Magluštine

Gordi bijaše dani neznanja
i pjesme duboke i patetične.
Nitko te dragu kao ja ne sanja,
ničije riječi nisu tako poetične.

A saznadoh brzo da ponos vlada,
čežnja za slavom i manipulacijom
i da će zemljina kora, hladna i mlada,
ovladati paklenom situacijom.

Da ću pristariti do godina ovih
od kojih sam ponizna sve do poda,
ne bih ni slutila da se ne povih
zbog mudrih riječi siromašna roda.

O, kada duša neka za malo ostari,
tako je dobar svaki pokret i djelo;
tako se bajno život ostvari,
tako je lako tugovati smjelo.

Razišle se one magluštine uma,
prestao rasti korov u travi.
Zabijeljelo cvijeće se pored druma,
a duša samo svog Boga slavi.
‎31. ‎listopada ‎2018. 20:20

Uvijek iznova

Najteže iskušenje, 
neostvariva odluka
nada mnom tiho lebdi.
Nije to moje zrenje
već želja pusta i muka,
al' savjest ipak bdi.

Odricanje, odricanje,
nadnaravni potez i stav
u milosti velika Boga.
Nije to moje stanje,
moj put nije prav
i svjesna sam toga.

I nemoć, i tuga, i žal
što slobodna nisam
već ovisna pukoj sreći
nosi me dolje, u kal
gdje čovjek ostaje sam
i nema što steći.

Ne ljubim Te dovoljno, Oče,
ne vjerujem kako treba.
I čelo se rosi,
i zjene se moče,
propast mi vreba
i križ se taj nosi.

Hvalim Te, slavu Ti dajem
jer grijeh je gorak
i seže do krova,
al' svaki put kad se kajem,
činim bar jedan korak,
počinjem iznova.
‎29. ‎10. ‎2018. 17:47

Spasonosno razmišljanje

Knjiga Mudrosti, glava 3, redak 10-12:
"10A bezbožnici će zbog svojih misli biti primjereno kažnjeni
jer su prezreli pravednike i otpali od Gospodina.
11Teško onima koji preziru mudrost i stegu!
Isprazna je nada njihova, napori uzaludni
i poslovi bez probitka.
12Žene su im bezumne, djeca opaka
i proklet njihov rod!"


Knjiga Mudrosti, glava 4, redak 3-6:
"3A mnogobrojno potomstvo bezbožnika nije ni za što;
izdanci se nečisti duboko ne korijene i nemaju čvrsta temelja.
4Jer ako se načas i razgranaju,
slabo ukorijenjeni, na vjetru se zaljuljaju,
iščupa ih sila vihora,
5i grane što tek su izbile polomi
i plod im je beskoristan,
nezreo za jelo 
i nije ni za što.
6Jer djeca rođena iz nezakonita spavanja
svjedoče na sudu o zlu roditelja."



Uvijek me je strah da ću pasti u neku veću Božju nemilost.
Jedno mi nije jasno: što ako sam ja u milosti velikoj, a gledam brata bezbožnika, što da mu reknem i kako da se osjećam pri pomisli da za njega vječnoga života nema. Ako se taj naraštaj može izliječiti samo molitvom i postom, tada se moj vječni život sastoji od posta i molitve za brata bezbožnika u uvjerenju da njega zapravo čeka oganj pročišćenja, a ne ognjeno jezero vječne smrti iako sam uvjerena da je sastavnica svakog obraćenja Bogu istinsko pokajanje, to je vatra koja čisti, ali i u kojoj duša može dugo, dugo gorjeti i izgorjeti u tvrdokornosti svojoj, mada ne vidjeh nikada toga; svi bezbožnici koje susretoh bijahu desnicom rukom Boga živoga kao list na vjetru: jučer tvrdokorni, a danas u strahu od vječne smrti.

Knjiga Mudrosti, glava 5, redak 7-14:
"7Bazali smo stazama propasti
i prohodili bespuća pustinje,
ali puta Gospodnjega nismo spoznali.
8Što nam je koristila oholost?
Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje?
9Sve je prošlo kao sjena
i kao kratkotrajan glas.
10I kao lađa koja siječe uzburkano more
i traga joj nema kuda prođe
niti brazde hrptici njezinoj u valovima;
11ili kao ptica što zrakom proleti
i ne ostavi traga prolazu svojem:
šiba lagani uzduh udarcima svojih pera
i rasijeca ga uza snažan fijuk
i prodire zamasima svojih krila,
a poslije nema više nikakva traga njezinu letu;
12ili kao strijela odapeta na svoj cilj:
probijeni se zrak odmah sklapa
i ne raspoznaje se staza njezina –
13tako i mi: jedva što smo na svijet došli,
a već nestadosmo,
ni traga kreposti pokazati ne mogosmo:
u zloći se svojoj sasvim istrošismo."


Ovo svečano uvjeravanje u spisima i među prorocima izvorom je spasonosna razmišljanja (vidi Dufour: bezbožnik, SZ 3).
U svojoj bojazni od Božje srdžbe i od toga da će Bog izgubiti strpljenje sa mnom, zaključujem još nešto drugo: budući da nitko ne može biti tako beskrajno strpljiv kao Gospodin, moj strah nije opravdan već dolazi od grešnoga ljudskog načina razmišljanja; ljudi u svijetu na ovoj zemlji gledaju na pravednost kao na vraćanje milo za drago, kao na neku vrstu osvete. Mi kaznu dajemo zbog naše nestrpljivosti, a ne iz ljubavi kakva je ljubav Boga, kao spasonosno upozorenje. To me navodi na zaključak da ima na ovome svijetu previše prestrašene djece i ljudi koji nemaju pojma kako je duboko milosrđe Boga našega. S druge, pak, strane, sam je sebe pohulio onaj tko misli da će mu Bog sve oprostiti u svom beskrajnom milosrđu te da čovjek može padati u grijehe i činiti što god hoće i kako mu se prohtje - taj način razmišljanja je već debela tvrdokornost iz koje se sam čovjek nikada ne može izbaviti.

U mom strahu od Božje srdžbe postoji neprekidan oprez da ne padnem u grijeh, da ne ogreznem u grijehu jer svaki laki grijeh i duhovna pogreška u mom iskustvu doziva đavle da navale s teškim grijesima na mene, s teškim napastima na smrtne grijehe. Zato je strah Božji dar od Boga Duha Svetoga kada je čovjek već okusio blagodati vjere i vječnoga života jer bez toga predokusa vjerskoga života i blaženosti, ne bi se neki bezbožnik dosjetio straha Božjega iako Duh Sveti na svim ljudima počiva. Nasuprot darovima Duha Božjega stoji ogrezli grešnik koji nije naučio paziti na svoje lakše grijehe i one smrtne kao što su ljubomora, zavist, škrtost, lijenost, neumjerenost.
I gle čuda: kada ustrajem u pokajničkom stanju molitve i posta, sve prijetnje se zamagljuju i gube, Bog me dariva izobiljem blagoslova. U dinamici vjerskoga života Bog će spasiti čovjeka, ali ne bez čovjekova udjela u svome spasenju jer bez udjela čovjeka u Božjem životu, prijetnjama i blagoslovu što bi nam uopće bio potreban ovaj život i slobodna volja?
Stoga, za dušu je neophodno uzeti Dekalog, ali i Glavne istine katoličke vjere te o njima pomno u vjerskom životu promišljati:
1. Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe: Otac i Sin i Duh Sveti.
2. Bog je sve stvorio, sve uzdržava i upravlja.
3. Duša je čovječja besmrtna.
4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas svojom smrću na križu.
5. Milost je Božja potrebna za spasenje.
6. Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom.
Bez komunikacije sa svojim Bogom, bez te dinamike vjerskoga života čovjek vjernik i molitelj ne zna za istinsko obraćenje i duboko pokajanje koje čovjeka dovodi u naprisniji odnos i suživot s Isusom Kristom. U ognju pročišćenja koji žari, pali i kinji čovjeka rađa se neopisiva tuga zbog počinjenih grijeha. Takva tuga je dar Božji i plod zajedništva s Isusovom tugom i Mukom, ona dolazi kao dar Božji kada čovjek ispovijeda svoje grijehe.
Knjiga proroka Joela, glava 2, redak 12-13:     
"12
Poziv na pokoru
»Al’ i sada« – riječ je Jahvina –
»vratite se k meni svim srcem svojim
posteć’, plačuć’ i kukajuć’.«
13Razderite srca, a ne halje svoje!
Vratite se Jahvi, Bogu svome,
jer on je nježnost sama i milosrđe,
spor na ljutnju, a bogat dobrotom,
on se nad zlom ražali."

U čovjekovom pokajanju rađa se želja za Bogom koja osposobljuje za razotkrivanje svih iluzija i lažnih tvorevina i za prevladavanje razočarenja nepravdom ili sličnim. To je, po Božjoj volji, obraćenje želje (vidi Dufour, str. 1541); iz težnji tijela koje su smrt (Rim 8,6) kršćanin darom Duha Božjega postaje kadar slijediti težnje duha koje su život i mir.

Psalam 56, redak 9a:
"9Ti izbroji dane mog progonstva,
sabrao si suze moje u mijehu svom."

‎29. ‎listopada ‎2018. 09:20:03

Prije nego sebe

Govorom svojim Ti me oblijevaš
kao rumenilom nekog curetka.
A tek kad šutiš, kao da pjevaš
što ne da se izreći pomoću retka.

O čemu ti stihovi govore tvoji?
Da l' o tišini što buku stvara
sve dok se s usana ne iskroji
samo jedan stih što me očara?

Što li se s mislima tvojima zbiva?
Britko se žure na vrijeme umuknuti
kako se ne bi prelila ljubav živa
od koje stihovi žeđaju suknuti.

Ovaj svijet tako je ljubomoran
od nestale zbrke koju bi stvoriti,
a dah je moj toliko pozoran;
kao da mogla bih dušu otvoriti.

Ali ne, nije to uvijek zgodno,
duše su ljudi prepune zala 
i jada koji ću skloniti shodno;
a prije nego sebe, tebe sam znala.
‎28. ‎listopada ‎2018. 19:29:26

Daljina u duši

Moje ruke teže biti kao zrake
da od mene odbija se jeka
kada tko pošalje dobre znake
i zato: navrati ponekad.

