Blago

Ispisane riječi i u svemu ton,

to je moj nokturno što ga činim;

kao mreža prepliće se vapajima

kada čujem Tebe, Kriste, kao zvona zvon.

Da još nisu za me snovi, hinim,

kročim tminom tihim tapkajima.

Radosti moja, umilni moj Kriste,

podno olovnih nebesa plam od svijeće;

malo svjetlo, ali snažno poput stijene.

Kazaljke na zidnoj uri ravne, čiste,

broje otkucaje istinite sreće,

a te umorne mi oči pokrile mi sjene.

Došao je čas nakon duga dana

kada neću poželjeti laku noć.

Ostadosmo u tišini i u mraku sasvim prisni.

Sad sam jasno svjesna, nije opozvana

naša ljubav i naše jedinstvo koje daje moć.

Ti u meni, ja u Tebi i drži nas Otac višnji.

Rekoh jednom nisam pjesnikinja,

ali bar večeras da to bude

da proslavim važne nadnevke i sate,

da do zore moje stihotvorstvo tinja

pa da mi se moje papigice čude

što ja imam, Božja noći, za te.

Ljubim Tvoga Stvoritelja, mrkla tamo,

slatka, ugrijana sestrice bez kiše.

Trećeg dana budit će se cvijeće,

a duša će moja osvanuti, stara damo,

krilu Abrahama što me noćas njiše

na lelujajućim treptajima ove svijeće.

Ljubim Boga Krista, Gospodina i Životvorca

svojim slabim rječnikom i srži.

Nije zamišljeno već ja u tom običavam

kao kada ljubim viteza i mudrog borca

čija riječ u mene gleda da me sprži

izjavom o ljubavi o kojoj se izražavam.

Taj je za me Isus živi, čovjek mesa, krvi,

ali tako kristalne i zavidne čistoće

da mi nema zabune, ni varljivosti.

U njemu mi stanuje Gospodin da me smrvi,

da od ljubavi ja umrem, to On hoće,

da izgorim usred svoje marljivosti.

Eto tako, moliš Boga pa Ga nađeš

kako onom molitelju dušu dira.

Pa ti tada dođe milo sve i drago.

Tražiš prsten i u dvorac kristalni ti zađeš,

čuješ zvona pa i harfu kako svira,

kako slavi Boga žicom, a ti daješ Kristu svoje blago.

28.04.2021. 23:44