Ptice nebeske

I mir se spušta s večerima
dok nam svima ptice koncentriraju;
svijeća pripravna je, voska ima,
kos je opet javio se ovom kraju,

tu je, sasvim blizu kao dio nas.
Umor lomi kapke snene
poput blage smetnje, kao neželjena vlas.
Raspjevani kos mi budi uspomene.

Pjesma leti, pjesma ide, stih se slama
ispred umjetnosti krasne tu, u vrtu,
ali moja pjesma nema onog plama
kojeg vrapci, kao i ja, samo nose u svom prtu.

Davno je to, čini mi se, kad je bilo kosa,
a sad, evo, vraća mi se sretniji staž.
Prisjećam se trešnje kako teško već se nosa,
kako sjekli su je oni koji bili su joj straž.

I taj kos nam s vremenom umukne
dok mu vrapčje note sviraju refren,
a to sjećanje u mojoj duši bukne
kao da je protekao samo jedan tren.

Bilo je to, čini mi se, zlatno doba
mada pamtim nezgodne trenutke, zle
kako nose mene kao bolesnoga roba,
kako bolest crna onih dana meni zre.

Kos je bio utjeha nezdrave mi biti,
sada shvaćam kad ga čujem, sada znam.
Sjećam ga se rado i ne želim suza liti;
kao da se meni sada ipak budi onaj plam.
‎srijeda, ‎2. ‎svibnja ‎2018. 19:34:51