S one strane strmine što strši
katkada se meni povijest javi
pa me razveseli, pa me skrši,
sjećanjima dušu mi preplavi.

Veze naše nekako su neraskidive,
ne ovise puno od daljine
nit' u vremenu, nit' u duše žive
kojoj sežu sve do u tančine.

Katkada se u nutrini jeka zaustavi.
Što će nego razlijeva se kud' god stigne,
gdje god ima puta, samo da se javi,
a tijelo se pod oblacima skroz pogibne.

Tada, gdje god bilo, sunce šalje zrake
da od neba odbije se jeka,
a ja širim ruke, šaljem i ja znake
iako poklekujem ponekad.
‎28. ‎listopada ‎2018. 17:21:36

Dvostruki blagoslov

Prolazećim danima nemam riječi,
utjehe nemam, niti obećanja;
kad se sjetim, uvijek nešto spriječi
da im tražim putokaze putovanja.

Tako sjećanje se spusti kradom
i propadne u dubine životne i crne 
gdje se krije, zajedno i s nadom,
pa mi tamo kao smetnja trne

kakva teško se u srcu mom zamijeti.
Grubosti mi nema kraja, ni svršetka,
ali ipak sjećanje s dubina prijeti
pa me kosne časom vječna svetka.

Suza kapne, oči stisnu se od tuge,
ona izlazi na moje staro lice
na kojemu stvara sive pruge
dok me osoba sa slike gleda netremice.

Tada Bog me moj, promrzlu, odjene
snagom srca što je jača od tih dana;
svaki dan mi tiho prolazi i vene,
a ja kao čekam nešto da ne peče rana;

tada molitva mi s mojim Bogom kreće,
blagoslivljam tebe i sve druge ljude.
Nekome će dobro doći, a nekome neće
kad se jednom s mojom ranom sreo bude. 

Prolazećim danima nema puno sreće,
najljepša je ona koja stiže kao posljednja.
Znam da i od moje boli ima puno veće,
al' od moje sreće neće stići sreća vrijednja.
‎26. ‎listopada ‎2018. 17:29:29

Plod miline

Molitvu i pjesmu pišem, 
i zbog Tebe sretna.
Samo slušam, samo dišem
jer i nisam spretna.

Blaženi su ovi zapisi
što po srcu kruže.
U poslanju sam, na misi,
a duša mi kleca, puže.

I molim Te, i hvalim.
I padam, i poletim.
U mislima malim
svake mudrosti se sjetim,

a ne znam reći, ni kome.
Po sebi Te susrećem,
i misli se lome.
Iz Tvog naručja krećem.

A kad mi duša navrati
u te države sjena,
gledam kako narod pati.
I molim, opijena,

i u ljubavi, i u boli.
I kad ljubav nadolijevaš meni,
nek se sve to dalje proli.
Predaj barem dio nekoj sjeni.

Na patnjama se gradi.
Muka Tvoja, čvrsta stijena,
Uskrsnuće sadi.
Obrezanje gena.

Ne mogu se odricati
ta bogatstva, pretiline.
I znam po malo sricati.
Patnja plod je od miline.
‎25. ‎listopada ‎2018. 06:30:42

Život s Tobom

Tvoja riječ od koje dršćem,
a ponizna nisam, niti siromah,
stvara trnce mojim pršćem,
prolazi k'o vjetar kroz moj dah.

Tvoja riječ me podiže od stola,
potiče mi stope koje jure,
a ne znaju ni stići do Tvog dola,
ne umiju ni pročitati ure.

Zbog te riječi ja treperim
i malaksam na sred puta
što ga željno s Tobom dijelim
i koji mi prema Tebi pluta,

al' se često, lako gubi.
Vrati mi se, Janje, kao prije
u taj život blagi, a ne grubi
jer to bez Tebe mi život nije.
‎24. ‎listopada ‎2018. 22:30:27

Moralni dobitak

Rodih se u danima lošim
kad su pričali da sve je krasno
i da valja život koji trošim
zbog toga da sve bi bilo časno,

ne da bi to bio moj probitak
već zbog svoga dostojanstva,
jer je velik moralni dobitak
koji odnosi u životna prostranstva

i u neograničenu svjesnost.
Tada dostojanstvo moje krikne
iz dubina gdje je carevala prijesnost,
nalik nekoj zmiji koja sikne.

Ovo sada, to je ljubav Boga,
drugo ništa ne može ni biti,
a i ja sam svjesna toga
jer sve zmije običavaju se kriti

dok se ljubav Boga svud prelijeva,
mada izgled joj je često sputan.
Valjda zato ova moja duša pjeva
iako je ovaj svijet sav mutan.
‎22. ‎listopada ‎2018. 20:11:18

Duša trnja

Pođi za mnom, pođi ovom stopom
gdje ne rastu biljčice kad kročim
već se samo utabaju staze;
obavijene su zidovima, stropom
koji curi kada kapke smočim,
tamo gdje ni anđeli ne gaze.

Skreni šikarom i grmljem bar na kratko
kako ne bi morao se pitati sve više
živi li tko tamo, koliko i kako;
bar zaviri tamo gdje je boblje slatko
što zaplodi nakon jake kiše,
ali još i osuši se brzo, lako.

Stići će te, kažu, ogrebotine od trnja
koje nije tako oštro, ali peče
ako si od onih koji plaču.
Ova nastamba je velika i krnja,
ali ponekad je sunca zraka siječe
koja bljeskavo se sjaji čak na draču.

Kada vidiš ovdje naslagane jade,
lako pobjeći ćeš jednom, al' za uvijek;
ipak, više ćeš o duši znati
koja pentrala se tuda sve do nade,
sve do ljubavi što traje dulje nego vijek,
nećeš o tom više pitati.
‎21. ‎listopada ‎2018. 17:40:13

Dan za duše

"39Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« 40On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!« (Lk 19,39-40)."




Čovjek je duh, čovjek je duša, čovjek je život, čovjek je materija...
Sve je u svijetu duh (ideja, pojam, riječ ljudskoga govora) i materija kao što ljudski organizam ima sastojke koje nalazimo u okolišu.

Kada kažemo "duša", mislimo na nekog čovjeka.
Kada kažemo da slavimo Dan mrtvih, zovemo ga Blagdanom dušnoga dana, Dušni dan jer vjerujemo da su suše pokojnika u Bogu koji je Duh i Bog živih.
U Psalmu 110 kralj David spominje svojega potomka Isusa i zove Ga Gospodinom.
"1

PSALAM 110 (109)
Mesija – kralj, svećenik, pobjednik Psalam.
Davidov. Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesna
dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!
2Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja!

3Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvog junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.«
4Zakleo se Jahve i neće se pokajati:
»Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

5Gospodin ti je zdesna,
on će oboriti kraljeve u dan gnjeva svojega.
6On će sudit’ narodima: bit će truplâ na gomile,
po svoj zemlji raskoljenih glava.
7Na putu će se napit’ iz potoka,
visoko će dignuti glavu."


"Reče Gospodin Gospodinu mojemu", kralj David svoga potomka po tijelu Isusa iz Nazareta, zove svojim Gospodinom, Mesijom, Pomazanikom Gospodina Boga Oca svemogućega koji je Duh. Krist Gospodin je Sin Božji koji nam je došao u tijelu i začet po Bogu Duhu Svetom od Marije Djevice koja Ga je rodila, Boga svoga koji pak preuze na se njenu ljudskost.

A da su duše pokojnika žive, znamo po onoj riječi gdje se Gospodin predstavlja svojemu narodu kao Bog živih praotaca vjere, Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova, živih.
 "26A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? 27Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.« (Mk 12,26-27)."
Ljudi, koji su mrtvi na zemlji, živi su na nebesima.
Nespretno je misliti da se u smrti duša odvaja od tijela kao neko drugo tijelo, duhovno tijelo jer duh je beztjelesan, ali ipak, i u duhu postoje tijela kao teme pokojnih ljudskih osoba; budući da je ljudska osoba zapravo bit čovjeka i u odnosima je prema drugim bitima te ima i svoje kategorije svoje vlastite biti kao biće koje postoji na drugom biću, za razliku od Gospodina Boga koji je Biće koje postoji u sebi i od sebe pa i u drugim bićima, a bit je i duša, osoba ljudska sa svojim osobnostima, može se govoriti da je u određenom smislu duša pokojnog čovjeka živa kao što možemo reći da je bit čovjeka život, živa bit, živo biće, i ne samo živo biće nego živa ljudska osoba.
To sve nikako ne znači da se ljudski život (=duša) samostalno odvaja od čovjekova tijela i da to znači da je ljudska duša besmrtna u našem ljudskom govoru kao da je apsolutno tako.

Ljudska duša često može biti u smrtnom grijehu, ne samo da je tada mrtva duša, ljudska osoba koja nema vječnoga života u sebi, nego je i
moguće da je na paklenim mukama gdje je očigledno savjest aktivna, ali svijest ne mora biti. Tada se uvjetno može tvrditi da je duša tog čovjeka mrtva, odvojila se od Boga, udaljila se od Boga svojom čvrstom odlukom i svojom vlastitom voljom.

Također, život u tijelu još neko vrijeme vidljivo postoji nakon smrti, Bog i ljudske kosti upotrijebi za Ezekielovo naviještanje i prorokovanje kada ih oživljava  duhom, 

"9I reče mi: »Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!’« 10I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge – vojska vrlo, vrlo velika. (Ez 37, 9-10)",

stoga ne možemo označiti i odvojiti dušu čovjeka na jednu stranu, a tijelo čovjeka na drugu stranu.
Kada čovjek umre, on je za nas gotov, pokojni, mrtav potpuno. Njegovu dušu ne možemo čuti, vidjeti, dodirnuti ili s njom komunicirati. Čovjek je sav mrtav, ali njegov vječni život postoji, njegova bit postoji, njegove osobe se sjećamo, njegova osobnost i te kako živi. Zato se sjećamo pokojnika na Dan mrtvih.

