Bitna razlika između neba i zemlje

 

Isus Krist donosi novo nebo i novu zemlju.

Pobijedio je svojim uskrsnućem smrt i grijeh što vladaju ovim svijetom, pobijedio je ovaj svijet i Sotonu raskrinkao pred svim ljudima te taj Knez ovoga svijeta sada dobro zna da su mu dani odbrojani. „Tkogod u Krista vjeruje, prima po Njegovom Imenu oproštenje grijeha (Dj 10,43b).”

Knez ovoga svijeta, za razliku od svih nebesnika koji su vjernici Kristovi, obilazi svijetom kao ričući lav, gledajući koga da proždre. To je činio i samome Isusu čitavo vrijeme Kristova zemaljskoga života kada Ga je neprekidno napastovao.

Evanđelisti donose izvještaj o velikim napadima na Krista kada je Isusa napastovao đavao, nagovarajući Isusa da se đavlu pokloni, da se za đavlovim djelima i čudima polakomi, da svoje dostojanstvo Sina Božjega iskoristi za niže i zemaljske stvari, za pokušaj rješavanja umišljenih problema.

Isus je prihvatio sve kušnje, odolio im i pokazao nam veliki i važan primjer da Ga nasljedujemo.

Kao prvo, Isus uzima prve tri zapovijedi iz Dekaloga kao temelj i osnovno ponašanje za svakog čovjeka i na taj način nas uči kako ćemo se, uz Božju i samo uz Božju pomoć, oduprijeti đavlu.

Dekalog, odnosno prve tri od Deset zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju na Sinaju, govore nam kako da upoznamo i uzljubimo Gospodina Boga koji nam se javlja i objavljuje:

„Deset zapovijedi

Onda Bog izgovori sve ove riječi: 2 »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.
4 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 5 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 6 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
7 Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
8 Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9 Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11 Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotnji. (Izl 20,1-11).”

Važno je, dakle, uzeti Gospodina kao središte svoga života jer sve drugo su samo lažni bogovi. Za sebe nas je Bog stvorio.

Važno je također moliti i zazivati Gospodina u ljubavi i prijateljstvu, a ne kojim slučajem govoriti protiv Boga ili Ga vrijeđati, to jest psovati Ime Gospodnje.

Važno je slaviti Boga svoga, posvetiti Mu sebe, svoje ljude, svoje mjesto, svoje vrijeme.

Đavao napastuje Isusa u pustinji upravo protiv tih Zapovijedi:

 

„Kušnja u pustinji

(Mt 4, 1–11; Mk 1, 12–13)
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, 2 gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. 3 A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« 4 Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
5 I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje 6 i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. 7 Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« 8 Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu,
i njemu jedinomu služi!«

9 Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! 10 Ta pisano je:
Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.
11 I: Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

12 Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
13 Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

(Lk 4,1-13).”

Gospodin je, prije svega, uputio ove svoje odgovore samome đavlu, ali se oni odnose na čitav svijet.

Čovjek misli da sve mora sam. Reklamira se, diže si cijenu kako bi se održao na burnim vodama ovoga svijeta. Egoizam i oholost jako su cijenjeni, guranje sebe u prvi plan na svakom koraku; tko se uspješnije nametne, taj je jači, a tko je jači, taj preživljava – to je pitanje opstanka.

Takav stil života kršćanstvo naziva ohološću, takvi su ljudi prepotentni, umišljeni i neznalice jer onaj tko ne zna da je Božje dijete, ne zna ništa. Može popiti svu pamet i čitavo bogatstvo ovoga svijeta, a ipak će ostati nezadovoljan. Štoviše, postat će i bolestan, depresivan, umoran, zasićen.

Oholost upravo zato i nastaje, naročito kolektivna oholost u poslovanju ili na društvenim mrežama (svejedno), jer ljudi čeznu i čeznu, teže i traže, traže i ne nalaze sebe. Misle da znaju sve, da su sve prošli u životu i da su zaslužili biti sretni, ali nisu sretni i ne znaju biti sretni. Idu čak i u ratove da bi obranili živote, ali da bi obranili i sebe i da bi pobijedili. Pobjeda u ratu, pobjeda u sportu, pobjeda na poslu, pobjeda nad bolestima, pobjeda nad potresima, nad prirodom, po svuda samo ta težnja da se preživi. Zato se smije i ubiti, u samoobrani, zato se smije posjedovati oružje.

No, na neki način, kršćanin se ne mora niti obraniti jer – Bog je s njim, Bog je uz njega. Istinski vjernik svjestan je svoga dostojanstva, dostojanstva djeteta Božjega, nadnaravnoga dostojanstva, a to je neopisivo potpun i dobar osjećaj.

Tko ne zna za takvo dostojanstvo, postaje podložan oholosti jer oholost je konkretno čežnja za vlastitim i osobnim dostojanstvom kojega nema na ovome svijetu, kojega mu na svakome koraku otimaju drugi i koje on otima drugima.

Čovjek s dostojanstvom djeteta Božjega nije željan ničega većega jer ništa veće od toga ne postoji, ništa veće od toga Bog nije stvorio, a stvorio je neopisivo i beskrajno dostojanstvenog čovjeka. Bez toga dostojanstva čovjek ne može ništa i ništa mu ne može uspjeti jer ima pogrešne nazore i pogrešne ciljeve. Sve to čovjeka dovodi do traženja sreće. Što je sreća, to nitko ne zna jer ako kažemo da je sreća u miru i slobodi, zašto onda nosimo oružje i činimo od sebe i drugih robove i zarobljenike? Zašto se srdimo, zašto psujemo, zašto se ubijamo ako kažemo da želimo biti sretni? Kontradikcija je očigledna, čovjek bez dostojanstva je izgubljen i smeten čovjek.

