Grijeh tišine

 

Sve je utihnulo, moj Pastiru,

mračno nebo rijetke kapi lije,

silna zemlja podrhtava.

Impresija mi duše na papiru

koji samo mukli bezdan pije,

a tišina ne jenjava.

Uskrsnut ću onog Dana,

ali što ću reći tada,

kada Majka me dovede naša

gdje je sočna, pitka Kana?

Poput izgubljenog stada

zajecat će moja paša.

Mjesto mene sve si učinio,

čak i kamenje sad viče.

Dahnuo si Životvorca, Duha,

anđela čuvara meni usmjerio.

Duša mi i srce skviče

zbog života i zbog glasa suha.

Na Tvoj poziv duša će mi stati,

a još danas poziva si ne poznam

što si mi ga predodredio.

Sve ja znam što moram znati,

potrudim se da još doznam.

Ni s kime me nisi usporedio.

Sva Raspela gledam kako stoje:

kao da ćeš sada odletjeti.

Ti i ja, zajedno u izdisaju,

to je jedino što moji otkucaji broje,

jedino tu vidim život sveti.

Kao da sam sama u tom izričaju.

Evo, tu, na toj sada koti,

sad mi reci koji grijeh još da predam?

Grijeh je šutnje i tišine.

Grešna sam u svakoj noti,

samo nisam sada, dok Te gledam,

samo smrt me naša vodi u visine.

25.04.2021. 22:22