I na koncu, čovjek umire od prvoga dana postojanja na zemlji. Prema tome, ne smije tratiti svoje vrijeme, ne možemo činiti što god nam se prohtje pod izgovorom da nam je duša besmrtna jer poslije zemaljske smrti više nema povratka, ne možemo popraviti ništa, nikakve greške.

Obrati se Bogu, ispovijedi se jer poslije smrti može nastupiti duboko kajanje u vječnom životu u kojemu se nadamo da ćemo biti blaženi koliko god smo sposobni i koliko god možemo jer ćemo vidjeti da je pravda Boga zadovoljena. ‎24. ‎listopada ‎2018. 15:18:58

Dani za sjećanje

Kako da vršim volju Tvoju, Gospodine?
Pokaži mi svaki pokret jer ja samo vidim ono što je pogrešno. Kažu, ako te netko ne kudi, to znači da činiš dobro i da je sve u redu.
A ja rijetko, vrlo rijetko znam da sam nešto učinila dobro.
Isuse moj, gledam Te kako se razapinješ od svoje ljubavi prema meni i govoriš mi: "Daj mi svoj križ." Kao kada majka svome rasplakanom, tužnom djetetu govori: "Reci mi što se dogodilo, reci mi zašto plačeš." Ona ne može gledati bespomoćno potištenost svoga djeteta i slijegati ramenima jer ne zna što mu je.
Tako gledam Tebe kako me, razapet, ponizno i pun ljubavi moliš da Ti predam sve svoje brige. Jer Ti ne možeš gledati te nevolje koje ljudi jedni drugima priređuju, ne možeš samo slijegati ramenima jer Tvoja pravednost nije takva kakva je ljudska pravednost. Ljudska pravednost traži zadovoljštinu, a Ti tražiš čovjeka da Ti dopusti da umjesto Njega podneseš nepravdu i da to ispaštaš jer Ti jedini možeš i znaš izliječiti sve, to je Tvoja roditeljska ljubav prema ljudima, to je u pravednosti Tvojoj Tvoje milosrđe, ljubav, sama ljubav koja želi čovjeka vidjeti sretna, koja se želi pokazati i predati čovjeku, koja želi da čovjek vidi i doživi tu ljubav - to je Tvoja najveća želja.
"Daj mi svoj križ", govoriš mi, a znamo i Ti i ja daću na taj način i dalje svoj križ i ja nositi, ali će mi to biti sasvim drugačije iskustvo. Nosit ću svoj križ u ljubavi, radosna što ga dijelim s Tobom; nosit ću svoj križ kao da je lagan kao pero. I dobit ću od Tebe neopisivu snagu koja mi je potrebna za podnošenje nevolja. Snagu i radost, ali iznad svega, doživljaj Tvoje ljubavi koja će se prenijeti na mene, u kojoj ću se ja utopiti.
Ne stradavamo svi uvijek, svijet ne stradava u apsolutnom smislu.
Ipak, nema nas, ljudi koji smo rođeni i nevini, bez grijeha, osim Blažene Djevice Marije koja je bezgrešno začeta od svojih roditelja, svetih Joakima i Ane; majka Kristova kojega je bezgrešno začela po Duhu Svetom; Bogorodica koja ostade bezgrešna i nevina čitava života te uznesena na nebesa.
Ipak, svi smo, iako grešnici, u isto vrijeme sveti. Otac naš nebeski i Sin poslaše Duha Svetoga na sve ljude, a posebno na Crkvu svoju, apostole i vjernike koji su se u ta vremena nazivali svima svetima. Tek u drugom stoljeću poslije Krista kršćani su u Antiohiji dobili naziv "kristjani".
Svi smo, dakle, i grešni, i sveti, više, manje.
Prvoga dana mjeseca studenoga, od prvoga do zadnjega sata i minute, svake godine vjernici slave Blagdan Svih svetih, a pri tome ponajviše misle i sjećaju se onih svetih koji su se izuzetno istakli u vjerskoj čistoći kroz povijest, za koje čitav svijet zna da su svetci. Idućega dana, drugoga dana mjeseca studenoga, časte se svi vjerni pokojnici, to je Dan mrtvih, Dušni dan. Sjećamo se i molimo i za one mrtve koje su ljudi zaboravili.

Da, Ti jedini, Isuse, ne zaboravljaš nikoga, niti one koje su ljudi zaboravili.
Ne daj mi da zaboravljam na ljude. ‎24. ‎listopada ‎2018. 13:06:22

Egoistično sužanjstvo

"Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo? (Iv 11,25-26)."


Znam Te oduvijek, ali nisam Te poznavala.
Čula sam o Tebi kao o nekoj osobi iz različitih šala i poštapalica, kao o nekome gubitniku i kao o nekoj osobi koja je svijetu jako važna u pozitivnom ili negativnom smislu i o kojoj nije uputno govoriti, previše pitati jer ne radi se ni o čemu bitnom.
Čula sam da ljudi vjeruju u Boga, ali nisu svi Tvoje ime, Gospodine Isuse Kriste, spominjali u tom smislu već više kao da se radi o nekom idolu nekih zabludjelih ljudi kojima se pripisuje praznovjerje ili, još gore, koja nije božanstvo i nije bitna za odnos čovjeka prema Bogu, a naročito ništa nisam čula o nekom odnosu Boga prema ljudima; Ti si bio neka mutna predodžba religioznosti općenito.
Ljudi su govorili o vođama s velikim divljenjem, o Budhi, o Charlesu Mansonu, o hindusima i zenu, o islamu i židovstvu, o Sokratu i Pitagori, o Galileu, o Dostojevskom, o Hegelu i Marxu, o Winstonu Churchilu i slično. To su bili bogovi, tu se radilo o njihovim riječima i djelima, o idealima. Bog je bio nešto nedodirljivo. Nije ni čudo da je ovaj svijet sav smeten i da je ova civilizacija krivnje i smrti zagubljena.
Govorilo se o osam ili devet svjetskih čuda koje je načinila ljudska ruka ili neki vanzemaljci.
Čovjek misli da je bog.
I eto zla.
Kao u Prapočetku, u Knjizi Postanka, ista se sudbina ponavlja svakoga trenutka na svim područjima ekumene. Knjiga Postanka knjiga je o tome kako se zlo pojavi i proširi. Za sve je kriva zmija, za sve je kriva Eva, za sve je krivo kršćanstvo. To su sinonimi po nepisanom dogovoru. Ta, i sami kršćani katolici neprekidno priznaju da su krivi za sve i svašta, ali ne pripovijeda se nikada o tome kako kršćani vjeruju da je čitav ljudski rod odgovoran za smrt Boga. O tome nisam čula nikada ni naznake.
Ljudi liječe svoje komplekse, svoj osjećaj krivnje. Odlaze na savjetovanja i poduzimaju razne psihoterapijske postupke ili se zanesu nekim od navedenih idola koje drže bogovima i božanstvima. Čak su i dobri, stari Rimljani imali nedodirljivog Zeusa i čitav Olimp, nastanjen bogovima, polubogovima i božanstvima. Anđeli? Anđeli su sva slatka, mala dječica, mali anđeli, nevinašca. Biti anđeo značilo je biti jako dobar, vedar, ljubazan, simpatičan, lijepuškast i neznalica po pitanju zla i ljudske pokvarenosti. Mnogi govore da su dječica tako dugo dobra dok su neiskvarena što bi značilo da odrasli ljudi sebe ipak drže pokvarenima.

Prije pet tisuća godina, Ti si, Gospodine Bože, već kraljevao kao Bog svojega naroda o kojemu su svi nadaleko čuli. Izveo si narod svoj iz sužanjstva sebičnosti i praznovjerja i toliko si ga ljubio da je o tome znao čitav svijet što je i bila svrha Tvoga objavljivanja Tvome narodu, da Te upoznaju svi. Toliko si ljubio svijet da si dao svojega jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ne pogine ni jedan koji u Njega vjeruje nego da ima život vječni, život u izobilju.
Bogu je sve moguće, zašto Bog ne bi imao ljubljenog Sina?
Kada se Isus rodio, dobri, stari Rimljani već su se častili kao bogovi, zajedno s čitavim svojim Olimpom; Sokrat je spoznao da niti on, niti bilo tko drugi ni o čemu ništa ne znaju; Platon i Aristotel počeli su razlučivati dvojnost ljudske naravi, ali ne znajući toj dvojnosti dati pravo tumačenje: čovjek je kriv, čovjek je grešnik, ali je i svet kada se nalazi na tragu Boga jedinoga i pravoga. Mudraci sa svih strana svijeta, magi, astronomi već su čuli da se čeka u Tvom narodu Mesija, Tvoj Pomazanik koji će spasiti ljude od zla i grijeha.
Kako čovjek ipak uvijek misli da je bog, tako nikada ne može spoznati ono i onoliko veliko i veće od njega samoga i njegovih ljudskih sposobnosti. Ljudi su učili i razmišljali, stvarali velika djela, a najviše je vrijedila filozofija, ona je bila uvijek iznad svega, iznad religije; filozof je bio mudrac koji je smio kritizirati i tumačiti samoga nepoznatog boga, boga ljudske filozofije.
Između ostaloga, mislilo se da čovjek razmišljanjem i učenjem može doseći božanske visine. Pokvareni ljudi su bili neuki ljudi, a oni koji bi bili više učeni, bili bi plemenitiji. 
Boga se, dakle, može jednoga dana doseći kad čovječanstvo sve nauči i kad većina ljudi postanu mudraci.

Bog je morao spustiti se s visina do tako nespretnoga čovječanstva. Bog se prvi javio i objavio ljudima, svim ljudima. I danas ima svoj vjeran narod od kojega se proširuje na svaku ljudsku dušu sa svojom vedrom, milosrdnom, svetom i nevinom, jasnom, iskrenom i nenametljivom ponudom čovjeku, svakome posebno, da krene za Njim, Božjim Sinom u kojemu će se susresti sa svojim Trojedinim Stvoriteljem i Roditeljem koji će ga odvesti do istinskoga života i osloboditi iz sužanjstva egoizma i praznovjerna mnogoboštva, od prazne filozofije, od vanzemaljaca, a naročito od onoga osjećaja krivnje kojemu čovječanstvo nije našlo lijeka. ‎21. ‎listopada ‎2018. 04:57:12

Dva pastira

Bolesti su Tvoje sve bolesti svijeta,
muke ljudi sve su u Tvom biću
i grijesi su naši sudba Tvoja kleta.
Sva su naša izliječenja u Tvojemu Piću.

