Jaganjčeva zaručnica

 

Novi zavjet spominje mnoge osobe koje dobivaju naziv apostola.

Dvanaestorica učenika što ih je Isus izabrao da bi osnovao svoju Crkvu, dobro su poznati.

„Ustanovljenje dvanaestorice

(Mk 3, 13–19; Lk 6, 12–16)
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
2 A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; 3 Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; 4 Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.” Mt 10,1-2

„9 

Novi Jeruzalem

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori sa mnom: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« 10 I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, 11 sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.” Otk 21,9-14

I Pavao, u pravom smislu riječi apostol naroda i kasnije Silvan, i Timotej, i Barnaba nose isti naslov.

„13 Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam 14 ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih.” Rim 11,13-14 ;

Pored Petra i Dvanaestorice, evo Jakova i svih apostola, a da se i ne govori o karizmi apostolstva.

Imenica „apostolos” u grčkom književnom jeziku nema ono značenje koje joj mi pridajemo. Glagol od kojeg je imenica izvedena ( „apostella”- odaslati ) dobro izražava njezin sadržaj koji je pobliže utvrđen starozavjetnim analogijama i židovskim običajima.

Stari zavjet zna za običaj upućivanja poslanika kojima pripada isto poštovanje kao i kralju koji ih šalje (2 Sam 10). Proroci obavljaju poslanja istoga reda (usp. Iz 6,8; Jr 1,7; Iz 61,1sl.) iako nikad ne dobivaju naslov apostola. Rabinski judaizam, poslije godine 70.-te, zna za ustanovu službenih izaslanika („šelihin”). Čini se da su oni bili u običaju mnogo ranije, kako to proizlazi iz samih novozavjetnih tekstova.

Pavao „traži pisma za sinagoge u Damasku”, namjeravajući progoniti Isusove vjernike (Dj 9,2): on je službeni odaslanik, snabdjeven službenim pismima. Crkva preuzima taj običaj kad iz Antiohije i Jeruzalema upućuje Barnabu i Silu s pismima ili Barnabu i Pavla uzima za svoje odaslanike. Pavao i sam odašilje dvojicu braće koji su „apostoloi” Crkava. Prema Isusovim riječima – a za to ima i ranijih primjera u židovskoj književnosti – apostol je predstavnik onoga koji ga šalje: „Nije sluga veći od svoga gospodara, niti je 'apostolos' veći od onoga koji ga šalje” Iv 13,16.

Prema tome, sudeći prema običajima onog vremena, apostol isprva nije misionar ili čovjek Duha, pa čak ni svjedok: ON JE EMISAR, OPUNOMOĆENIK, AMBASADOR. Apostolat je više služba nego naslov.

Gospodin Isus je od samoga početka javnog života htio da se umnogostruči Njegova prisutnost, a Njegova poruka pronese.

On izabire Dvanaestoricu da budu 's Njime' te da, kao i On, navješćuju Evanđelje i izgone zle duhove; šalje ih na poslanje da govore u Njegovo ime, dajući im svoju vlast: „Tko vas prima, mene prima, prima Onoga koji me je poslao (Mt 10,40//)”; oni uče dijeliti kruh umnožen u pustinji, dobivaju posebnu vlast nad zajednicom kojom moraju vladati.

Oni su temelj novog Izraela kojemu će suditi u Posljednji dan: upravo to znači 12, broj apostolskog zbora. Uskrsli, koji im je uvijek prisutan, sve do kraja vremena, povjerava zadaću da Mu steknu nove učenike i krste sve narode. Oni će morati biti svjedoci Krista, a to znači svjedočiti da je uskrsli Krist isti Onaj Isus s kojim su živjeli; to je jedinstveno svjedočanstvo koje njihovu apostolstvu daje jedinstveno obilježje.

Dvanaestorica, dvanaest Janjetovih apostola, ostaju zauvijek temelj Crkve na čijim su počecima umjesto Jude nužno izabrali drugoga.

Gospodin Isus, Božji 'Apostolos' (Heb 3,1), htio je ustanoviti povlašteni zbor koji će umnogostručiti Njegovu prisutnost i Njegovu riječ; na isti način i Dvanaestorica dijele s drugima vršenje svog apostolskog poslanja, ali ne i neprenosivu povlasticu kojom su oni zauvijek zbor svjedoka Uskrsloga. Već je u Starom zavjetu Mojsije bio prenio na Jošuu puninu svoje vlasti (Br 27,18); tako je i Gospodin htio da se apostolska zadaća, povjerena Dvanaestorici, nastavlja vjekovima: Njegova prisutnost kao Uskrsloga zadržat će s njima sasvim osebujnu vezu i ta će se veza prisutnosti beskrajno preliti preko njihova uskoga kruga.

Isus je „izabrao i drugu sedamdesetoricu te ih poslao po dvojicu pred sobom” ( Lk 10,1) – isti predmet poslanja, isto službeno obilježje: „Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko prezire mene, prezire Onoga koji me poslao” (Lk10,16).

Dvanaestorica i sami djeluju u tom duhu.

Apostolat kao službeno predstavljanje Uskrsloga u Crkvi ostaje, istina, zauvijek utemeljen na „apostolskom” zboru Dvanaestorice, ali njega vrše svi kojima Dvanaestorica predaju vlast.

Sveti Pavao, nakon svoga apokaliptičnoga viđenja živoga Krista koji ga šalje pored Dvanaestorice, pripisivao je sebi posebno mjesto u apostolstvu Crkve: on je apostol poganskih naroda, on na poseban način razumije tajnu Krista; on je bio izravan izaslanik Krista i bilo mu je stalo da o tom izvijesti glavara Dvanaestorice, kako „njegova trka ne bi bila uzaludna” i da u Crkvi ne dođe do razdora (Gal 1-2).

Takva je ta Pavlova posebna milost, ona je nesaopćiva, ali Gospodin može po Duhu svim apostolima dati onako poslanje u Kristu, a u nekoj mjeri i ono Pavlovo duhovno pronicanje vlastitog apostolstva (1 Kor 2,6-10).

Iako je apostolat u najvišem smislu riječi služba Dvanaestorice i Pavla, njega je od početaka vršila cjelokupna Crkva.

U širem smislu apostolat je stvar svakog Kristovog učenika: učenik je 'svjetlo svijeta i sol zemlje' (Mt 5,13sl.). Učenik je, već prema svom položaju, dužan sudjelovati u apostolatu Crkve, nasljedujući prve apostole u njihovoj apostolskoj revnosti. 12.04.2021. 21:16

Apostoli su poslanici što ih je Gospodar poslao u svoju žetvu;

oni su sluge što ih je Kralj poslao da dovedu uzvanike na svadbu njegova Sina;

i, kako su postupali s Gospodarom, tako će postupati i sa slugama; Isus ih šalje 'kao ovce među vukove': „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas (Iv 20,21)”. Te riječi razjašnjuju duboki smisao konačnog izaslanja Dvanaestorice prigodom ukazanja uskrsloga Krista: „IDITE...”.

Oni će poći navješćivati Evanđelje, učiniti sve narode učenicima, svuda pronijeti svoje svjedočanstvo.

Tako će poslanje Sina stvarno doseći sve ljude zahvaljujući poslanju Njegovih apostola i Njegove Crkve.