-30 ).

Ubijanje je, dakle, moguće provesti vrlo sofisticirano i istančano, ubojica je onaj koji prisiljava čovjeka na nešto što nema smisla.

Prvi i krajnji Smisao je Gospodin Bog, Stvoritelj svega. Čovjek koji gleda u Boga, uvijek vidi smisao svojih uvjerenja, života i stvaranja. Ubojica to ne vidi, on je zarobljenik svojih besmislenih čina koje sam pred sobom ne može opravdati. Takav uništava bilo što stvoreno jer takav ubojica nije sposoban stvarati. Takav ubojica nije siguran da li je dobar ili zao ovaj svijet ili on sam, on nema svojih uvjerenja iako često uvjerava druge da treba ubijati iz nekog uvjerenja. Ne, ubojica nije sposoban imati uvjerenja, bilo kakve ideale, a najčešće je postao ubojica zato jer je previše gledao zla ovoga svijeta.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte!... (Evanđelje po Ivanu, glava 14, 1 )! ... ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! ( Evanđelje po Ivanu 16, 33b: Isus pobjednik ) !”.

Isuseki

Od Prevlake do Dunava

Isuseki

Riječ, po kojoj Otac stvara sve novo i novoga čovjeka, blaguje se, sluša se i sjeme je u čovjeku iz kojega se rađa kršćanin, vječna duša. To se obraćenje događa u Duhu Svetom koji u čovjeku postepeno oživljava sjeme (krštenje riječi ) mudrosti i umnosti, razuma i znanja, jakosti i savjeta(ovanja), pobožnosti i straha Božjega pomoću pomazanja u zajednici vjerujućih od posvećenoga sluge Božjega.

Čovjek u svome srcu ljubi Riječ Boga, spoznaje sebe i srca ljudi, razlikuje duhove i potrebite milosrđa te naviješta i svjedoči svoj božanski identitet jer Euharistijskim slavljem i molitvama ulazi u otajstveni život Presvetoga Trojstva. Djela, riječi i čini kršćanina postaju drugačija, a kršćaninu pomažu i sakramenti ženidbe i bolesničkog pomazanja te on također temeljito pristupa i sakramentu Pomirenja gdje ga Gospodin rješava grijeha i ostataka nekadašnjega starog čovjeka i pomaže također u čovjeku da zaživi Isus što potpunije; kršćani su isusi.

Onoga časa kada kršćanin govori molitve i sluša Riječ, on pristaje da Riječ u njemu postane tijelom. Kršćanska volja je da u njemu živi volja Boga kojoj se predaje pri što punijoj svijesti i očlišćene savjesti.

Za kršćanina je svako društveno uređenje totalitaristički režim kojemu se on ne može pokoravati jer bi to bilo protiv Boga i Riječi Božje koja je jedina Istina i Život. Kršćanin zato mora biti svjestan da se što manje prilagođava vremenitom svijetu, ali je milosrdan i blag u djelovanju. Najčešće može svjedočiti samo za sebe, odbiti se klanjati lažnim bogovima svijeta, a to ga već dovodi u priliku da navijesti Riječ drugima no, popraćeno je sukobima, naporima i patnjom ako treba.

Povlačenje iz ovoga svijeta kršćanina dovodi do stagnacije, a često blagovanje Euharistije nam daje snage za život i rad. Osim samih sakramenata, kršćaninu pomaže molitva, kontemplacija i vjeronauk.

Različite katoličke akcije pokazuju da se mnogi kršćani ipak previše prilagođavaju ovome svijetu i stvaraju nagodbe i kompromise s totalitarističkim uređenjem i režimom. Ako je kršćanin svjestan sukoba u sebi koji nastaje tim kompromisima, tada padne u grijeh osuđivanja, ogovaranja i slično.

To je stoga što su kršćani međusobno individualni i različiti pa je među njima zajedništvo u Kristu, Božjoj Riječi često malo labavo (osim u molitvi i Euharistiji), ali kršćanin je kršćanin i “u zgodno i u nezgodno vrijeme”.

