Evo čovjeka

Kad su se rađale zvijezde, bio si tamo,
i kada svijet je krenuo naprijed,
u svijetlu budućnost, u rat, bilo kamo
jer takav bijaše povijesti slijed.

Izbrojio si mi dane kad ih još nije ni bilo,
prije svake misli već si me odredio,
a sada me nosiš i hraniš, daješ mi pilo
da bi me, rođenu, za sebe uredio.

Evo naroda Tvoga, Gospodine, rađati ne želi,
pokrenuo je pobunu protiv sebe sama;
kao da su ljudi sastavili život i svemir cijeli,
kopiraju Svjetlo, a nastaje tama.

Bio si ovdje prije svih i prije mene,
zamislio svaku dušu i svako biće;
u Tvojoj se volji stvaraju porođajne sjene,
u Tvojoj namisli svakome razum sviće.

Pa što onda mogu i što čovjek hoće,
zašto bi mislio da je marioneta?
Pokaži mi, Gospode, istinsko voće
da sve bolje vidim Te, Smisao svijeta.

U Tebi ja uživam blaženstvo i mir,
vidim vrednote svakog stvorenja.
Iz časa u čas propada vražji pir
jer Ti uređuješ čitava pokoljenja.

Ti si čovjeka žedan, ljubavi stalne,
o njemu samom ovisi mu brzina spasa.
U moći svoje vlastite volje neprežalne
tek u Tebi čovjek u čovjeka stasa.
‎srijeda, ‎25. ‎travnja ‎2018. 07:32:01