Prolila sam tintu po sjećanjima,
samo teške uspomene probile su van
poput slijepe ceste u susretanjima,
a na izmaku je bio dan.
Samotna je glazba svirala po svome,
ptice su žvrgoljile u parku,
radosne zbog sunca i pomalo trome,
gledajući kuglu zalazeću, žarku.
Tuga me je obuzela, tuga samotnjaka
koji ispred sebe više nema smisao
i vrluda izgubljeno poput pustinjaka
koji sva je svoja platna već narisao
pa se malo neobično i životu čudi:
čas ga je na pretek pa ga nema dosta.
Kad bi samo znali svi ti nepoželjni ljudi
prihvatiti nekoga kao dragog gosta.
Vila mi je iz dubina srušila koncepciju,
utječem se anđelima i duhovnim bićima;
što da radim dok me zrake sunca griju
i kad osjećam se dobrodošla samo ovim ptićima?
Letjeti ne mogu, niti plesati časno
jer je vrh života, jer mi umor ne da.
Ništa drugo se ne događa ovako kasno,
samo čekam sunce da na zapadu se preda.
Duhovna me bića pitaju za zdravlje:
zar ja ne znam kakva nagrada me čeka,
zar ne vidim i ne čujem to nebesko slavlje
pokraj takvog mira tu, na vrhu svoga vijeka?
srijeda, 11. travnja 2018. 18:04:00
No comments:
Post a Comment
just do it