Novorođena rijeka

Jutrima me budiš dok je mračno,
uz cvrkute ptica koje prve rane,
jave se kasnije kad je nebo oblačno;
u Tebi započinjem zaručničke dane.

Prva pomisao mi je da Te hvalim
i da Ti zahvaljujem na svemu,
na tom miru, i s tim srcem malim,
na svem svijetu koji je u njemu.

Tad me šalješ na proplanke svoje,
svježe kao rosa što se tek pomalo spušta,
nadahnjuješ mi srce, tanke misli moje
jer je moja duša snena još i pusta.

Govoriš mi: "Slušaj, samo ja sam ti Bog,
a sve drugo dobit ćeš na mjeru,
samo ja sam Kralj života tvog
koji dade tebi ljubav, nadu, vjeru".

Mojom dušom tad poteče rijeka,
živa, svježa, pitka, novorođena,
i djeluje na mene poput svakog lijeka;
Ti mi daješ da u meni nikne stijena,

prepuna Ti izobilja, riječi kakve čeznem,
koje duhu mome inače su nepoznate;
snagu duha, tijela, osjećaje nježne,
polet koji nosi me u mire i u rate.

Tek tada se budim, izišla iz Tebe
u taj vrli svijet, a ljepota je u svačijem
jer ga Ti načini od svog daha i od sebe;
tada prilazim sa srcem čovjeku drugačijem.
‎petak, ‎27. ‎travnja ‎2018. 06:17:26