Čudna vatra

Onih dana kad su žene ženile se,
a muškarci brzo otišli na jug,
kao ptice selice nad morem pjenile se
moje vatre od kojih sam načinila plug.

Onih dana kada znali su se rezultati
svih najboljih djela i najvećega truda,
krenula sam ubrzano život napuštati,
vatre su zalutale do morskih spruda.

Kad su rijetki ipak izašli iz male zamke,
tamo se rasplamsala i nevolja, i sreća,
ali već je pala noć za žetvu i za čavke;
konačno je propala mi vatra ponajveća,

jednostavno se ugasila bez ugljena i sunca.
Što je bilo s vatrom, s tom plamenom stihijom?
Žene pričaju mi da ta vatra često bunca,
muški vele da je istrošena strašnom stepom živom,

da je sagorjela vlastita si područja i pute,
sve od želje da ugrije tlo i raslinje nisko,
misleći da ima snage i za zmije ljute
i da može stići čak i gdje je sve već sklisko.

I stigla je ta vatra sve do ledenjaka,
grleći svom snagom one mrzle, tvrde vode.
Graktala je tada crna vrana svaka,
a ni njima nije došlo da se u slobodi rode.

Sada ne znam što se može na tim zgarištima,
sigurno je plodno ovo mjesto moje malo
gdje sam ostala ja kao visibaba što se klima;
čini mi se kao da je sigurno sve propalo.

I da ću još jednom zatreperiti,
samo zato da me sve do kraja zgazi
ili zato jer me treba izmjeriti.
Led i časna zima ovoj vatri sad prilazi

što se može samo ogledati prošlostima.
Nitko ne zna kako, zašto ja sam uvijek kasnila,
nitko ne razumije da je sa mnom sada zima;
a ja nisam sebi niti danas ništa još pojasnila.
19.03.2017. 18:28