Doba iznenadnih oproštaja

Na dvorište nisu još polegle vrućine
jer trešnja pod širokim prozorom 
još nije ni procvala, bijela sred blage tišine
što se prati danima s velikim pozorom

i sjetno se pitamo koliko dug je dan,
tako toplih boja, bistrine i svježine
kao neki perivoj, već davno razlistan
od neke tajanstvene, jarke topline.

Svejedno i zbilja, i kalendarski, doba je stiglo
ljubavnika što hrabro kreću od strehe,
a krilo je maloga krova samo namiglo;
doba mladunaca koji stanu pod plehe,

raširenih nosnica i zdušna njuškanja;
doba uništenih mladica od nagloga šoka
i doba povijenih stapki od huškanja
upornih zlatnih zraka i njihova toka;

doba prebrojavanja bora pod bradom
i neka ide sve k neznanim dobima
koja će još stizati s nekom baladom,
sa svojim nepredvidivim kobima.

Večeri hladna, neće li ovaj šok više ubiti
zaboravljenih, odlutalih mladosti
nego smjerno i nevino poljubiti
barem nekoliko novorođenih radosti;

neće li cviliti kućni ljubimci, domaće peći;
neće li prašina dići se iznad laminata;
neće li očevi otići nekome nešto samo reći,
neće li majke opet zalupiti ulazna vrata

jer doba je buđenja pčelica i cvijeća,
rintanja po kući od nemila do sjaja,
neprimjetnih pogleda preko leća;
i doba je iznenadnih oproštaja?

I dijete se zabavlja bakinim mobitelom
dok njene mačke jedu svoju hranu i predu,
a djedica pripravlja kupku s blagim gelom;
ma, za sada sve će sigurno biti u redu.
20.03.2017. 21:03