Od svih kršćana samo je jedan manji dio toliko svjesnih kršćana da znaju da mediji, Antikrist u politici i razne “nazovireligije koje spominju Gospodina Isusa” nisu uopće kršćanske. Stoga u novoj evangelizaciji kršćanima treba čvrstija poduka iako i oni manje svjesni po Riječi Božjoj djeluju jedinstveno u nekim jako važnim prilikama. 17.11.2015. 07:10

Oslobađanje duša iz ropstva pakla

Kako naviještamo Boga i svjedočimo Krista Isusa, nećemo tako brzo stići u mirne vode.

Jer kako naviještamo, tako dajemo puno ili više prilika sebi i svima oko nas da vide da su zarobljeni u kavez besmisla i to da vide u svjetlu Radosne vijesti koja ih oslobađa. “Žetva je obilna, a (nas), radnika, previše malo ( Evanđelje po Mateju 9,37 )”, a Gospodin ima ozbiljnu nakanu spasiti sve ljude. Mnogi se sada čiste od grijeha.

Gospodine, ako si rekao da ćeš razlučiti pravednike od zlikovaca ( Mt 25,41 ; Mt 13,41 ), a na svijetu jedini si Pravednik za nas Ti, znam da si milosrdan i da ćeš zbog jednog malog dobrog djela svrstati mnoge duše u pravednike, zbog samo jednog malog dobrog djela u životu. A to smo svi, nema toga koji nije učinio barem nešto pravedno. Ipak, “malo ih je koji nalaze put u Život ( Mt 7, 13-14 )”, a na Tvome milosrdnom “Posljednjem sudu svi će izići pred Tebe, na uskrsnuće života ili na uskrsnuće osude ( Ivan 5, 28-29 )”: pravednoga ćeš “osloboditi, a on će Te slaviti ( Psalam 50, 15 ), nepravednicima ćeš staviti grijehe pred oči njihove ( Psalam 50, 21 ). Kad dođem pred Tebe, više neće biti mogućnosti ponovnoga pada u grijeh i tko se obrati k Tebi, u Tvoje kraljevstvo, više ne može nikada nastradati. U vječni pakao zatvorit ćeš grešna djela moja da ih nikada više ne stavim na sebe. Kada dođem pred Tebe, skinut ćeš sve zemaljsko i propadljivo s mene ( Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Korinćanima 15, 50-53 ).

Zar se tako ne oslobodih u Tebi već više puta? Zar me ne oslobađa propovijedanje Tvoje po prorocima i svećenicima, zar me ne posvećuješ sakramentima svojim? Zar ne spada s mojih ramena neka stara ja, a ipak ja sve više živim? Zar nije takvo obraćenje baština svih ljudi?

A kako će čuti oni koji ne znaju da su u paklu ili možda i znaju da su na paklenim mukama, ali ne vide Tvoju riječ oslobođenja?

Kako je na nebu, tako i na zemlji, a Ti mi govoriš: “Evo, sve činim novo ( Otkrivenje 21, 5 )” i nastaje novo nebo i nova zemlja ( 2 Petrova 3, 13 ), nova ja, druga (“ jer u meni ne živim više ja, nego Krist” Poslanica Galaćanima 2, 20 ), a Ti, Kriste si Glava svega čovječanstva jer Otac naš i Otac Tvoj na nebesima odluči za provedbu punine vremena uglaviti u Tebi sve što je na nebesima i na zemlji ( Poslanica Svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 1, redak 3-10 ).

A što me je dovelo do Tebe nego naviještanje Crkve Tvoje, Saziva koji mi je daje navještaj svetih riječi Tvojih.

Psalam 50, redak 22-23

 22 Shvatite ovo svi vi koji Boga zaboraviste, da vas ne pograbim i nitko vas spasiti neće.
23 Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim - njemu ću pokazati spasenje svoje.