I Bog, i Čovjek u Tebi se pronađu;
oboje jest Osoba od veća povjerenja,
oboje je Jedan u ljubavi i beznađu.
Neodvojivo se držiš svoga usmjerenja,

bilo da si ljudske ćudi u slaboći svoj,
bilo da si božanska Ti moćna ruka.
Jer si Bog i jer si Čovjek, biješ težak boj,
beskrajnih si nevolja samo jedna Muka.

Kad si, kažu, pao Ti u svom životu,
pade ljudski rod, al' Ti, Bože ostade.
I kad vjerni vidješe tu Tvoju divotu,
život nov i vječan svakoga zapade.

Jedan pored drugog, Bog i vjernik hode
kao dva pastira, neodvojiva na putu.
Kao jedan oni molitve svom puku plode
i Bog više nije sam u životu krutu.
‎20. ‎listopada ‎2018. 23:59:39

U sili Duha Svetoga

"Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23)."

Izgubila sam komunikacijski kanal, skrenula sam u slijepo područje,
zaglibila sam u dubinama koje su sve slađe, što ja dublje tonem. Promijenila sam vidokrug, ostala bez sličica i znakova koji su mi bili putokazi i sredstva komunikacije; ostadosmo samo moj duševni život ovdje i moj Otac, Bog.
Pomišljam da mi slijedi neka nova psihoterapijska seansa, ali sve što mi pada na um ne čini mi se kao da žeđa psihoterapiju. Pospremila sam poneki ugao svoje pameti, treniram svoj um da ne zakaže prije nego što dođe vrijeme kvalitetnoga spavanja, oraspoložila sam svoje nerve tim pospremanjem, ali neke jače provokacije nema, samo mir je oko mene, mir je sa mnom.
Pred Tobom se pomalo i ispovijedam, Oče moj, jer si me ostavio bez glavne teme, bez navještaja kako se otvoriti Tebi ili, pučki rečeno, kako do Tebe doći, dodirnuti Tvoje haljine. 
Ako imam svjećicu, a sjedim u mraku, zapalim je, gledam kako mirno tinja. Ona ne teče kao rijeka, gledanje u svjećicu nije nalik psihoterapijskom pecanju ribe na rijeci pa ne mogu reći da rijeka teče u meni. Kroz moje vene protječe krv koja ne kruži dobro i zdravo jer sigurno ne sjedim popuno pravilno i opušteno. 
Plamičak mi daje odgovore na moja pitanja, moja duša se otvara samoj sebi, svome umu. Padaju mi na pamet sve same besmislice, um se čisti, rješava se onoga što mu je suvišno, a čega ima na pretek.
Plamičak izgleda kao da uzdržava sam sebe, samostalno i odgovorno jer otopljeni vosak miruje puno stabilnije nego kakvo mirno more, žižak je pougljenio kao stalagmit, a u vosku, u dubini odražava se plamičak kao da se poginje i ogledava u zrcalu. Kamo god zaleluja plamičak, zaleluja i njegov odraz. Ako časkom ne dišem, plamičak se malo umiri ili radi lelujave "osmice". Što ga pokreće i zašto baš na takav način? Od nekamo struji zrak, čak i kad plamičak zaštitim od strujanja zraka; on svejedno radi "osmice". 
Misli skreću na razne teme, ali niti jedna nije toliko značajna i važna da bi se duša zadržavala na istoj temi.
Sveti Bernard, opat, piše: "...u prvome dolasku Krist je bio otkupljenje naše, u posljednjem pojavit će se kao život naš, a u ovome sadašnjem On je pokoj i utjeha naša... U prvome dolasku došao je u tijelu i slabosti, sada je tu u duhu i sili, a u zadnjemu će dolasku doći u slavi i veličanstvu."
I mi dolazimo u tijelu i slabosti, ali ne bismo smjeli otići odavde također u okaljanoj i nemirnoj duši, u slaboj duši. Krist nas je otkupio, to nam daje snagu i radost, a i život ćemo naš dobiti kada opet dođe. Isus je sada došao u duhu i sili na ovu našu zemaljsku dušu koja nije od svijeta već je nebeska.
U trajnom Isusovom dolasku što se po Milosti događa u duši svakoga vjernika možemo pratiti Krista, Spasitelja koji silazi čovjeku, Krista vječnoga i povijesnoga, Krista kao Objavitelja Oca i Duha Svetoga.
U sili duha i snagom duha nalazimo izvor našeg radosnog duševnog otvaranja kao molitelji Isusovi, to jest  Boga Trojstvenoga.
Isus je pravi Bog, Isus je pravi čovjek, Isus je Gospodin, Isus je savršeni komunikacijski kanal između čovjeka i Boga. On objavljuje sebe Tvojim riječima, Oče: "Ja Jesam", ja sam onaj Bog koji dozva Abrahama, Izaka i Jakova, koji izvede narod iz sužanjstva zemaljskoga; ja govorim samo ono što mi kazuje Otac; tko vidi mene, vidi i Oca moga. Poslanje Duha Svetoga na Crkvu i sve ljude je poslanje Duha Životvorca koji izlazi od Oca i Sina i čija snaga i sila daje unaprijed mogućnost vječnoga života u radosti i ljudskoj jakosti. Jer imamo silu Duha Svetoga, radujemo se životu, životu s Bogom, zahvaljujući Čovjeku Isusu i Bogu našemu.
Isus je jedna jedinstvena i jedincata Osoba u kojoj se nalaze i božanska, natprirodna i ljudska, naravna ćud koja nema svojih grijeha; Isus je Osoba koja u sebi nosi božansku volju, a to je spasenje i otkupljenje čovjeka od ljudskih grijeha, a nosi i ljudsku volju koja zna za kušnje, jad i nevolje; sve zna, sve je prošao, sve je preživio.
Isus je Riječ Oca, Stvoritelja čovjeka, u Njemu su svi ljudi ikada rođeni. Isusa slijediti znači iznova se roditi ako postoji naša ljudska volja ili barem ustrajna želja kao poticaj Bogu Isusu da tu želju i dobru volju shvati kao poziv i da s Ocem svojim dođe čovjeku i kod čovjeka se nastani, kod čovjeka koji već sluti vječni život u sili Duha Svetoga pa se tako može reći da Trojstveni Bog, jedini pravi Bog i Gospodin živi i stanuje u čovjeku.
Tada čovjek razlikuje duh svoj od duševnih događanja, razlikuje svoje tijelo od svoga uma, razlikuje Božju od ljudske volje; razlikuje kušnje od napasti grijeha, razlikuje prazno blebetanje od istinskih riječi.
Isus Krist nije nikada počinio grijeh, ali jako dobro poznaje duše u grijesima, iskusio je besmisao krvoločnih napadaja grešnika na sebe. U svojoj Muci i u svojim patnjama i žalostima Isus Krist je najbistrije vidio dubine duša ljudskih i vidio je pogrešno mišljenje, riječi i pogrešna djela ljudska, vidio je grijehe i, umirući na tom Križu, sve je te grijehe ljudima oprostio. Treći dan je uskrsnuo od mrtvih kao pobjednički otkupitelj svih ljudi od zlih duhova koji su tada zauvijek izgubili svoju vlast i prava nad mnogim ljudima. I danas mnogi zli duhovi kruže oko Bezgrešne Djevice Marije kao vukovi, tražeći koga bi proždrijeli jer ona bijaše oduvijek zlome jedino ljudsko bezgrešno stvorenje i osoba ponizna do krajnosti koju nikada nisu uspjeli zavesti jer ona je potpuno nalik svome Sinu, Riječi Boga, potpuno obuzeta Duhom Svetim.
U sili smo Duha Svetoga i radosno dozivamo Boga da se nastani u našim dušama. ‎19. ‎listopada ‎2018. 20:47:49

Zlatno koplje

Pravedne su noći, sve su dulje
kao jasna poruka s visina,
a u tami svjetla vrulje;
neugasivo je, kao istina,

kao zlatno koplje usred grada.
Opet pjeva duša ova,
kao da se liječi prisilnoga rada,
kao da bi izići iz noćna rova,

a iz ponora ni glasa nema.
Tu je Bog moj, pokraj mene,
zato mi je uvijek glavna tema
zlatnim kopljem smaći crne sjene.

Najveće je svjetlo sluha,
oštro koplje koje dušu para 
radi prosvjetljenja duha,
svjetlo Riječi, najvećega dara

od kojega mrznu budalaštine
i zbog oštrice si rasipaju niti
pa sve vezu novo zlato baštine
da bi progledale svojoj biti. 

Sada Bog me zove u dubine
gdje su zvijezde svjetla noćna,
izvezena kao ljestve u visine,
a ja obilazim oko glasa moćna

što me doziva na novu gozbu
pretiline neba i nebeskih stvari;
anđela i svetih slušam prozbu
da mi Bog naš svjetlosti podari.
‎19. ‎listopada ‎2018. 18:58:30

Šum

Tišina je mrkla kao kraj,
kao nesvjestica ili napad jaki,
kao nelagodan dodir onaj
od kojega smeta šušanj svaki.

Tišina odzvanja u gluhosti
i u nećutnosti otvrdnule kore
moga uma što ne trpi muklosti;
ona teža je od noćne more.

Sad se sjećam svih boleština,
a samoće moje pusto brdo;
sad već napreduje i vještina
da zatvorim srce tvrdo.

Ptičji pjev mi stiže kroz tu opnu,
sve se čuje kao kroza film
koji prostire se vratima i oknu;
unutarnjoj duši uho prigrlim,

a iz nje se čuje samo šum.
To je nataložila se buka
koja prati moj poremećeni um
kao glasna vika protjerana puka.

Mnoga bića tu se ustrčala,
bježe na sve strane, traže mrak,
zaklon što bi neka sjena dala
il' bar neki glasić mlak.

Samo zvuk tišine, duša zvoni,
u sebi se lagano otapa;
popadala svjetla, lampioni,
suton se s krajolikom stapa.
‎19. ‎listopada ‎2018. 14:55:27

Odgovorni Bog

"On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš... (Dj 9,5)!"

