Stijena u srcu

Imala sam Obećanja, i Prsten, i Cvijet,
nosila sam i Krunu, i Tijaru, 
stanovala vrlo blizu Anđela i Serafina;
još sam pratila Slavujima njihov prvi let,
spuštala se često niz duševnu Spiralu,
ljubila i plesala do vrha Serpentina,

poskakivala na svaku pojedinu Besjedicu.
Znala sam da nisam stvarna nego Bestežinska
i da neće biti isto mi za dugo;
nedostajalo mi je piti, čuti koja krikne prepelicu.
Na ramena, malo slaba kao travka pećinska,
željela sam ovjesiti jedrilje za jugo,

tako jedino je moglo biti pravednički.
Nikako da stignem u dubine uzrocima,
moralo je sve mi proći svojim redoslijedom,
biti opće korisno, sustavno i jako etički.
Mnogi radije su častili se urocima,
meni jedinoj i samoj sve je išlo pravim redom.

Isuse, uvijek si me preobilno nagrađivao,
predao mi sve pod stope nakon svakog uzdaha
i kad nisam ništa zasigurno osjećala;
neuhvatljivo si vodio me, nikad poređivao
ni sa kime u tom srcu beskorisna praha
i kad sve sam vrlo dobro, i previše znala. 

Već i vrapci o tom pjevaju odavno,
što je potrebno učiniti i htjeti,
što je vrijedno vjerovati kao pozitivna duša.
Tvoje učenje je tako svježe, tako slavno,
Križ je uvijek "slijedi me i prti, ili pjevaj, ili pleti",
Kalvarija baš je zato da se vidi, čuje, sluša.

Senilna sam, smetena, bolesna, ne pamtim;
često moram iznova sve učiti,
liječim se u svijetu koji za me sav je prividan.
Najbolje od Tvoje medicine, Bože, plamtim,
a i ne dam sebe prepoviše mučiti;
konačni je zbir mi patnje te i sreće nekako hibridan:

kada najviše Te želim i kada Te najljepše dozivam,
tada Boga tu, kod mene, kao da i nema,
čak i ako pomno susrete planiram;
obavezno šalješ mi nevere da po njima plivam
pa već pripravna sam, smrt se sprema.
Sigurna sam samo da si život ja ne biram.

Potom gledam Te u svijetlo lice,
odjednom Te imam, nosim ispred klijetki,
suze moje proizvodiš, kao stijena slane;
rukom krijem čelo od sve silne nevjerice,
a kroz nerve kao da mi kola otrov jetki.
Toliko li Tebe, moj Gospodine, u ovo srce stane!
06.03.2017. 01:55