Usamljeni vrtovi

 

Tko bi znao što je sutra,

kada vrijeme istječe odavde;

tko bi rekao tu mudrost?

Onaj što uz mene čeka jutra,

što je najveći Gospodar pravde,

što učini sa mnom ponajveću ludost.

Samo jedan može znati reći

svakome i svima istinitu riječ.

Samo jedan sve to, pa i više, zna.

On odlučio je kad će vrijeme teći,

gdje će stati mi na srce ječ,

kako ću preživjeti ta putovanja sva

što me vode nadom k Njemu.

Samo ti si, Isuse, zapisao u moje srce

sve što ono želi, da za Tobom čezne.

I da nisam radosna u svemu,

ali uvijek Ti utišaš moga srca grče,

uvijek Ti mi pružiš ruke nježne,

ruke koje ljubavi su za me dar.

Eh, da nisi dao meni to što imam sve,

kako tužna to bi bila tama.

A ovako živim dušom, srcem žar

što ga ne poznaju prolaznici, skitnice,

mada tek sam u tom vrtu sasvim sama.

Ali nije mene od samoće strah,

mnoštvo duša u Tebi ja primam,

sveti su mi, anđeli i ljubav Tvoja

sve što čini radosnim taj dah

što ga ovdje sad još uvijek imam.

Ti si duša, Ti si uzdanica moja,

cvijet revera i šarene halje,

dobar doručak na travi,

piće, hrana vječnosti što traje.

S Tobom idem kraju i sve dalje,

dok me ne obuzme život pravi,

dok mi Majka svoju ljubav daje.

28.04.2021. 21:20