Slijepa sam Te dočekala, Bože moj,
sve te godine od zlata i od vune
što se svilom prepliće i sjaji.
Kako mučan, kako tužan bio je taj boj
što mi uze daha, poremeti strune,
što ga srce među cvijećem taji.
Pratili me, ne darivahu mi ljiljane
sve dok uši moje nisu čule zvuk,
sve dok nije progledala ptica mi u njedrima.
Zaklon bijahu mi uvale tihane
u kojima vladao je srca moga muk,
ruke klonule nad polomljenim jedrima.
Tamne noći bile su mi dom i kuća,
postelja od trnja, od mrkline crne
što se valja u magluštini gustoj.
Pikale me igle varljivoga nadahnuća
što me ostavljalo prestrašenu poput srne
koja krije lanad sred planine puste.
Tragala sam mada nisam znala tko si,
odvele me sjene u podzemlje svoje
da mi sude, radi svoje vlastite praznine,
da se moje suho žiće ničim ne orosi;
ali tamo pronašla sam sve dubine Tvoje,
otkrila sam dlanove, blijede od prašnine.
Isuse moj blagi, moje Otkrivenje,
lijep si kao plemenito voće,
poput soka srča svijetao je obraz Tvoj.
Uskrsnuće moje, Žetvo, Plode, Zrenje,
duša moja, tijelo i moj dah ljubiti Te hoće;
glas Ti slijedim kao anđeoski poj.
10.05.2018. Uzašašće Gospodinovo, 04:10
No comments:
Post a Comment
just do it