Često pitaju ljudi: "Bože, zašto?! Zašto nesreća, zašto rat, zašto patnja, zašto moram ja, zašto baš meni..." i obraćaju se direktno Bogu kojega drže odgovornim za patnju i koji jedini zna odgovor na ta pitanja.
U tim pitanjima zapravo ljudi prozivaju Onoga koji je odgovoran, mnogi se jedino u takvim zazivima obraćaju Pravome Bogu, Isusu Kristu, Gospodinu koji je pravi Bog od pravoga Boga, Oca svemogućeg koji s Njime i s Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke.
Jedini odgovor na pitanje patnje vjera je naša kršćanska i katolička.
Pitanje patnje je pitanje kako se riješiti boli i muka, bolesti i ranjavanja, to je pitanje zašto patnja postoji i koji joj je smisao.
Svaka ogrebotina već je mala patnja, svaka uvreda je bolna, ali čovjek, koji zna zašto je povrijeđen, može se svoje uvrijeđenosti vrlo lako osloboditi.
Te svakodnevne patnje trpimo stišćući zube i prebolimo, ali patnja se ne može preboljeti uvijek na taj način, ona se mora prihvatiti. Nitko ne govori i ne misli o prihvaćanju patnje i strpljivom podnošenju uvreda ako nije u Gospodinu Isusu raspetom. Niti jedan drugi bog, niti božanstvo ne govore o prihvaćanju patnje već o izbjegavanju patnje. Samo Gospodin naše vjere ovome svijetu pokazuje put kroz patnju, ona ima smisao u pedagogiji Božjoj, ima smisao iskustva koje vodi olakšanju kad patnja prestane, ima smisao slobodnog izbora čovjeka koji je želio okusiti dobro i zlo, ima smisao pročišćavanja...

Kada bismo zbrojili sve pojedinačne grijehe, zla, boli, uvrede i patnju koju su svi ljudi zajedno, ikada rođeni, počinili na ovome svijetu i koje će još počiniti, taj zbroj bi bio beskonačan. A Isus naš, Gospodin morao je to sve uprtiti na sebe, na svojim ramenima ponijeti sve te boli i svu tu patnju jer da nije ponio sve naše boli, ne bi Njegov Križ donio savršeno spasenje ljudima. Nije stoga ni čudno da nas je tako riješio čak i smrti. Pitanje je zašto nedužni ljudi moraju patiti. Činjenica je da niti jedan čovjek nije nedužan, a također je u vrtlogu ovosvjetovnoga života patnja postala stil i način međusobnog ophođenja gdje stradavaju i oni koji su manje dužni i krivi.

Ako čovjek previše gleda u tuđa zla, njegova duša se uči zlu.
Ako čovjek obvikne lažima ili zavarava sam sebe, sigurno će i njega zahvatiti neka patnja i to ne kao neka kazna već kao prirodna i logična posljedica jer kad čovjek vjeruje u svoja vlastita iskustva koja je iskusio u čistoći svoje savjesti, tada neopozivo zna da li riječi i postupci drugih ljudi odgovaraju ili ne odgovaraju njegovom vlastitom iskustvu; kada čovjek živi i vrši riječi Božje, njegovo je iskustvo čiste savjesti i života. Ako li pak samo usnama štuje Boga svoga, a djelima Ga ne prati, čemu se tada čudi što postoje nesporazumi u međuljudskim odnosima koji dovode do nečije patnje?

Ako netko traži Boga, sigurno će ga Bog u pravo vrijeme prozvati.
Ako netko samo kad pati ili gleda patnju pita Boga što je skrivio, taj pred sobom ima dugi put upoznavanja s Bogom milosrdnim koji je patio, pati i patit će za otkup svih ljudi od grijeha i tada više neće postavljati pitanje patnje, neće više tražiti odgovore u magiji i čarobnjaštvu, u praznovjerju i među idolima, u prolaznim modnim savjetima i filozofijama, u božanskim obećanjima raznih lažnih bogova i slično; neće pitati Trojstvenoga Boga kojega ne poznaje da mu odgovori, ali će na svom životnom putu na ovome svijetu toga Boga, Isusa Krista kojega pita o patnji, sigurno susresti. 19. ‎listopada ‎2018. 10:08:33

Tajne staze Boga moga

Mome gradu pokajanje nudim,
ne razumijem svoje želje strasne
kad za čistim Bogom žudim,
Njegove mi riječi krasne. 

Mome dvoru nježnije pristupam,
više cijenim ono čega nema,
a u bliskoga se Boga ufam,
mada prati mene anatema.

Mome hramu stignem rado
jer me čeka Bog moj, moje sve,
koji načini mi srce mlado,
novi život, ruke napunjene.

I do Krista dođem svoga
nakon sata molitvenih, beskrajnih;
čuvao me, štitio od zloga.
Bezbroj ima staza tajnih

ova veza grešnice i Njega, Sveta.
On mi ne da moje posrnuće,
niti bogove od bijela svijeta
jer je obećao divno uskrsnuće.
‎19. ‎listopada ‎2018. 07:12:30

Životna žeđ

Zaboravljene snove
prekrile su zvijezde rane,
ovdje još je noć.
Kad ti stignu riječi ove,
gledat ćeš u nove dane
koji nose svoju soć.

Želja mi je klanjati se,
to je svrha religije,
kad se budim ili jutru hodam.
Njome ne može ukaljati se 
ovaj svijet, prepun stihije.
U poklonstvu dušu podam,

ne onako kao što se daje
bludan duh i razvratan
koji je u putenosti
nego duša zvijezdam' zastaje,
diže lati, kao duh je rascvjetan
od Božje žuđenosti.

Kada krene, duh se tebe sjeti
pa se ljubavlju obraća
svakom stvoru, svakom biću
u kojem bi život vrijeti;
duša kao da se domu vraća
gdje se klanja svetom Žiću.

Bez poklonstva što je svijet,
što je mrtva duša neka,
kamo smjera njezin hod?
Svaki bludnik žuri mrijet',
a čovjek je beskonačna rijeka
kojoj samo duša jeste brod

jer je ona rijeci bit
koja ima korito i teče k moru
što ih Božje izobilje stvara
da bi one zvijezde gore snit',
da bi dostigla u novu zoru,
da bi dosegla od Žića dara.
‎17. ‎listopada ‎2018. 05:37:32

Hvala Ti

Besplatno si mi dao sve. Besplatno si mi dao život, vječan život u sebi pa se podrazumijeva da mi je smrt ovoga zemaljskoga života nešto strano, nešto što ne pripada našem zajedništvu, Tvome daru života za mene. Samo se po sebi razumije da Ti putujem u naručje, tako me učiš da prohodam. 
A bojim se kraja, smrti, grijeha, nepostojanja, gubitka identiteta, bitnih promjena i slično. I znaš da me je strah jer kad si god pomogao u mom rastu, Muka mi se Tvoja pokazala, plaća Tvoja zato što me imaš, cijena koju moraš isplatiti radi mojega napredovanja u život.
Kako se ne bih osjećala dužnom Tebi, Isuse, Bože moj? Želim Ti uzvratiti, imam Tvoje upute i znam da ću Ti uzvratiti jedino tada kad se pobrinem i sama o svom životnom rastu i to onako kako me učiš. Učiš me da pokušam iz sve snage ljubiti, da li to znači sve besplatno davati i oko svega i oko svakoga se tako potruditi?
Učiš me i postepenosti, svakome koraku koji moram poduzeti i učiniti, iz dana u dana, iz sata u sat, od udaha do udaha.
A ponekad se zablokiram i ništa ne znam, i ništa ne osjećam. Kažu, kad smo takvi, da to znači da Te slušamo i osluškujemo Tvoj glas, napunjamo se milosti i sabiremo u sebi Tvoje pouke. Tada, iznenada, postanem svjesna nečeg novog, nekog drugog gledanja na sve što sam mislila da znam; tada kao da si me prosvijetlio i zbog svega Te slavim, ljubim Te i zahvaljujem Ti. Za mene Ti si velik, moj Tata koji zna sve i može sve.
Kada bijah puno slabija, pokušavala sam s mukom slijediti Tvojih Deset riječi, pokušala sam ih sprovesti u djelo i razmatrati.
Tada je došlo vrijeme da naučim ponešto o gladi svojoj i žeđi, o svojim teškim trenutcima i dvojbama, o svome umoru, o pravednosti, o milosrđu, krotkosti i poniznosti.
Redoslijed postoji, logičan redoslijed. Ne mogu biti razborita ili pravedna, ili blaga ako Te ne slavim ili ako Te ne poštujem kako treba već Te prozivam svaki čas ili se želim nagoditi s Tobom. Ne mogu poželjeti novi kaput ako ne znam izmoliti i promatrati Tvoj život i Muku. Tek poslije promatranja Tvojih Deset zapovijedi, osjećam i znam da mi nije potreban novi kaput, niti nova koža, niti novi jelovnik već novo srce iako isto ono koje je s Tobom prohodalo i načinilo svoje prve korake. A razlozi za hodanje su bili sasvim, sasvim ozbiljni, najozbiljniji: ne smijem nikoga povrijediti, niti sebe, a najmanje Tebe kojega boli svaka ljudska povreda.
Nekako sam znala da ću stići do Tebe, to se podrazumijevalo, ali što ako nekoga povrijedim i zbog toga Te ražalostim i prestrašim se? To je bilo meni kao razdoblje velike kušnje, a danas ponekad na to zaboravljam pa želim biti pravedna i jaka, umjerena idealno u svemu, gotovo savršena, sveta jer tko god vjeruje Tebi i slavi Te, taj želi biti svet.
To novo srce nastaje od onog prvog srca kojim si me nacrtao i rodio. To novo srce kao da je rasporeno, raspolovljeno i rastvoreno staro srce, a iz njega izlaze duhovna dobra, nježnost, poniznost, blagost. To se novo srce prisjetilo dobro onoga prvoga dana kad sam prohodala, morala sam se pokretati, zaobilaziti prepreke, obratiti pažnju na sve oko sebe, a usredotočiti se istovremeno na hod u Tvoje naručje kako bih se opustila i odmorila u Tebi nakon tolikih napetosti, truda i napora. Nisam odmah pogodila cilj, Tvoje naručje. Ti si me dozivao, sokolio, opraštao mi ono što si sama nisam mogla oprostiti, ali kad sam shvatila da si Ti oprostio i zaboravio moje slabosti, i meni je sve što mi se ispriječilo jednostavno isparilo iz sjećanja. I tada je bilo sve u redu, u Tebi sam našla odmor, okrijepu i mir.