Oholost je grijeh, a grijeh je udaljavanje od Boga.

Oholost je prvi i najveći ljudski grijeh, a to je zapravo neuslišana čežnja za dostojanstvom.

Iz oholosti izviru svi ostali grijesi koji još više potiču čovjeka na zlo i udaljavaju ga od Boga.

Iza oholosti najteže čovjek uništava sebe pohlepom. Ako već mora biti važan ljudski Ego, tada ljudskom Egu treba sve i nikada mu nije dosta pa teži imati ono sve što vidi da imaju drugi, najčešće uspješni ljudi po kriterijima ovoga svijeta.

Čovjek koji je zarobljen ohološću ne može biti previše kreativan, ne može neprekidno stvarati i taj nedostatak naziva radom, radom radi rada, radom radi dostojanstva, radom radi slobode. No, rad sam po sebi može uglavnom biti ropsko služenje. Ljudi danas žive u dužničkom ropstvu i neprekidno nešto kupuju. To je stoga što ne stvaraju sami, čak i tada kada rade, ne rade da bi stvarali već da bi prikupili i nagomilali bogatstvo kako bi mogli što više toga kupiti.

Neostvarena čežnja za stvaralaštvom uzrok je ljudskoga pada u pohlepu.

Tko živi u dostojanstvu djeteta Božjeg, taj se ne bavi po čitave dane brigama o radu i zaradi ili kupovini. Taj ne mora previše trgovati jer je najčešće zadovoljan i prezadovoljan onime što ima, a ima u prvom redu Boga, Stvoritelja svih stvari. Bog je Ljubav i iz izobilja svoje ljubavi Bog stvara, stvara u izobilju koje se beskrajno izljeva i prelijeva na sve stvoreno.

Dijete i vjernik Božji živi od toga izobilja ljubavi, ne mora prodavati ništa, ne mora obnavljati kuću, garderobu ili nagomilavati namirnice. Ne mora juriti za modernim trendovima. Jer, moda je za jednokratnu upotrebu. Da se nešto kupi, potroši i baci. Kršćanin svojim stvaralačkim radom održava ono što posjeduje. Također dobiva mnoge karizme, darove od Gospodina Boga i sve mu uspije što nakani učiniti jer čini sve na veću slavu Boga, a ne za sebe iako sam ima najviše koristi od takvoga pristupa životu i ljudima, prirodi i stvarima.

Kad se već uništava ohološću i pohlepom, čovjeku ja vrlo lako prepustiti se i trećem najvećem grijehu – bludnosti i požudi. Sve mora imati i posjedovati pa tako mora imati i druge ljude, muškarce i žene, prijatelje i prijateljice koje nastoji iskoristiti i zloupotrebljava ih jer ne zna da svi ljudi imaju svoje dostojanstvo te da se bave stvaralaštvom u svome životu.

Umjesto da se predaje mužu ili ženi, čovjek uzima i otima njih i sve njihovo, njihovo bogatstvo, njihov uspjeh i njihova tijela. Traži od supružnika da mu preda i svoju dušu, a sam je egoističan i pohlepan.

Bludnost je grijeh i nesposobnost zajedničarenja, nesposobnost biti jedno s drugima. Bludnost je čežnja za zajedništvom kakvoga u svijetu nikada nema.

Samo u zajedništvu s Bogom, čovjek je u zajedništvu sa svojim supružnikom i svojom obitelji, sa svojim narodom i općenito prirodom.

Tko živi dostojanstveno s Bogom i od izobilja ljubavi i darova neprekidno stvara, taj ne teži za imitacijom ljubavi, imitacijom koja krade tuđe, a ne daje svoje; taj čovjek ima Boga i s Bogom je jedno, i s Bogom je jedno sa čitavim svemirom što ga je Bog stvorio.

Važno je, dakle, naučiti, upamtiti i usvojiti Zapovijed ljubavi prema Gospodinu i prema svim ljudima, osobito prema onima kojima smo najpotrebniji:

 

„Najveća zapovijed

(Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28)

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, 35 a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: 36 »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« 37 A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. 38 To je najveća i prva zapovijed. 39 Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Mt 22,34-39).”

Gospodin Bog neprekidno stvara jer Bog je Ljubav koja je životvorna i stvaralačka te uvijek sve čini novo i tako popravlja i ono što je uništeno ili pokvareno.

Bog je sav za čovjeka, ljubi ga i spašava od smrti. Isus tako ljubi sve ljude da se za njih predaje sav i do kraja, do smrti na križu.

Isus Krist je Kruh koji je s neba sišao. Tko jede Njegovo Tijelo i pije Njegovu krv, ne, neće umrijeti nikada.

Ljubav, dostojanstvo i jedinstvo u različitosti te stvaralaštvo u međuljudskim odnosima gdje se neprekidno slavi Boga, proslavljaju čovjeka u njemu samome i šire, daju mu sve što mu je potrebno i uređuju ljudski život.

Darovi Božji za čovjeka su ljubav, vjera, nada, razboritost, pravednost, hrabrost, jakost i umjerenost kao oruđe s kojim se čovjek, koji moli Isusa Krista i živi s Isusom u zajedništvu, može oduprijeti Knezu ovoga svijeta, svojim greškama i manama.

No, najveći od svega je čovječanstvu dar samoga Boga. Kada čovjek krene upoznavati Boga i kada Mu povjeruje, Bog je s njim, nastani se u čovjeku i daje ljudima da Ga upoznaju, da Ga istinskom ljubavlju u naravi i nadnaravno ljube blaženim životom. 18.04.2021. 07:01

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6 I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7 To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin (Otk 21,5-7).”