Realna sloboda

Što bolje mogu živjeti i što više mogu izdržati u nekoj normali u životu bez nečega na što sam navikla, to sam više slobodna;
što sam više slobodna, to mi je veći osjećaj za ugodnu samostalnost i jaku odgovornost;
ne želim li biti odgovorna, ne mogu se nadati samostalnosti pa tako ni realnoj slobodi;
nisam li samostalna, ne mogu biti odgovorna pa tako niti slobodna jer sam ovisna o svakoj sitnici;
samostalnost i neovisnost su dva različita pojma, dvije gotovo oprečne kategorije: 
- ako sam sposobna sama zaraditi za svoj način života, tada sam ekonomski samostalna,
- ako se prepustim nekim prisnijim odnosima, tada pristajem na određenu emotivnu ovisnost...
u politici: država nastaje za dobrobit pojedinca kako bi svaki građanin, odnosno pripadnik nekog naroda bio umjereno ekonomski samostalan i umjereno emotivno ovisan. Dopustimo li sebi previše emotivne ovisnosti o državnim strukturama, nismo više normalne odgovorne osobe, a dopustimo li da nas država nosi na dlanu, nismo više normalne samostalne osobe;
u religiji: vjerovanje i klanjanje Bogu i štovanje i poštivanje Apsolutne Opstojnosti osvješćuje pojedinca o njegovoj relativnosti, ali i o njegovom dostojanstvu. Klanjam li se prekomjerno Bogu, ne dostižem podrobnije razmišljati o svojoj samostalnosti i odgovornosti pa nisam slobodna, a ne poštujem li uopće Božju riječ, to jest Objavu i Zakon koji su nadprirodni, sve mi postaje nevažno osim trenutačnih okolnosti pa niti ne znam ništa o samostalnosti, a odgovornost mi nije niti potrebna te niti tako nisam realno slobodna;
u znanosti: činjenice, dokazi, iskustvo i zajedničko ljudima objektivno promišljanje, odnosno izvođenje zaključaka i spoznavanje prirodnih zakona pomažu čovjeku da se snađe na svijetu i u životu kako bi mu bilo bolje. Što bolje pojedinac poznaje prirodne zakonitosti, to lakše njima barata, rukuje i manipulira u korist svoje samostalnosti, a tada i na opće dobro, ali ako ne poznaje najosnovnije, trajne i sigurne prirodne zakone, nesposoban je za život i nije odgovoran pa tako niti slobodan; drži li se pojedinac kao da sve zna sigurno i kao da je sposoban sam za sebe biti objektivan, također propada, nesposoban je savladavati prepreke i rješavati probleme te stoga nije samostalan; također pojedinac koji poznaje određene prirodne zakone, razumije da nije svemoguć zato što je čovjek i zna da svojim vlastitim znanjem dobiva sposobnost kvalitetnije živjeti što mu omogućava veću slobodu;
u umjetnosti: sve težnje koje pojedinac realno ne može na idealan način ostvariti, a vidi dobro što bi za njega bilo idealno, može pojedinac iskazati na umjetnički način što mu pruža neophodne vizije koje ga vode u životu; ako čovjek ne poštuje umjetnički izražaj, ne može razviti svoje nedokazane sposobnosti koje su mu neophodne, a ako se čovjek deklarira kao umjetnik koji se ne mora baviti niti politikom, niti znanošću, niti religioznim pitanjima, tada mu ni umjetnički izražaj nije slobodan i kvalitetan, niti koristan; štoviše, tada se ne može uživjeti i ne može proživjeti ono što želi, a nikada neće ostvariti.

Realna sloboda bi bila ravnoteža između mogućnosti (znanost) i težnji (umjetnost), unutarnji mir (vjera) i vanjska sposobnost upravljanja (politika). 22.03.2017. 05:23