Slavim Te, Kriste, Tvoja slava u meni proizvodi uzburkane ognje života u najboljem njegovom izdanju. Ne osjećam se svetom, ne smeta mi, samo mi daruj taj mir kakvoga ima dojenče na grudima majke. Daj sluškinji svojoj da postane dostojna prevelike slave Tvoje u vijeke.‎16. ‎listopada ‎2018. 19:34:34
Hvala Ti, Isuse, što si me rodio.

Pastirica

St. Teresa of Avila

Čula sam te jedne noći svijetle
kako mene šalješ daleko pod svod
koji budio je moju dušu, ljude, pijetle,
koji mi je otkrio moj tajni kod.

Sad te opet molim, sjeti se tog trena,
ti si uvijek visoko na ljestvici vrednota,
pokraj Gospe naše gdje je uznesena,
u dubini Kristovih grozota i ljepota;

ti si bila moja najdraža krasotica,
moje uslišanje i viđenje slavno,
pastirica mi ruku mojih, samotnica
poput Križa koji napušten je davno;

ti si znala ljubiti i ljubljena biti
kao malen cvijet u pustinji,
ti si mogla mnogoj duši skriti
koliko te mili križ tvoj kinji,

ti si bila moja prva učiteljica
koja dade i izmoli meni snage,
i Mudrosti bliska prijateljica;
i u strogosti ti crte bjehu blage.

Uzmi stado svoje pa me zagovaraj
i ponesi ljubav onu što te žari,
potom s anđelima jakim razgovaraj
da bi meni svježa zagovora dali;

sjeti se svih svetih koje poznajemo,
neka šalju mi peticiju do Vrhovništva,
i usmjeri ruke moje da ih podajemo
gdje će pitanja mi naći utočištva.
15.10.2018. 22:10

Breme vječne slave

"Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. 17 Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave (2 Kor 4,16-17)."

Svatko nosi svoj križ, htio ili ne. Netko je gladan, netko je bolestan, netko se neprekidno dvoumi, netko je neuk i nespretan, a mnogi prigovaraju zbog nepravde.
Isus to zna. On ne govori samo da moraš taj križ nositi već kaže da taj križ doneseš pred Njega kao da hoće reći: ponesi sa sobom svoj križ kada me slijediš. Jer poći za Isusom ne znači odbaciti svoje brige, nevolje i bolesti već usprskos tome slijediti Isusa. Ako si gladan i siromah, možeš moliti za gladne i siromahe, možeš se urediti da nitko ne zna da postiš, možeš uputiti neuka u molitvu, možeš naviještati Radosnu vijest, možeš radosno prihvatiti nepravdu.
Ako slijediš zakon i riječ Božju, ljubiš Boga i bližnjega, čuvaš Zapovijedi, dovoljno ti je da kreneš za Isusom. Nikakvi drugi preduvjeti nisu ti potrebni.
Slijediti Isusa ne znači ostaviti svoj način života već znači promijeniti sebe uz pomoć Božju jer čovjek sam sebe inače ne može promijeniti ni za milimetar, naročito ne može promijeniti druge ili mijenjati svijet. Čovjek koji pokušava bez Božje pomoći nešto promijeniti, ostaje rob svojih predrasuda i svojega načina razmišljanja.
Često čujemo o nekome da ima drugačiji mentalitet, ali i naš mentalitet potrebno je mijenjati, a to može samo Bog, Stvoritelj čovjeka, svoje slike bez tereta grijeha. Da nas promijeni, Bog šalje Isusa koji nam savjetuje da na sebe natovarimo "još" i Njegovo breme: imam svoj križ, ne mogu još i uzeti za uzor Boga čiji Križ bijaše najteži od svih. Ali Križ je Isusov lak, Njegovo breme nas oslobađa naših grijeha koje često činimo i ponavljamo upravo zbog toga što nismo promijenili svoj mentalitet, što nismo posluhom Zapovijedima barem pokušali sprovesti naše kršćanstvo u djelo. Jer da smo samo pokušali, Isus je već učinio za nas sve drugo: promijenio nam je srce, promijenio nam je osjećajnost, promijenio nam je gledište s kojega promatramo sebe i druge. Tek kada krenemo, kada načinimo taj prvi korak prema Isusu i kada probijemo led našega otpora, spoznajemo kako je Isusovo breme lako, On razmišlja umjesto nas, a nama to čini izobilje dobra, izobilje olakšanja.
Prvi korak je naviještanje Isusa, Radosne vijesti jer ako srcem vjeruješ i ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, bit ćeš spašen. Naviještanje Radosne vijesti o Isus Kristu, Gospodinu ljekovito djeluje na naš stari način razmišljanja, psihoterapeutski djeluje na naše osjećaje i na našu sposobnost suosjećanja i razlikovanja duhova i čini od nas, robova slobodnjake.
Podrazumijeva se da i dalje slijediš Zapovijedi, prtiš svoj križ, ljubiš Boga svoga, ali se drugačije i kvalitetnije ispovijedaš i podrazumijeva se da redovno pohađaš Euharistijsko slavlje gdje te Crkva hrani Riječju, Tijelom i Krvlju Kristovom jer On zato i dođe na svijet da bi Ga svatko mogao dotaći i blagovati. Tek ćeš se tada u svog Boga zaljubiti koji te ljubi poniznim služenjem i ognjem neugasivim, tada ćeš naučiti ljubiti bližnje i podnositi strpljivo nepravdu.
‎15. ‎listopada ‎2018. 01:56:33



"Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,30)."

Da budemo jedno

Da preživim, da nekako preživim
sve te zmijske napade sa strane,
da si venama od duha sve prežilim,
da si oboružam riječi duhovne i slane;

da si kaplju krvi, ljubavi žedne,
još malo u Tvojoj bistroj vodi rosim
od koje su misli moje medne,
radi koje ja još uvijek ovo tijelo nosim

pa da čujem otkucaje narodnoga bila
u kojemu još se nalazim princezom
jer je ljubav tu, uvijek s nama bila;
da se sastanemo Tvojim snažnim rezom

kao neslućeni, bogati i siromasi,
kao jedna unutarnja veza svakog slavlja.
Ja ne prosvjedujem jer nas spasi
samo Bog naš koji Rod je ispod čavlja

istih takvih zmija što nam kao paraziti
igraju po svetinjama svojim plesom,
od kojih je uskrsnuo da bi pripaziti
da ne pokriju nam vegetaciju tim lesom

što se uzvitlao poput bodljikava praha.
Ja još Tebe imam, Kriste, Spasitelju moj
koji neprekidno hraniš od svojega daha,
i mene, i vene moje, i puk vjeran, svoj.

Kraljevstvo je Tvoje kao miran tok
riječne vode koja bistra je od Krvi,
koju nama dade Tvoj proboden bok,
i od sveta Tijela što se dijeli, mrvi

pa se umnožava do svih svjetskih mora.
Ništa ne bi moglo zaustaviti oluje
da nebesa prekrije ta prašna kora
jer kroz dahe naše Tvoji dasi struje.
‎14. ‎listopada ‎2018. 23:15:57

Zapis u srcu

"Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe (Ez 36,27)."


Samo vjera u Isusa Krista, Gospodina nas razlikuje, samo po toj vjeri se prepoznajemo i nikakvi drugi staleži za spas od smrti ne postoje. Nekada bijaše određeni Izabrani narod, a to su sada samo vjernici Božji; nekada bijahu određeni gospodari u društvu po kojima je bilo obavezno služiti Bogu, a to su sada samo vjernici; nekada bijahu samo određeni ljudi kojima je bila dopuštena jednakost i ravnopravnost, a to su sada samo vjernici Božji; samo vjerujući znaju ljubiti Boga onako kako nas je sve Bog podučavao po Zakonu svome i po Prorocima, i još bolje i još više.
A kada si vjernik, nisi licemjer. Nisi samo stoga vjernik što pripadaš nekoj svjetovnoj instituciji, odnosno ako ne pripadaš vjerničkoj državi koja nije temeljena na kršćanskim osnovama, to te ne priječi da budeš vjernik Kristov.
Kada si vjernik, nisi rob nego veliki slobodnjak. Ne robuješ slovu raznih zakona jer uvijek ljubiš i činiš po toj ljubavi, po ljubavi Gospodinovoj u tebi ti živiš.
Kada si vjernik, nisi oholica, bludnik i pohlepnik nego se čuvaš od grijeha, a i Gospodin te čuva da ne upadneš u zabludu i grijeh.

Tko zaista iskreno slijedi Božju riječ, taj vjeruje i spoznaje nadahnuće u svome Bogu; taj vrši zakon savršeno i nikada ga ne prestaje poštivati jer jako dobro razumije slovo zakona - ta, zakon mu je s vjerom u srce upisan i u srcu ga svaki vjernik nadopunjava, to jest živi taj zakon u potpunosti. Jer zakon je vjernika Kristova nadahnuto slovo koje ukazuje na ono što je riječju neopisivo i ne da se do kraja i u potpunosti razumijeti.

Tvrdovrati su oni koji tumače svaku riječ po sebi i po svojem iskustvu, po svojoj grešnoj naravi. Tko provodi svoj život površno i po svjetovnim strujanjima, kao grešnik i bludnik, taj ne zna kako se u vjeri i ljubavi Božjoj živi i kako se tumači u srcu i na djelima ljubav Boga.

"Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (1 Kor 6,19)."


‎13. ‎listopada ‎2018. 08:04:43

Obitelj obogaćuje društvo

"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5,17)."

