Svete mise, važni momenti,
sve me to veže za uspomene
što nose ih, prve, sentimenti;
po zvuku tome uzburkane vene.
I pjevaju bajno gradska zvona
o čistom tom glasu od vjetra i duha,
skidaju redom ohole s trona
jer nitko drugi nema tog ruha.
I govore zvona nadahnuta
sve dok ne stignu kasni sati
i jeka im ode netaknuta
ravno do srca gdje žele stati.
Poravnavam svijeću odjecima,
a ona odražava sjene na zidu
po mjeri daha što mi ga prima,
pojačava sluh staračkom vidu,
podno Raspela da moliti mogu.
Radosno kliče duša mi Spasu
i, u toj pohvali jedinom Bogu,
pripovijedam onome istom glasu.
Pričam o ljubavi, o sluhu mi blaženu;
sami smo: Janje, ti i sveti nam puk.
To ne vidje nikada svijet u svom traženju!
Da budemo jedno, prestaje muk.
Inspiracija dolazi, nebesko nadahnuće
i moram reći tom vremenu jasno
da samo o Ljubavi nastaje uzdignuće,
da samo o Križu živi se časno.
Ljubiš li nekog siromaha duhom,
mračni ti križ nebu je bijeli odraz;
besmrtnost ulazi glasom i naukom,
to je tvoj čas kada umivaš obraz.
Taj čas je tvoja zemaljska plodnost,
on je duhovno tlo hrama tvoga,
tijela ti od kojega nastaje nova rodnost
po kojoj uđeš u dušu slavnoga Boga.
12.04.2021. 00:47
No comments:
Post a Comment
just do it