Čim se pojavi institut države, nestaju rodovi, plemena i slično, nestaju obitelji, klanovi. Nije čudno da težimo državnom obliku života i demokarciji jer u obiteljima se događaju, osim prelijepih trenutaka, i razna nasilja. Očigledno je, pak, da državni aparat ne rješava taj problem.
Država ne otvara jednaku mogućnost svima na polju kultunoga razvoja, na području obrazovanja; nije svakome lako naučiti moralne imperative, proširiti svoje kulturno blago, obrazovati se besplatno. Tu je institucija obitelji u prednosti jer u obitelji se ljudi potpomažu besplatno, sva djeca jedne veće obitelji nasljeđuju razne pouke od starijih članova, mnoge tetke, djedovi i bake, stričevi i bratići dijele podmlatku neizmjerno puno dobroga, tumače moral i ćudoređe kojima su i sami dobar uzor i primjer, prenose kulturu života, vode djecu sa sobom u društvo, vježbaju se u praktičnoj dobroti, ljubaznosti i povjerenju koje ima veliki značaj, a pomažu se materijalno kako niti jedna država ne može potpomagati da se kroza sve slojeve društva kultura života širi.
Država i demokracija nisu krivci što se umjesto civilizacije ljubavi i života pojavljuje i širi "kultura smrti". Takva su strujanja na kugli zemaljskoj. Pokušavajući brzim potezom i lakšim načinom riješiti pitanje sve većeg nasilja, ljudi su pretjerali u svojim nastojanjima, kultivira se manji broj talentiranih i bogatih koji donose demokraciju i zakone o humanosti, a oni, pak, ne prodiru u šire siromašnije slojeve koji su zato i nastali jer se previše nastoji oko ukidanja svega, i onoga što je dobro, a ne samo onoga što je zlo.
U kraljevstvu nebeskom nema demokracije, a ipak su svi potpuno blaženi; u kraljevstvu nebeskom postoji živa ljubav, stvaranje i dostojanstvo za svakoga iako je tamo hijerarhijsko uređenje, monarhija gdje je samo jedan Gazda, jedan je Bog, Svjetlo i Izvor svjetla na vrhu piramide, Krist koji ode na Križ, vjeran životu i ljubavi prema svima, vjeran do smrti na tom Križu. Kad je Isus bio u dječjoj dobi, državni moćnici su Ga proganjali jer nisu mogli niti očekivati da im njihova "konkurencija" Isus neće naštetiti, njihovoj vlasti i pohlepi. I danas je mnoge strah Boga jer misle da bi ih Bog mogao ugroziti.
Kad je Isus bio u dječjoj dobi, imao je ljubav i povjerenje svoje obitelji, a i kasnije kada su Ga mučki ubili upravo državnici.
Čime moćnici opravdavaju svoj strah od Isusa? Vjerojatno su svjesni velike snage koju ima bratska ljubav. Državnici, čak i kada se okupe u jednu instituciju, nemaju ni približno toliko snage i instrumenata kojima bi konkurirali Isusovom bratoljublju. To ih valjda dovodi do zaključka da bi oni sami mogli više nastradati jer su, opet, svjesni da zbog njih samih mnogi osiromaše (svi "nesposobni"), umiru, pate. Tako je oduvijek bilo, uvijek je država udaljavala od pravde i zajedništva one za koje bi ljudi odlučili da su nesposobni za preživljavnje, tako je i u životinjskom i u biljnom svijetu.
U kraljevstvu nebeskom oni koji su sposobni jednostavno izliječe nesposobnost ovih drugih, a mnogi i nisu tako nesposobni kao što bi neki pomislili dok previše ima onih koji se drže sposobnima za preživljavanje, a u biti ne mogu učiniti samostalno ništa, ne mogu preživjeti bez pomoći drugih.
Na zemlji sve više ljudi, sve veći postotak ljudi, proglašava se teretom društva zbog nesposobnosti za samostalno preživljavanje.
U kraljevstvu nebeskom slabost je vrlina jer tek čovjek na kušnji i u slabosti iskazuje koliko zapravo u njemu ima snage jer, i tako slab, on preživljava bez tuđe pomoći, a još trpi i odbacivanje društva. Tako društvo zapravo samo sebe isključuje iz kraljevstva nebeskoga u svojoj "moći i jakosti", a vrlo često misli da su demokarcija i država nešto puno bolje, pametnije, drugačije, modernije, suvremenije i mudrije od Božjega kraljevstva.
Živi bili pa vidjeli. 
Obitelj obogaćuje, država stvara siromahe. Svi nemaju iste mogućnosti,
a to se u obiteljima može jako dobro primijetiti i sanirati dok u državi i u demokratskim težnjama ljudi misle da su svi dužni biti onakvi kakve ih žele zakoni i državno pravosuđe. Takvih nema, ima onih koji se pretvaraju i prisiljeni su biti dvolični, a ima i onih koji se ne uklapaju u taj demokratski kalup.
Čak i kada bi postojao idealan zakon, to bi ipak ostao samo izmišljeni zakon, obična ljudska pretpostavka i eksperiment. Ljudi preslikavaju zakone iz prirode, a i oni koji preslikavaju vjerski zakon u svoj život često promašuju bit i duh svih zakonitosti, a taj je da zakon proizlazi i završava iz morala i u moralu pojedinca, nalazi se u mudrosti koju daje samo slab čovjek, čovjek koji je slab na tuđu nevolju. Zakoni su samo pokušaj da se ljubav Božja zabilježi i organizira, da se preslavna mudrost Boga, Stvoritelja svega, preslikava bez dubinske analize, razmatranja i - bez Božje pomoći.
‎12. ‎listopada ‎2018. 19:15:39

Ti nemaš riječi

Za tebe nosim srce kada dolazim,
a znam da tvoje misli već su tu;
nisam kao ti da hrabro prolazim
i bez puno riječi živim istinu.

Moji su govori na rubu postojanja
i prečesto u tome pretjeram;
srž je moja rječita bez odstojanja
jer u tvoju srž ja smjeram,

jer u tvoje poglede ja šaljem pratnju
i u tvoje misli čeznem stići.
Čovjeka se gleda kroz Kristovu patnju,
a ja samo krećem bliže prići

dok me tvoja hrabrost odvodi sve dalje.
Nit' ne skrećeš pogleda na mene,
znaš me kao da te anđeo s nebesa šalje
sve dok moja pusta želja ne uvene

kad ugledam gore put i Križnu stazu.
Tamo ideš, tamo uvijek skrenem ja,
makar s tobom nisam ni u srazu;
s tobom uvijek preda mnom Kalvarija.
‎12. ‎listopada ‎2018. 02:48:10

Tko se odriče, taj dobiva

"Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33)."


Tražim li kraljevstvo nebesko, sve mi se nadodaje. Ali često to zaboravljam, pogađam se s Tobom, Isuse, Bože moj, mislim ako učinim ovo ili ono, dobit ću nešto što mi je potrebno. Često na takav način počinjem razmišljanje i poslove iako dan počinje s molitvom, iako dan ima svoja vremena i trenutke kad se saberem. I tek tada vidim da sam pretjerala, da sam pogriješila, da sam se previše dala u razmišljanja kako doći do onoga što želim ili moram postići.
Ta, znaš Ti što mi je potrebno, dobro znaš.
Ipak molimo s određenim nakanama. Takve prošnje imaju teži značaj i vrijednost, ne zbog toga što bi nas prije uslišio već zbog toga da u nama vjera produbljuje svoje djelovanje jer kada se molitelj usredotoči na samo jednu posebnu potrebu, tada sazrijeva u vjeri i u vječnom životu s Tobom. Umnažanje istih molitvi nije jamčevina da ćeš prije uslišiti, ne. Samo redovna Gospodnja molitva, Očenaš, jedina je jamčevina da će sve molitve sjesti kako treba dok ponavljanje zaziva već dovodi do neravnoteže i do pretjeranih želja i zahtjeva. Dovoljan je jedan jači zaziv da Ti to uslišiš ako je dobro za nas i ako smo zamolili prvo Tvoje kraljevstvo.
Često je bolje osluhnuti koja je volja Tvoja i prihvatiti nevolju istom zahvalnošću kao i uslišanje nego se uporno držati jedne molitvene nakane koja nam možda zaista nije toliko neophodna. Radije ću ostati bez plaće nego da Te molim za svoju pravednu plaću; radije ću postiti nego da Te neprekidno molim za kruh zemaljski ili obilje hrane; radije se odričem mnogočega nego da Te zazivam čas za ovo, čas za ono.
Neka se sveti, Oče moj, ime Tvoje u meni kako bi me svu što bolje posvetilo i prožimalo što češće.
Neka bude Tvoja volja jer Ti najbolje znaš, a ja nemam pameti i ne znam što je za mene dobro i što je za mene još bolje, za moj rast u vjeri, za moje psihičko sazrijevanje, za moje ćudoređe, za moj vječni život.
Kruh mi daj nebeski i kada me ne pozoveš na svoju gozbu, neka u meni djeluje ono što sam prikupila od jučer, Tvoje posvećenje, Tvoja pročišćavajuća krv, Tvoje spasenjsko djelovanje, neka me okrijepi i obnavlja blagovanje Hostije od jučer.
Ponekad i nije preporučljivo bez sabranosti i razmatranja blagovati Tebe, Kriste jer to me može okrenuti protiv mene same. A Ti si tako nenapadan, nježan i blag, Tvoja hrana može potrajati i dulje od sedam dana i sedam noći. Petak je za post, ali nigdje ne stoji zapovijed da se i kojim drugim danom smije i može postiti jer ako postim, Tvoja hrana je sve što sam blagovala u nekoliko dana i Ti tada dublje, šire i jače djeluješ u mojoj duši. Ako ne molim sabrano, uzalud mi blagovanje Euharistije, čak i na štetu. Ako me pozoveš na svoju gozbu, tada uslijede i nova razmatranja i nove teme za molitvu i razmišljanje.
Ipak, tako sam slaba u pameti i mudrosti da je meni najbolje tražiti neka bude volja Tvoja, Gospodine.
To je tako ako se odreknem jedne svoje pravedne plaće, a molim kraljevstvo nebesko, Ti mi daješ ono što sa svojom plaćom nikada ne bih postigla.
To je tako kada se odreknem svojih želja, a molim kraljevstvo nebesko, Ti me uslišavaš kako nisam ja sama mogla ni zamisliti, niti poželjeti.
Čovjeku se dogodi da u nekom trenutku zamrzi svoj život, ne da mrzi živjeti, ne da mrzi sebe nego ga kinje nevolje pa se jadi i srdi što mu je teško i zamrzi ovaj svijet, ovaj život i svoje grijehe, sve zajedno. Da, dogodi se da čovjek mrzi svoj život, ali tko mrzi svoj život, taj zadobiva duhovni i vječni život, neusporedivo bolji. Tko se odriče, dobiva.
‎12. ‎listopada ‎2018. 02:08:49

Daleko od sutra

Uzburkano more
stišava se tu, unutra,
a daleko do zore.
Daleko od sutra

skupljaju se jata lastavičja
kao da će zima kasno.
Sutra nema lica, ni naličja
kao svitanje strasno,

nikada se ne zna.
Zato odmah reci,
sutra je bez sna,
taj trenutak sad si steci.

Dan je pun trenutaka,
tako uhvati se od života
nit i smisao, i bura svaka.
Svijet je pun divota

kao ove lastavice kasne,
one uvijek lete isto
i uvijek su krasne
kao svitanje čisto.

Lastavičja posla,
čemu briga oko toga
koja ode, a koja je pošla?
Svaka ima dio jata svoga,

sve se one gore nađu
jedinstvenom letu
i u novo ljeto zađu
promjenjivom svijetu.

Već je sutra doba zime,
ali lastavice znaju
i za svaku lastu isto ime.
Kao vječnost traju.

Što god bilo, evo gnijezda,
još je daleko do jutra.
Jedna lasta, jedno jato ispod zvijezda,
daleko od sutra.

‎11. ‎listopada ‎2018. 23:46:50

Ružarij

"Krunica je moja najdraža molitva", papa sv. Ivan Pavao II



ŽALOSNA OTAJSTVA

Getsemani. Isus moli za sve nas. Ivan, Petar i Jakov spavaju.
Isus je na mukama, krvlju se poti. Budi apostole da mole s Njim, da ne padnu u napast. Okreće se i opet moli Oca na nebesima. U samrtnoj je agoniji, pada na koljena, zariva glavu u ruke, kao da posustaje. Pojavljuje se anđeo i tješi Isusa. On se diže, osokolio se, odlazi apostolima koji drijemaju. Doći će po Isusa, Juda u pratnji vojnika. Doći će svakoga časa, već se čuju. Isus budi apostole koji skaču svi na noge.
Jesu li zaista svi spavali čitavo vrijeme?
Ne, vidjeli su što se događa, barem neki, i čuli su Isusa u molitvi.

Boga bičuju, Presveto Trojstvo gdje Otac vječno rađa svoga Sina i ljubi Ga dok Duh Sveti, Životvorac pridiže Isusa poslije svakog udarca bičem. Svaki put kada bič udari Isusa, boli Ga, peče, uništava, onesvješćuje, a Isus se pridiže i budi na novi udarac. On je izvor života.

Bodljikava kruna, oštro trnje na čelu, na cijeloj glavi da ne bi niti jedan dio Boga ostao nedirnut, da bi Ga svaka rana posebno, sama za sebe, pekla i boljela. Izrugivanje rimskih vojnika, nešto što je došlo kao da nije bilo predviđeno. Ti časni vojnici padoše ispod svakoga dna.

Isus je izmrcvaren, obnevidio od krvi i od bolova, predaje se dragovoljno, svakim časom sve je bliže onome trenu kad će muka prestati. Prihvaća na sebe križ koji Ga udara po ramenima i žulja. Jedva hoda, uspinje se nesigurno na Golgotu, na povišeno mjesto na kakvome se grade žrtvenici da bi bili bliže nebesima. Susreće ljude i svjestan je njihove zloće i njihovih grijeha, toliko da jedva vjeruje za što su sve ljudi sposobni, ali zna da će im na Posljednjem sudu biti gore nego ikome. 

Posljednja mjesta na tijelu koja su napali i najteže boli, pribijaju Ga na drvo.
Jedva diše, polumrtav, ali se pokušava održavati jer potrebno je još samo to pretrpjeti. Podigoše Ga, najbliže nebesima, razapeše. Još bacaju kocku za haljine. I dalje se izruguju. Daju Mu žuč i ocat. A Isus oprašta, moli Oca da im oprosti jer ne znaju što čine. Naravno da ne znaju, nisu to nikada proživjeli. Ništa slično nisu doživjeli, ali znaju prirediti čovjeku pakao.



SLAVNA OTAJSTVA

I kad je smrt nastupila još Ga probodoše kopljem. Nakon polaganja u grob, nakon tri dana Isus je uskrsnuo, punim plućima. Pokazao se vjernima, prolazio kroz zidove u tijelu po kojemu Ga nisu odmah žene prepoznale.
On je izvor života. On je ljubav sama koja gori za čovjeka kao što će gorjeti nad apostolima.

I nestao je u nebesima na očigled apostolima koji bijahu prestrašeni i još uvijek prestravljeni. Na odlasku je govorio da ostaje s njima, da im ide prirediti stanove, da čekaju u gradu poslanje Duha.

I ljubav se spustila na veliko mnoštvo. Plameni jezici vjerske snage i snažne vjere u Isusove riječi i obećanja sada osokoliše konačno apostole. Ljubav je svom snagom bila na djelu i apostoli je predadoše svim ljudima.

Majku Mariju uzeo je čitavu na nebesa, onu koja je u najtežim trenutcima bila jaka uz apostole; onu koju je predao svojoj Crkvi; onu koja je bila bezgrešna, koja je bezgrešno živjela, bezgrešno je i uznesena sva na nebo.

Na nebesima krunidba Marijina, kraljica neba i zemlje konačno je u svojoj uzornoj poniznosti primila svaku čast kakva joj pripada.



OTAJSTVA SVJETLA

Isus dolazi Krstitelju na Rijeku, postaje jedan od nas, opterećen grijesima, svim našim grijesima, a ne svojim, svojih grijeha nema. Isusa krsti svet, ali i grešan čovjek kao predstavnik svih nas, grešnika. Uranjanjem u rijeku Jordan Isus kreće na svoju Kalvariju, kreće vedro i objavljuje se, prihvaća prve apostole i čini prvo svoje veliko čudo koje najavljuje Isusovo poslanje na zemlji, među grešnicima.

Pretvaranjem vode u vino na svadbi u Kani Isus nam obznanjuje koji je smisao u Njegovom poslanju i u Njegovom identitetu: On je Sin Boga živoga, živa Božja Riječ koja na jedini mogući način otkupljuje čovjeka od smrti zbog grijeha. Isus, Gospodin mora se uhvatiti u koštac s uzročnikom ljudskih slabosti, padova i grijeha; mora razgovarati s ljudima koji su Njegova slika, mora ljudski rješavati probleme čovjeka grešnika; mora božanski naviještati što je Božje u čovjeku.

Naviještanje Boga Isus naziva kraljevstvom nebeskim. Radosno pripovijeda o tome kakav je to način života, kako se dospijeva sa zemlje u nebesa i radosno tumači kako će se čovjek ponašati da bi se obratio i vratio Bogu koji je čovjekov jedini i istinski dom.

Čovjek s Isusom dolazi u direktan odnos sa svojim Bogom koji ga je stvorio. To je molitva čovjeka Presvetom Trojstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetom. Molitva u kojoj se ljudska duša napunja milosti Božje, molitva preobražava čovjeka, smrtnika, grešnika u pravo dijete Božje. Slaviti svoga Boga u molitvi znači i naviještati Boga ljudima jer se čovjek, kada slavi Boga, sjeća svojega stvarnog ljudskog dostojanstva, ispunjen slavom Isusovom.

Najvažnije što čovjek treba u životu jest Bog. Na kraju svoga zemaljskoga poslanja Isus opet ostavlja sebe na zemlji, daruje se vjernicima u otajstvu Euharistije pod prilikama kruha i vina.


RADOSNA OTAJSTVA

Kao što je Marija Bogorodica po Duhu Svetom začela Boga, tako vjernik začinje po Duhu svoju vjeru i tako započinje svoje putovanje sa zemlje u kraljevstvo nebesko. Ognjena sila ljubavi i života Duha Svetoga osjenjuje vjernika od glave do pete, od duha njegova i uma, preko duševnog života i kroz srce vjernika pa sve do iskoraka ljudskoga kojime hodi po svijetu, a da nije od svijeta.
Hodeći po svijetu vjernik susreće i prepoznaje druge vjernike kao što je Ivan Krstitelj prepoznao svoga Boga Isusa kad su se susrele Marija i Elizabeta. Od radosti je zaigrao Ivan Krstitelj u utrobi Elizabetinoj kad je Marija stigla sa svojim začetim Isusom i odgovorila pjesmom veličanja Boga na tu radost.
Nakon što je Elizabeta rodila Ivana Krstitelja, Marija se vraća svojoj obitelji i sa zaručnikom Josipom odlazi u Betlehem gdje rađa Isusa. 
Svjetlo je došlo na svijet.
Vjera u ljudskom duhu i umu, u ljudskoj duši i srcu rađa se, vidljiva po čitavom tijelu i po djelima vjernika, prepoznaje se po plodovima molitve i djela tog vjernika. Kao što se Isus rodio u skrovitosti, vjera raste neprimjetno, kraljevstvo nebesko prima vjernika kao što Josip i Marija polažu Djetešce na tvrdu slamu jasala. Vjernik se raduje kao što je i Isus bio radostan, ali Isusov put je bio grub kao što je grub i put vjere.

Josip i Marija nose Isusa u Hram prikazati Ga Bogu Ocu, posvetiti Ga Bogu kao svoje dijete. Vjera u Boga postoji radi Boga, ona je sva za Boga, ali Bog je sav za čovjeka.
Kad je Isusu bilo dvanaest godina, naučavao je u Hramu o kraljevstvu nebeskom. I vjernik ima tu proročku službu ako može reći kao što je Isus rekao Josipu i Mariji kad su Ga pronašli u Hramu: zar niste znali da mi je prebivati u kući Oca mojega?
‎10. ‎listopada ‎2018. 23:00:01